Post


Korizma bi trebala biti, znamo, vrijeme pokore i odricanja, vrijeme posta. U starini je taj post bio veoma strog. U samim počecima u dane posta pobožni vjernici nisu cijeloga dana ništa jeli do večeri. Kasnije – da ne bi klonuli u poslu – vjernici su u dane posta samo jedanput jeli do sitosti i to, naravno, posnu hranu bez mesa i masnoća životinjskog podrijetla. K tome su se neki uzdržavali i od mlijeka i jaja jer je i to životinjskog podrijetla. Sve do prije stotinjak godina tako se postilo svakoga dana u korizmi osim nedjelje, k tome uoči većih blagdana kao što su Petar i Pavao, Velika Gospa, Božić, itd. K tome su neki redovito postili srijedom i petkom. Danas je za vjernike propisan post samo na Čistu srijedu i Veliki petak. Međutim, koji je uopće smisao posta i zašto bi se čovjek uopće trebao odricati hrane?

Za vjernika je razlog višestruk. Kao prvo post može biti izraz pokore za počinjene grijehe. Nadalje, postom i pokorom čovjek sebi uskraćuje nešto što je po sebi dobro (hrana, zabava, redoviti životni užici), da bi se lakše mogao žrtvovati kade je to potrebno, kao na primjer za dobrobit svoje obitelji i svoje djece, te da bi, konačno, mogao lakše gospodariti svojim strastima koji ga potiču na nešto loše i nemoralno. Pokora i post otrježnjuju čovjeka da bolje razumije da nije dobro imati „uvijek sve i to odmah“, po bilo koju cijenu. U odricanju se lakše može razumjeti da „čovjek ne živi samo o kruhu“, kako to veli Isus.

Valja, međutim, zapaziti da Biblija jasno govori kako bi post trebao biti tek znak pozitivnog nutarnjeg stava. Zato, veli Isus, ako bi netko postio zato da bi se pred drugima pokazao velikim vjernikom, takav post ne vrijedi. Jednako tako ne bi bio pravi vjernik koji bi izvanjskim postom mislio da ugađa Bogu, a u isto vrijeme činio nepravdu svome bližnjemu. Tako prorok Izaija prekorava vjernike: „Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.“

Kako primijeniti sav ovaj govor o postu u današnjem vremenu? Naravno, za vjernike je post i odricanje i važno i potrebno, pogotovo u korizmi. Međutim, post je znak onoga dobroga što bi trebalo biti u nama, odnosno post i pokora bi nam trebali pomoći oko onoga što je u vjerničkom i općenito u ljudskom životu temeljno i presudno. A temeljno je da iskazujemo dobrotu, ljubav, milosrđe i praštanje onima koji nas okružuju. Evo primjera. Velebno će biti djelo ako posvetimo više vremena i pozornosti svakom pojedinom u vlastitoj obitelji. Manje televizije i društvenih mreža, a više razgovora, drugovanja i zajedničkog posla. Važno je iskreno se zainteresirati za ono što zaokuplja moje dijete ili moga bračnog druga. Potrebno je posvetiti svoje vrijeme, ljubav i pažnju onome iz obitelji koji je u određenom trenutku posebno osjetljiv ili ranjiv. Slično je i sa širom obitelji, s bliskim osobama. A što reći o starim roditeljima? Topla riječ, pozdrav, neka mala usluga, posvećeno vrijeme… Sve su to velebna djela. A onda, naravno, i šire. Puno je mogućnosti za dobrotu i pažnju, kada su u pitanju ljudi s kojima radim, koje susrećem, kada su u pitanju oni kojima mogu pomoći, pa čak i obična ljudska ljubaznost na ulici, na radnome mjestu ili dok čekam u redu. Za vjernike će to, konačno značiti ne zanemariti molitvu, nedjeljnu misu… Kada se čovjek oko svega toga trudi, onda će mu u tome, zacijelo, pomoći i korizmeni post koji nije dijeta i korizmena pokora koja nije tek poza. Konačno, kada god činim dobro, time sebe obogaćujem i ispunjam se posebnim mirom i radošću.