Skip to content

Pred problemom “pastoralnih vijeća”

Snimio: Igor Brautović

Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje


Pismo prof. dr-a Šagi-ja o
organizaciji lajičkog apostolata kod nas


Nedavno je zagrebačka “Kršćanska sadašnjost”, u seriji “Svjedočenja” (br. 36./1970. — “Perspektive — 8”), tiskala, kao separat, pod naslovom: “Apostolat laika je rad a ne organizaciona struktura”, tekst Pisma, što ga je prof. o. Dr. Tomislav Šagi-Bunić, još 13. XI. 1967., upravio, u svoje ime, ali i ispred “grupe studenata i studentica, iz uredništva Duha zajedništva, iz pjevačke grupe sv. Petra u Zagrebu, nekih predstavnika iz vjeronaučne grupe p. Škvorca, i drugih, te nekoliko svećenika”, na šibenskoga biskupa Msgr-a Josipa Arnerića, a u vezi s Biskupovim upitom Dr-u Šagi-ju, “što bi se kod nas moglo učiniti u vezi s većim poživljenjem i razvijanjem apostolata laika, posebno na interdijecezanskom planu”.

Prilično je to dug elaborat: na 7 ciklostilom tiskanih stranica u formatu arka.

Uredništvo “Kršćanske sadašnjosti” popratilo ga je, od svoje strane, napomenom, da je “sadržaj toga pisma jednim svojim dijelom još danas prilično aktualan”, pa da će sigurno biti interesantan za čitatelje biltena.

I jest interesantan. Interesantan ne samo za čitatelje biltena, nego i za svu našu, širu, katoličku javnost. Već radi stvari, koju direktno tangira.


Lajički apostolat kod nas


Još prije II. vatikanskog koncila mnogi su pomišljali, pa i predlagali, da bi trebalo nešto učiniti, kako bi se i kod nas, iza duge poratne pauze, opet oživio svjetovnjački apostolat, u kojoj bilo formi. Osjećala se za njim potreba. Bilo nam je, svima, i odviše jasno, da ozbiljan razvoj i razmah crkveno-vjerskog života u savremenim prilikama nije više moguć, ostane li sva inicijativa samo na i onako malobrojnom i pastoralno preopterećenom kleru. Sto radnih polja upravo je vapilo za sustavnom i intenzivnom apostolskom suradnjom vjernika- -svjetovnjaka, a prema principima, koji su, u Crkvi, već decenijima bili općenito prihvaćeni. Prihvaćeni i sa najautoritativnije i najslužbenije strane. A iza koncila i njegova Dekreta “o laičkom apostolatu”: “Apostolicam actuositatem” od 18. XI. 1965. postala je implementacija lajičkog apostolata u crkveni život i formalnom zakonskom obavezom za svu Crkvu. Najprije u principu, a onda i u posve konkretnoj formi: ovo zadnje, kad je Papa Pavao VI., apostolskim pismom (“Motu proprio”): “Ecclesiae Sanctae”, od 6. VIII. 1966., propisao okvirni statut za t. zv. biskupijska “pastoralna vijeća”, predviđena (skupa s onima župskima, međubiskupijskima, nacionalnima, internacionalnima, i sa posebnim rimskim Sekretarijatom za svjetovnjački apostolat) u točki 26. Dekreta, pa u točki 16. § 3. apostolskog pisma odredio, da u njima (pastoralnim vijećima) imaju udjela “klerici, redovnici i lajici, posebno izabrani od Biskupa” (“Vjesnik Đakovačke biskupije”, g. 1966., br. 9., str. 155.).

Neki su naši biskupi ta pastoralna vijeća već i uveli u svojim biskupijama. Drugi dosada još nijesu. Ali svakako će ih i oni morati, doskora, uvesti. A interdijecezanskog, nacionalnog, pastoralnog vijeća, doduše, još nemamo, ali svi osjećamo, da bi nam bilo potrebno. Problem je to, u koji će nam svima valjati, brzo, zagristi, ovako ili onako.

Očito je s tim problemom u vezi i ovo Pismo Dr-a Šagi-ja. I ova publikacija u “Svjedočenjima”. To Pismo sugerira biskupima i katoličkoj javnosti, kako bi se taj problem u praksi imamo rješavati. Ali tim samim poziva ono, indirektno, i druge, da kažu, što o tom misle.

Reći ćemo i mi, što o tom mislimo. Problem nas je lajičkog apostolata uvijek zanimao. I prije rata, i sada, poslije rata. S mnogima smo o njemu razgovarali. I pisali smo o njemu, često: u raznim varijantama. I prije koncila: u đakovačkom “Vjesniku”. I uz koncil i poslije koncila: u “Vjesniku”, u “Službi Božjoj”, u “Veritas”-u, u Katoličkom kalendaru “Društva sv. Ćirila i Metoda”. I na ovo smo Pismo, čim smo ga pročitali, reagirali.

Evo, kako!


Šta je, po našem mišljenju, dobro u tom Pismu?


Neke su konstatacije Dr-a Šagi-ja u njemu posve na mjestu.

Svatko pametan, realan i crkven odmah će usvojiti njegovu tezu, da apostolat Crkve, pa i onaj lajički, mora biti potpuno nepolitičan i da se ne smije ni identificirati ni povezivati ni sa kakvim naconalističkim akcijama. Moraju biti “isključene bilo kakve mogućnosti (pa i prividne) politizacije katolicizma u smislu predratnoga klerikalizma i katoličkog nacionalizma. Identificiranje hrvatstva i katolicizma je stvar prošlosti, i to se više danas ne smije pojaviti pod firmom apostolata laika”. Treba “budno paziti da (sa odlučnih mjesta) budu isključeni ljudi, koji su u tom slabi”.

To leži u biti apostolata, kako ga je Crkva uvijek shvaćala; to jedino odgovara nadnaravnom i nadsvjetskom karakteru crkvene i apostolske misije; to je i elementaran zahtjev, kategorički imperativ, konkretne situacije kod nas. Svako bi nas politiziranje u katoličkim redovima teško kompromitiralo. Ubilo bi nam moralni auktoritet, ali i praktično nam onemogućilo mirno i kontinuirano djelovanje. Tko od katolika hoće da politizira, neka to radi na civilnom području i na svoju osobnu odgovornost: bez izlaganja Crkve, bez, nelojalnog, sakrivanja za njezine institucije, bez profaniziranja njezinih svetinja. Apostolat te vrsti, pa i idealno shvaćen, — kao prožimanje politike i nacionalnog života principima pravde i rodoljublja, — može, što se Crkve tiče, biti samo individualan: on ne može imati nikakvih organizacijskih veza s njom. U Crkvi ima mjesta samo načelnom njegovanju rodoljublja kao moralne vrline i dužnosti; konkretnoj i praktičnoj politici nikada.

Samo nama se čini, da je, danas, ta pogibao od nas prilično daleko. Barem od one, starije, generacije katolika, koje se Dr. Šagi najviše pribojava, one iz “pretkoncilskog vremena”, koja je, — misli on: vidi se to jasno iz konteksta, — sklona da upotrebljava “izvanreligiozne razloge”, pa i da “pod firmom katolicizma” “prodaje maskirane političke ciljeve”. Na koncu, ta je generacija i pred rat, u većini, nastupala pod zastavom “Katoličke Akcije” i depolitizacije i bila protiv sistema katoličkih političkih stranaka. A ako tko od nas nije bio u toj stvari dosljedan, osobito u ratno doba, morala su ga spametovati i izliječiti žalosna i krvava iskustva, koja smo stekli: sva ona tragika, koja se je zbog toga oborila na naša leđa i na našu Crkvu i narod. Ako je tko s te strane u pogibli, u pogibli su baš “mladi” i neiskusni. I drugdje po katoličkom svijetu mladost je ona, koja se oduševljuje za “ovosvjetsko” kršćanstvo, za “neposrednu akciju”, za revolucije: ona demonstrira, štrajkuje i ruši. Kojiput i s križem u ruci, i sa duhovnim odijelom na sebi. Kojiput i u znaku grube profanacije svetinja.

I teza Dr-a Šagi-ja, da u razvijanju katoličkog svjetovnjačkog apostolata treba polaziti od realnih činjenica, od “onoga, što je već učinjeno”, od “iskustava, koja su stečena”, od “onih koji su već nešto učinili”, te da prije svega treba u nj uključiti i “angažirati” mlade i aktivne, a ne “obnavljati stare stvari”, posve je na mjestu. Traži to sama logika života. “Na mlađima svijet ostaje”, pa i u crkvi. Od njih su, i u Crkvi, najviše dolazile sve nove inicijative i pokreti. I kod nas. I bivši “katolički (domagojski) pokret”. I “orlovstvo”. I “križarstvo”. A mladi su uvijek i brojčano najjači. I najvitalniji su i najagilniji: već po svojoj dobi. I s najviše radnog elana u sebi. I mi smo, kad smo god o tom, s kim bilo, razgovarali, uvijek isticali, da u svakoj našoj akciji treba prvotno na suradnju pozivati mlade. Bilo bi i neozbiljno i nepravedno, kad bismo ih ignorirali, ili, kako se Dr. Šagi izražava, kad “bi se neka vodeća tijela stvorila bez ikakva njihova reprezentativnog učešća”. Tko je god prolazio ispred zagrebačkih crkava, — a i za druga naša veća mjesta to u jednakoj mjeri vrijedi, — pa vidio, kako se pred njima roje mladići i djevojke sa srednjih, ali sa visokih, škola, ili kako sa kora u crkvi pjevaju, morao je osjetiti, da su to apostolski kapitali, koje nam je sam Bog turio u ruke. I u pasivnom smislu, kao objekt apostolskog odgajanja i rada, i u aktivnom, kao sadašnje i buduće, potencijalne, nositelje pozicija i aduta Crkve: i u obiteljskom i u javnom životu.

I princip organizacijskog pluralizma u crkvenom životu, za koji se Dr. Šagi vrlo energično zalaže, — citirat ćemo to kasnije, — sam je po sebi razumljiv. Naravan je i pisihološki nuždan. Zahtijeva ga širina kršćanstva: princip kršćanske slobode. Borili smo se za njega, — za sistem slobodnih ruku i plemenite utakmice, — i prije rata. Odlučno smo se, i mi osobno, opirali svakom pokušaju nivelacije, centralizacije, monopola, u katoličkom javnom životu i radu. I u katoličkoj štampi. I poslije rata uvijek smo se u tom smislu izjašnjavali.

I insistiranje Dr-a Šagi-ja, da se u katoličkom lajičkom apostolatu ne smije ni prema kome nastupati s visoka i odozgor, diktatorski i autokratski, — “svako monopoliziranje vodstva i svako diktiranje odozgo značilo bi smrt za apostolat laika”, — odgovara, sigurno, i duhu Evanđelja i intencijama Crkve. Dobropastirski mora biti postupak onih, koji u Crkvi vrše vlast; atmosfera crkvenog života mora biti obiteljska. Vlast u Crkvi nije da diktuje, nego da vodi. Nije da guši, dobronamjerne, inicijative, nego da ih promiče, veže, koordinira, na opće dobro duša i Crkve. Svi služimo Kraljevstvu Božjemu: samo su nam funkcije različne. Klerikalizam samovolje i aristokratskih privilegija onima u talaru nikada nije bio evanđeoski. “Tko među vama hoće da bude prvi, neka bude svima sluga!” (Mark 10, 44.; Mat 20, 26. 27.; 23, 11.; Luk 9, 48.; 22, 26.), govorio je Krist. Treba i u radu za Crkvu svakoga čuti i svakoga respektirati. Treba djecu Crkve, a osobito onu aktivnu i apostolsku, tretirati očinski i bratski: kao punoljetnike, a ne kao maloljetnike. Ne “ut dominantes in cleris” (1. Petr 5, 3.), nego “tamquam si nutrix foveat filios suos” (1. Sol 2, 7.). I mi smo uvijek pisali protiv “klerikalizma”. I u svojoj knjizi: “Crkva, svećeništvo, svećenici”. Na mnogo mjesta. I “protiv klerikalnog kastinstva” smo u njoj pisali (I., str. 164.).


Što u Pismu Dr-a Šagi-ja, po našemu mišljenju, nije dobro?


Ima ipak, u Pismu Dr-a Šagi-ja, i sugestija, koje se nama ne čine ni opravdane ni dobre. I to baš upogled mladih, ispred kojih on govori i za koje se zauzima. Prenaglašuje, čini nam se, i njihovu ulogu i njihova prava. Nije dovoljno objektivan prema starijoj generaciji katoličkih javnih radnika: previše potcjenjuje njezino mjesto i misiju u idealnom sistemu lajičkog apostolata. Ne daje ni hijerarhiji onoga mjesta, u pitanjima lajičkog apostolata, koje ona u njemu mora imati: i po crkvenom ustrojstvu, i po samoj ideji apostolata, i po pozitivnim odredbama koncilskog Dekreta o lajičkom apostolatu: tekstualno i po autentičnoj interpretaciji Svete Stolice.


Problem “mladih” i “starih”.
“Pretkoncilsko” i “koncilsko”


S te strane ne zvone nimalo odmjereno, a pogotovu ne zvone precizno, pasusi u Pismu, kako je “očevidno, da mladi ne bi prihvatili sheme koje bi im se s vrha nametnule, koncipirane od starijih generacija”, kako “nove generacije neće trpjeti nikakve diktature, nikakvo kočenje inicijative, nikakvo zauzdavanje od strane neke uske grupe”, niti će se “dati upreći u neke diktatorske načine vođenja za ruku”, kako je “nastao i nastaje novi svijet s novim okolnostima i novim zahtjevima”, pa bi “svako monopoliziranje vodstva i svako diktiranje odozgo značilo smrt za apostolat laika”, kako se ne smije šutjeti, — osim da smo “nevrijedni kršćanskog imena”, — o tome, “u kakve bi nas nevolje mogle uvaliti ambicije nekih inače izvrsnih naših ljudi, ali koji kao da još nisu shvatili da je našem narodu dosta svih nekadašnjih diktatorskih metoda, dosta paternalizma i prosvjetiteljstva, da Crkva mora postati domovina slobode, atmosfera za rascvat slobodnih i jakih i otvorenih osoba, ne mjesto za uniformiranje duša i tjelesa, kočenje inicijativa, i vrelište vječnih sukobljavanja oko besmislenih personalnih pitanja”. “Mi se ne smijemo ni pokušati vratiti u pretkoncilsko vrijeme”, ni “na g. 1939.” i moramo dobro paziti, “da se pod firmom katolicizma ne prodaju maskirani politički ciljevi”. “A ta je opasnost kod nas realna, ponajprije zato što velik dio naših ljudi koji su nekoć bili aktivni, nažalost, uopće ne poznaje dobro temeljne linije koncilskog usmjerenja, osjeća stanovito nepovjerenje prema tome usmjerenju, pokazuje preslabo zanimanje za Koncil”. “Neki naši ljudi suviše vjeruju u moć juridičkih struktura, u snagu dekreta, u vrijednost toga da se nešto zabrani, onemogući, spriječi, osudi. To je protiv duha Koncila. Tim putem se ne može ići naprijed”. “Ne smiju se stvari tako postaviti da se rješavanja monopoliziraju, da se sve suviše centralizira, da se zakoči sloboda inicijative u ime nekog fiktivnog i sterilnog ‘reda i pokreta’, koji bi kod nas željeli uvesti ljudi željni vladanja”. Dr. Šagi “ne zna da li bi se ovaj čas već moglo govoriti o stvaranju dijecezanskih pastoralnih vijeća, a pogotovo o stvaranju interdijecezanskih vijeća, ne zato što se ne bi imalo od čega početi, nego zato što se uopće nije proučilo faktično stanje na terenu, pa bi svako uspostavljanje centralnih tijela značilo po svoj prilici neko nerealno stvaranje struktura odozgo, od nekoliko ljudi za koje se ovaj čas nipošto ne može znati koliko bi oni bili danas reprezentativni, u novoj situaciji i u odnosu na nove generacije. Prije svega ostaloga treba proučiti i evidentirati sve pothvate i sve osobe koje su danas aktivne i koje znadu da se danas može nešto učiniti, a po svoj prilici manje vjerovati onim osobama koje su suviše pesimističke i negativističke (možda s pravom u svom ličnom slučaju), jer bi inače stvari mogle krenuti krivim smjerom koji bi mogao biti sudbonosan za nas danas”.

Mi ne bismo rekli, da je ovakovo rezoniranje Dr-a Šagi-ja o situaciji kod nas ispravno, ni da odgovara činjenicama. A ne bismo rekli, ni da odgovara shvaćanjima Crkve, kako su ona, auktoritativno, izražena u Dekretu II. vatikanskog Sabora o lajičkom apostolatu.

Baš princip organizacijskog pluralizma i univerzalnosti lajičkog apostolata isključuju ovako jednostrane ocjene na račun “starih”, a u korist “mladih”. I ovako radikalno suprotstavljanje pretkoncilskoga i pokoncilskoga. Nije ni kod nas sve, što se je pred rat stvaralo i stvorilo u našemu katoličkom javnom životu, zlo i bezvrjedno: mnogim stvarima iz onoga vremena, možemo se samo ponositi. Mnoštvo katoličke omladine, muške i ženske, — možda i do pedeset tisuća, — bilo je obuhvaćeno katoličkim omladinskim organizacijama; na stotinama župa i po svim skoro krajevima postojale su, kojiput i snažne, skupine svjesnih i bojovnih katolika, — i starijih, ali pogotovu mlađih; — imali smo i, relativno, jaku katoličku štampu, i opću i lokalnu; bili smo, očito, faktor u javnom životu, s kojim se je računalo: možda i više, nego što se danas s nama računa. I bio je to katolicizam religiozno i plodan i dubok: s izrazito nadnaravnim idealima, euharistijskim i apostolskim, s uvijek lojalnim držanjem prema Svetoj Stolici i prema Biskupima, sa vrlo radikalno formuliranim moralnim zahtjevima i ambicijama, daleko od “vječnih sukobljavanja oko besmislenih personalnih pitanja”. Grupirao se je puno više oko ideja, pokreta, koncepcija, nego oko osoba. Za jednoga Merza, pa i za mnoge druge, nitko ne može reći, da su sebe tražili. Možda danas ima među nama više lične animoznosti, inata i osjetljivosti nego onda. Ono s “kaležom” i “čašom” ne služi nam s te strane na čast. A ako smo, ovo iza rata, najvećim dijelom, ostali, unatoč tolikim poteškoćama, vjerni Crkvi, bila je to, po našemu mišljenju, među ostalim, i zasluga tih naših predratnih nastojanja i uspjeha: dočekali smo buru dobro spremljeni. Nema stoga nikakva smisla odricati generaciji, koja je taj naš predratni katolicizam nosila, ni sposobnost ni pravo, da se i danas među nama javlja i afirmira. U ulozi, koju joj daju godine i iskustvo. Na područjima, koja joj odgovaraju. U funkciji zrelih i uravnoteženih članova kršćanske zajednice. Može ona i danas puno doprinijeti skladnom i uspješnom nastupu našega cjelovitoga katolicizma, koji će uvijek, kao i ljudsko društvo oko njega, biti složen, iznijansiran, organizam, sa izmjeničnim, recipročnim, djelovanjem svih svojih konstitutivnih dijelova: svih staleža, svih životnih dobi, svih afiniteta; starih i mladih. Ekstremno se opredjeljivati u jednom smjeru, na jednu stranu, uvijek je štetno po cjelinu. Svatko ima svoje jake i slabe strane: ima ih zrela dob; ima ih i mladost. Treba da se upotpunjuju: treba da jedni od drugih uče, treba da jedni druge poštuju, a ne da se ignoriraju i glože. Ako mladež ima energiju i elan, stariji imaju dulji staž u kulturi duše i mnogo više životne mudrosti i iskustva. Deficirati i jednostrano glorificirati mladost, kako to čine u modernom svijetu, proglašivati omladinu praktično nepogrješivom, jedan je od najkrupnijih simptoma plitkoće i površnosti našega vremena: lom sa tisućljetnim iskustvom i tradicijom svih naroda. Nema za to baš nikakva nutarnjeg razloga. Nije ni ideal zdrave sociologije, ni ideal kršćanske solidarnosti i ljubavi dramatizirati “sukob generacija”. A nije ni Crkva istom s Koncilom postala pametna i punoljetna. Nije s Koncilom promijenila ni svoje ideologije ni programa. Ona se ponosi tim, da je vječna Crkva “starog i novog” (Mat 13, 52.). Ona bira. I ona sintetizira. Ona je, i prije Koncila i iza Koncila, daleko od ekstremizma: puno realnija i prosvjetljenija od tih naivnih deifikatora mladosti oko sebe.

Treba samo pročitati točku 12. u saborskom Dekretu o svjetovnjačkom apostolatu, — točku, koja “ex professo” govori o mjestu omladine u apostolatu, — pa da se to odmah vidi. S toplinom i ljubavlju govori tu Sabor o omladini. Ali odmah na to, bez sustezanja, nadovezuje svoje refleksije i o njezinim slabim stranama. Pa formalno insistira na međusobnom upotpunjavanju između generacija. Izrijekom Sabor kaže, da mladići “previše brzo” (“nimis celeriter”) polijeću za promjenama u socijalnom i ekonomskom životu. Njihov “zelus” valja da se najprije pročisti i iskuša: vrijedan je, donijet će obilne plodove, samo “ako se zadoji duhom Kristovim i nadahnjuje posluhom i ljubavlju prema pastirima Crkve”. Mladi treba da se ugledaju u primjer starijih i da primaju njihovu pomoć i njihove savjete: treba da odrasle susreću sa poštovanjem i povjerenjem. “Odrasli neka mlade, najprije primjerom, a onda, kad je za to zgoda, i razboritim savjetom i snažnom pomoći potiču na apostolat! A mladići neka iskazuju starijima štovanje i povjerenje, te neka, i ako su od naravi skloni novostima, cijene kako se dostoji, dobre tradicije!”

Mora prema tome, po volji Crkve, i u našemu katoličkom javnom životu biti i razumijevanja za katoličku prošlost, i mjesta za sve: stare i mlade. Nikoga ne treba ni potcjenjivati, ni proskribirati, ni susretati s nepovjerenjem. Svatko mora u njemu imati i svoje mjesto i svoju misiju. Ni da hoće, mladi ne mogu preuzeti sve funkcije lajičkog apostolata. Obiteljski apostolat traži nužno zrele ljude i žene: s bračnim i roditeljskim iskustvom. Karitativni i financijski isto tako. Samo situirani ljudi mogu to raditi u većem stilu. A ne ćemo valjda tvrditi, ni da se pamet i intuicija gubi već sa 50 godina. Ni literarni i organizacijski talenti. Osiromašili bismo, i to teško, bazu apostolata, da ga ekskluzivno, pa i prvotno, učinimo monopolom mladih. Izgubili bismo povjerenje masa. Otuđili od sebe definitivno formirane katoličke ličnosti: snažne, zrele, dobronamjerne. Baš su stanovišta apostolske ekonomičnosti i odgovornosti bio bi to otvoren apsurd, pravi “salto mortale”.


Hijerarhija i lajički apostolat


Ali još je, po našemu mišljenju, nezgodnije, što se neke od refleksija Dr-a Šagi-ja u Pismu, zbog svoje nedorečenosti i, u najmanju ruku, nejasne formulacije, mogu shvatiti kao plediranje za emancipaciju lajika od crkvenog auktoriteta, kao opiranje efektivnoj ingerenciji Crkve i njezinu nadzoru u redovima katoličkih javnih radnika; kao dizanje uzbune protiv tutorstva “odozgor”, kao forsiranje neograničene slobode akcije i inicijative unutar Crkve.

Danas su, sigurno, takve ideje u modi. Iz svijeta, koji je u naše vrijeme pun revolta protiv svakoga auktoriteta, one se, spontano i nesvjesno, infiltriraju i u Crkvu; i u mentalitet katoličkih svećenika i vjernika. Modernisti ih, “progresisti” ih i “kontestatori” nose, masovno, na svojoj zastavi. Samo, Božje i evanđeoske nijesu, sigurno. Crkva je od početka, po volji i odredbi Kristovoj, hijerarhijska, auktoritativna, monarhijska, institucija. I božanska institucija. Njezini su temeljni zakoni objavljeni zakoni. Kroz nju ljude uči, vodi, spasava, Bog. Ne mogu se na nju primijeniti norme, koje vrijede za civilno društvo. Ne može u njoj biti demokracije, odglasavanja, vlade naroda, pa ni “Božjega naroda”. “Božji narod” i jest po tom Božji, što sluša Boga, koji mu govori preko onih, kojima je Krist dao ovlaštenje, da ga zastupaju: preko apostola i njihovih zakonitih nasljednika; preko biskupa, s Papom na čelu i pod njegovim vodstvom. Papa su i biskupi jedini mjerodavni i učitelji, i čuvari, i tumači, objave. Njima je, jedinima, Krist rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i naučavajte sve narode, — učeći ih, da drže sve, što sam vam zapovjedio, i evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!” (Mat 28, 18.—20.). Njih je, po riječi Apostolovoj, sam Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom (Dj. Ap. 20, 28j.

Uprava je Crkve u Papinim i biskupskim rukama. I njezin apostolat isto tako. Nitko ga ne može vršiti osim pod njihovim auktoritativnim vodstvom i nadzorom. Nitko protiv njihove volje i uputa. Ni lajički apostolat. Nije s te strane ni danas, — ne će nikada ni biti, — napuštena formula, definicija, “Katoličke Akcije”, te najklasičnije grane lajičkog apostolata, iz usta Pija XI., po kojoj je ona, u biti, “suradnja svjetovnjaka na hijerarhijskom apostolatu” (Dekret “Ap. Act.”, t. 20.) Crkve. Hijerarhijske Crkve, očito. I ako je titul vjerničkog, lajičkog, apostolata univerzalan, i ako se on rađa već iz sama pripadništva Crkvi po krštenju (i potvrdi), pa nije samo delegiran, nego direktan i vlastit (“Ap. Act.”, t. 2. 25.), on je ipak uvijek bitno povezan s onim hijerarhijskim i o njemu ovisan. Nije direktivan, nije vodstven, nije ni doktrinaran. Sekundaran je: pomodan i suplementaran. Nadovezuje se na onaj primarni, hijerarhijski, u nj se uklapa, sa svojom posebnom funkcijom, uvijek ostaje ovomu podređen. Ne može neovisno od njega nastupati: nije za to auktorizovan. Pozvan je, da radi i stvara, a ne da uči i zapovijeda. U duhu kršćanske slobode, ali i u duhu kršćanske poniznosti i posluha Crkvi (Luk 10, 16.). S te je strane posve na mjestu opaska Dr-a Šagi-ja: “Pravi cilj apostolata laika nije toliko da laici propovijedaju biskupima i kleru koliko da svi skupa propovijedamo svijetu”. Razumije se, na različan način. Papa i biskupi sa učiteljskim auktoritetom, ostali kler, a pogotovu lajici, kao popularizatori i vjesnici toga Papina i biskupskog učenja: kao izvršitelji misije i programa, koji im Papa i biskupi daju. Lajički je apostolat već po svojoj naravi eksekutiva, nije legislativa. Gdje se na to zaboravlja, — a danas se često na to zaboravlja, — pa vjernici hoće da dociraju Crkvu i da joj nameću svoja shvaćanja, — da sami odlučuju o vjersko-moralnim i disciplinarnim problemima Crkve, da o njima anketiraju i glasuju, — neminovna je i neizbježiva anarhija i revolucija u Crkvi. Ljudi tada njom gospodare, ne gospodari više Bog: preko svojih delegata; rukom Duha Svetoga. Gotovo je onda i s jedinstvom Crkve, i sa njezinim kontinuitetom, i sa njezinom, nepromjenljivom, apostolskom tradicijom. Ljudi tada sami sebi stvaraju vjeru i kršćanstvo, a ne primaju ga iz usta Isusovih. Bit će to ljudsko kršćanstvo, a ne božansko: puno će biti zabluda i grijeha, kao sve ljudsko.

Moramo s tim biti na čistu, kad govorimo o vjerničkom udjelu u životu i apostolatu Crkve. Nitko, tko hoće da se stavi u službu Evanđelju, ne može biti suveren. Unaprijed je svezan uz njegove principe: unaprijed prihvaća ulogu podložnika i učenika. Direktno pred Bogom i pred Kristom; indirektno pred onima, koji u Kristovo ime i s njegovim auktoritetom govore. Nije ni za koga poniženje, ako ih sluša: nije to robovanje ljudima. Bog je motiv takova posluha: kroz takav posluh stiče se sloboda djece Božje. Čovjeku je, vjerniku je to božanska garancija, da je na pravom putu i da stoji uz istinu. I za individualni apostolat to vrijedi; za kolektivni i organizovani, koji se i formalno vrši pod katoličkim imenom, pogotovu. Njemu i program, i ciljeve, i forme, u najvišoj instanciji, određuje Crkva. Sa prosvijetljenom širinom i elastičnošću, ali i uvijek tako, da je ona sama sebi, u tom pogledu, sudac. Ne može joj nitko diktovati metoda, ni nametati rješenja. Ne može nitko govoriti, kako je “apsolutno nužno, da se sada poštuje ono što je već učinjeno, da se iskoriste i priznaju iskustva koja su stečena”. Crkvi valja ostaviti, da o tom sudi: hijerarhijskoj Crkvi. Odiozno je, u toj pretpostavci, govoriti, kako “mladi ne bi prihvatili sheme koje bi im se s vrha nametnule”, pa bile one “koncipirane od starijih” ili mlađih. Odiozno je i, s emfazom, isticati, kako “je našem narodu dosta svih nekadašnjih diktatorskih metodat, dosta paternalizma i prosvjetiteljstva”, i tome suprotstavljati novi sistem, po kojemu “Crkva mora postati domovina slobode, atmosfera za rascvat slobodnih i jakih i otvorenih osoba, ne mjesto za uniformiranje duša i tjelesa, kočenje inicijativa, i vrelište vječnih sukobljavanja oko besmislenih personalnih pitanja”. Odiozno je i obarati se na ljude, koji “suviše vjeruju u moć juridičkih struktura, u snagu dekreta, u vrijednost toga da se nešto zabrani, onemogući, spriječi, osudi”, jer da je to “protiv duha Koncila”. Odiozno je i ironizirati “fiktivni i sterilni ‘red i poredak’, koji bi kod nas željeli uvesti ljudi željni vladanja”.

Sve to zvoni vrlo nezgodno. Sve se to može krivo razumjeti. Sve je to pogibeljno. Osobito u današnjoj situaciji opće nervoze i pometnje u Crkvi. I bez toga je oko nas i previše demagogije, samovolje, “karizmatičarstva” i “kontestatorstva”. Mlade ljude treba danas učiti povjerenju u Crkvu, a ne skepticizmu i nepovjerenju prema njoj. “To je protiv duha Koncila”, a juridičke strukture nijesu. Nijesu ni u lajičkom apostolatu.


Šta o tom kažu normativi crkveni dokumenti?


Saborski Dekret o lajičkom apostolatu (kao, uostalom, i saborski Dekret “o službi biskupa”: “Christus Dominus”, u točki 17., u kojoj govori o lajičkom apostolatu i izrijekom ističe, da on mora biti pod vodstvom biskupa, “sub moderamine Episcopi”, ne na jednom mjestu, nego uvijek iznova i mnogo puta, naglašuje vlast i prerogative hijerarhije u lajičkom apostolatu. Crkvenih je pastira suditi o “pravoj naravi i urednom vršenju” apostolskih darova (t. 3.) i brinuti se, da u svemu, pa i na socijalnom polju, budu svi principi izlagani po shvaćanju Crkve (“secundum mentem Ecclesiae”, t. 6.). “Na pastire”, na primjer, “spada jasno izlagati principe o svrsi stvorenja i služenju svijetom”, a lajici treba da prema tome rade u sferi vremenitoga poretka i da se kod toga nadahnjuju i vode “svjetlom Evanđelja i mišljenjem Crkve” (t. 7.), “bez ikakva traženja osobnih interesa ili želje za gospodovanjem” (t. 8.). “Lajici treba da se nauče u župama raditi u intimnoj povezanosti sa svojim svećenicima” i da budu uvijek spremni “pomoći svakom apostolskom i misionarskom pothvatu svoje crkvene obitelji” (t. 10.). Obilne plodove donijet će njihova revnost samo, “ako je zadojena duhom Kristovim i nadahnuta posluhom i ljubavlju prema pastirima Crkve” (“si spiritu Christi imbuitur ac oboedientia et amore erga Ecclesiae pastores animatur”, n. 12.). “Njihova apostolska snaga ovisi o usklađivanju (njihovih akcija) sa svrhama Crkve”. Pravo na apostolsko udruživanje i na osnutak (apostolskih) organizacija imaju lajici, samo dok poštuju “dobre odnose sa crkvenim vlastima” (“debita cum auctoritate ecclesiastica relatione servata”, n. 19.) i dok “podržavaju što tjesnije veze sa hijerarhijom” (“arctiorem cum Hierarchia servantes coniunctionem”, n. 20.). Za “Katoličku Akciju” Dekret i izrijekom kaže, da je ona ne samo “direktna kooperacija sa hijerarhijskim apostolatom”, nego i da se ona ima izvršivati “pod vrhovnim vodstvom same hijerarhije” (“ad directam cooperationem cum apostolatu hierarchico” — “sub superiore moderamine ipsius Hierarchiae”, n. 20.), kojoj isto tako pripada pravo, da i druga apostolska udruženja, ako zaslužuju, pohvali i preporuči, kako bi ih svi, i svećenici i redovnici i lajici, cijenili i promicali (t. 21.). Svaki “lajički apostolat, bilo da ga vrše vjernici pojedinci ili vjerske skupine, mora biti na pravi način uklopljen u apostolat čitave Crkve; dapače veza s onima, koje je Duh Sveti postavio da upravljaju Crkvom Božjom (Dj. Ap. 20, 28.), bitni je preduvjet (‘elementum essentiale’) kršćanskog apostolata”. I suradnja među raznim apostolskim pothvatima treba da bude uređena po hijerarhiji (“congrue ab Hierarchia ordinanda”). I njihovo jedinstvo u bratskoj ljubavi, i njihovo međusobno štovanje (“mutua aestimatio”) i koordinacija (“apta coordinatio”), kako bi se izbjegla štetna trvenja i rivaliteti (t. 23.). Generalni je princip na čitavu ovom području, da “na hijerarhiju spada, da promiče lajički apostolat, da mu daje načela i (pruža) duhovnu pomoć, da njegovo djelovanje upravlja na opće dobro Crkve i da nad njim bdije, kako bi se u njemu očuvali prava nauka i red” (“atque, ut doctrina et ordo serventur, invigilare”). Nijesu ipak ti odnosi lajičkog apostolata sa hijerarhijom uvijek jednaki: variraju prema karakteru i svrsi pojedinih djelatnosti i akcija, ali za sve njih vrijedi opće i vrhovno pravilo: “Nijedan pothvat ne smije sebi prisvajati katoličkog imena bez pristanka zakonite crkvene vlasti” (“Nulium autem inceptum nomen catholicum sibi vindicet, nisi consensus accesserit legitimae auctoritatis ecclesiasticae”). A ako hoće da bude i posebno povezan sa vlastitom apostolskom službom Crkve, mora za to dobiti i poseban mandat (“Qui actus Hierarchiae — mandatum appellatur”). U koliko se to odnosi i na, — kakve bilo, — funkcije u duhovnoj pastvi (katehizacija, liturgija, pastoralne agende), lajici su potpuno podređeni crkvenoj jurisdikciji: za razliku od ustanova vremenitoga reda, gdje crkvenoj vlasti pripada samo pravo, da autentično naučava i tumači moralne principe sa toga područja, da utvrđuje sklad ili nesklad takvih akcija sa moralnim principima i da određuje ono, što se odnosi na dobra nadnaravnoga reda (t. 24.). A ta vodstvena i nadzorna funkcija Crkve u lajičkom apostolatu najjasnije dolazi do izražaja kroz svećenike, koji se, društvima Katoličke Akcije, daju za duhovnike i asistente, kao formalni reprezentanti crkvene hijerarhije i njezine pastoralne akcije, s posebnom misijom: “missione accepta ab Hierarchia hanc repraesentant in sua actione pastorali”. To moraju biti svećenici pažljivo izabrani (“diligenter seligantur”), spremni i za to posebno osposobljeni, u svemu vjerni duhu i nauci Crkve (“semper spiritui et doctrinae Ecclesiae fideliter inhaerentes”). A uloga, koju Dekret tim svećenicima namjenjuje, nije nipošto samo formalna. Oni treba da na društva vrše sustavan utjecaj: njihovo je, i da podržavaju stalne veze društava sa hijerarhijom (“congruas laicorum relationes cum ipsa foveant”), i da promiču u članstvu duhovni život i apostolski osjećaj (“seipsos in alenda vita spirituali et sensu apostolico consociationum catholicarum sibi commissarum impendant”), i da čitavu djelovanju društva budu na pomoći i savjetom i djelom (“earum apostolicae operositati sapienti suo consilio adsint atque icepta foveant”), i da se brinu, kako bi društva izabrala što bolji i plodonosniji način apostolskoga rada (“attente inquirant quae sint formae ad magis frugiferam reddendam apostolicam actionem”), i da promiču duh jedinstva, u samu društvu, ali i u odnosima s drugim svjetovnjačkim apostolskim organizacijama (“spiritum unitatis intra ipsam consociationem et eam inter et ceteras promoveant”); n. 25.; cfr. “Christus Dominus”, n. 17.

Dekret i formalno predviđa., — “gdje je to moguće”, — osnutak “dijecezanskih vijeća za katolički lajički apostolat, ali i vijeća na svim drugim razinama: župskoj, međužupskoj, međudijecezanskoj, nacionalnoj, internacionalnoj. A zadaća je tim vijećima, da pomažu i promiču apostolsku djelatnost Crkve na svim poljima, — jednako na polju evangelizacije, posvećenja, kao i na karitativnom, socijalnom i drugima, — opet uz bratsku suradnju i učešće sviju: svećenika, redovnika i lajika, a na bazi koordincije i radne autonomije organizacija. “In dioecesibus, in quantum fieri potest, habeantur consilia quae operam apostolicam Ecclesiae, sive in campo evangelizationis et sanctificationis sive in campo caritativo, sociali et aliis, adiuvent, cooperantibus convenienter clericis et religiosis cum laicis. Haec consilia poterunt, variarum laicorum consociationum et inceptorum mutuae coordinationi inservire, salva uniuscuiusque indole propria et autonomia. Huiusmodi consilia habeantur, si fieri potest, etiam in ambitu paroeciali vel interparoeciali, interdioecesano, necnon in ordine nationali vel internationali. Constituatur insuper apud Sanctam Sedem peculiaris aliquis secretariatus” (n. 26.).

I sva druga, i najsavremenija, sredstva u službi i režiji lajičkog apostolata Dekret i predviđa i preporučuje: sastanke, kongrese, rekolekcije, duhovne vježbe, konferencije, komentare, knjige, — religiozne, sociološke, organizacione, — studijske centre i institute za sva područja: teološko, ali i antropološko, psihološko, sociološko, metodološko (t. 32.).

Detaljniji uređaj pastoralnih vijeća (iz točke 26. Dekreta) o lajičkom apostolatu: “Apostolicam actuositatem”, odnosno iz točke 27. Dekreta o biskupskoj službi: “Christus Dominus”, koji, također, izrijekom spominje i vrlo preporučuje “Consilium pastorale”) regulirao je papa Pavao VI. svojim “Motu proprio” od 6. VIII. 1966. (“Ecclesiae Sanctae”), u točki 16. I tu je jasno i izrijekom istaknuto, da pastoralno vijeće “ima SAMO SAVJETODAVNI GLAS”, da će ga “biskup moći sazvati, KAD MU SE GOD UČINI ZGODNIM”, da se ono “može konstituirati NA RAZLIČIT NAČIN”, da su njegovi članovi “KLERICI, REDOVNICI I LAJICI, posebno IZABRANI OD BISKUPA”, te da se “ostale dispozicije prepuštaju SLOBODNOJ ODLUCI DIJECEZANSKOG BISKUPA” (“Vjesnik Đakovačke biskupije”, g. 1966., br. 9., str. 155.).


Konkretni prijedlog Dr-a Šagi-ja. Protiv forsiranja pastoralnih vijeća.
Prije rad, a onda strukture. Čovjek povjerenja


U svjetlu tih, svakako i pozitivnih i auktoritativnih, dokumenata, — dokumenata, koji, očito, pretpostavljaju stalnu, sustavnu, strukturalnu, povezanost lajičkog apostolata s hijerarhijom i njegovu punu ovisnost o njoj, — treba ocijeniti i konkretni prijedlog Dr-a Šagi-ja, kako ga je on formulirao u posljednjem dijelu svoga Pisma (str. 4.—7), a koji bi imao da posluži našim biskupima pri normativnom sređivanju organizacionog problema našega lajičkog apostolata.

Dosljedan svome stanovištu, da je “apostolat laika rad a ne organizaciona struktura”, Dr. Šagi ne bi htio s osnivanjem dijecezanskih pastoralnih vijeća. Pogotovu mu se čine preuranjeni planovi sa interdijecezanskim vijećima (praktično, kod nas: s nacionalnim vijećem). On je za to, da se pođe “odozdo od realnosti, a ne odozgo od želja”, pa da se najprije “ispita stvarno stanje na terenu, metodički i iscrpno”. “Treba odmah imenovati osobu”, koja će to učiniti. A “ta osoba mora biti mlada da razumije pothvate mladih, nikako ne neka osoba od onih koje su već prije rata bile aktivne u katoličkom pokretu, jer se treba unaprijed bojati da su opterećene predrasudama i jer ne smijemo riskirati da se vratimo natrag na staro”. “Ta osoba ipak mora biti dovoljno široka, bez diktatorskih ambicija, a s velikom ljubavlju prema čovjeku i prema svemu što se pokrene, nesebična i bez sektaškog duha da pošteno i dovoljno uoči i prizna sve što se faktično radi, i — razumije se samo po sebi, — otvorena za Koncil. Mora to biti osoba koja će biti spremna priznati i staro i novo, koja će moći vidjeti vrijednost — u zdravom pluralizmu — svih pojava koje već postoje u našem katoličkom radu, koja će biti spremna da dade mjesta svim tendencijama, od “desnice” do “ljevice” (kako se to kaže). A ne treba zaboraviti da su unutrašnja trvenja kod nas još jaka, i da bi svako igranje na jednu kartu (“desničarsku”, ili makar “ljevičarsku”, ali se čini da ta još uvijek ima manje izgleda kod naših odgovornih religioznih krugova, premda su i to katolici!) moglo biti sudbonosno”. “Trebala bi (to) biti laička osoba, muška ili ženska”, a biskupski bi joj mandat mogao trajati “npr. šest mjeseci”. Ona bi proputovala “po čitavoj zemlji”, — po hrvatskim krajevima; za Sloveniju bi morao to učiniti netko iz Slovenije, — i “osim samog evidentranja stanja, morala provesti anketu, prema unaprijed studiozno načinjenom upitniku, o tome što i kako naši ljudi danas vide mogućnosti apostolata laika, kojim smjerom zamišljaju mogućnost našeg razvoja itd. Dakako anketirati bi trebalo ne naše “penzionere” od aktivnog rada, već one koji su se aktivno angažirali u apostolatu laika”.


Sekretar i sekretarijat


U drugoj fazi trebalo bi, po Dr-u Šagi-ju, osnovati “Sekretarijat Biskupske komisije za promicanje apostolata laika”. “Svrha Sekretarijata bila bi isključivo radna, ne monopolistička ni upravna”. “Sekretarijat ne vodi sav apostolat laika, on sebi ne arogira vlast da sve određuje ili da nitko ne smije ništa bez njega. On je naprotiv tijelo koje potiče, pomaže, promiče rad svega naroda Božjega. On sabire informacije o svemu što se radi i što se učinilo, daje i širi te informacije, zatim animira i pomaže tim npr. što pomaže naći predavače, i slično. SEKRETARIRIJAT BI SAM NAŠAO SVOJE FORME RADA. SVAKU DIKTATURU TREBA ISKLJUČITI, kao bitno protivnu Koncilu, i koja onemogućuje traženje novih puteva, a to je traženje nama danas apsolutno nužno”.

“Na čelu Sekretarijata jest sekretar, koji je stalan namještenik, plaćen od Sekretarijata”. “Mora prvenstveno biti laik (ako je ikako moguće), i to ili muškarac ili žensko. Mlađi čovjek; svakako ne takav koji je prije rata i za vrijeme rada bio angažiran u jednoj ili drugoj grupi kod nas, ili se predviđa da bi mogao stare ideje dalje uzgajati i stara usmjerenja podržavati. Tu moramo, — misli Dr. Šagi, — biti strahovito realistični; mogu ti ljudi izjavljivati da oni neće biti grupaški u starom smislu, ali oni već faktično imaju svoje grupe, i to je tako”. “Ne smijemo staviti u pitanje koncilsku budućnost naše Crkve zato da platimo stare zasluge. To bi bilo fatalno. Mladi toga danas nikako ne bi prihvatili”. Sekretar bi morao biti i “dovoljno otvoren za pluralizam različitih grupa, i starih i mladih, bez ikakvih diktatorskih ambicija, da svi nađu mjesta”, a “morao bi biti (i) dovoljno koncilski naobražen, ili bar spreman da se naobražava. Ovo nije najmanji problem”. “Ako bi na mjesto sekretara došao čovjek koji nema što od Koncila naučiti onda bi sukob i razdor u našoj sredini bio siguran i od nedoglednih posljedica. Mi ne možemo ostati neka starinska Crkva, koja ne mari za Koncil, kao neka oaza anakronizma, neki “starovjerci”. Nije dosta da Koncil samo hvalimo, već ga moramo proučavati i po njemu raditi. Sekretar bi se smio postaviti samo na dvije godine”.


Eksperti (konzultori)


Uz Sekretara bi stajao i Sekretarijat. Sačinjavali bi ga “članovi i eksperti (ili konzultori). Članovi bi trebali biti predstavnici aktivnih radnika u apostolatu laika iz čitave zemlje. DVIJE TREĆINE ČLANOVA BIRALE BI SVE AKTIVNE GRUPE KOJE POSTOJE KOD NAS, po nekom ključu koji bi trebalo još naći, ali istom nakon što se prouči teren, pravo stanje stvari, da može biti realno i pošteno i da ne stvara nepotrebnu zlu krv. Sve ovo bi trebalo na neki način biti javno, i kriteriji postupaka i sami postupci, ne bi se smjelo ništa činiti negdje u potaji po nekoj tajnoj grupi. Narod Božji ima pravo da bude informiran. JEDNU TREČINU ČLANOVA Sekretarijata BIRALI BI BISKUPI iz redova individualnih radnika u apostolatu laika, značajnih i uglednih ljudi koji su se istakli u javnom životu, priznavajući svoju katoličku pripadnost. Ovaj omjer 2:1 ne smije nikako biti prekoračen na štetu grupa, samo može biti pojačan u prilog grupa. GRUPE BI APSOLUTNO MORALE SAME SEBI BIRATI PREDSTAVNIKE, A NE DA IM SE S VRHA IMENUJU PREDSTAVNICI. DEMOKRATSKI PRINCIP JE OVDJE BITAN. Konzultore (eksperte) bi po svoj prilici trebalo birati samo članstvo Sekretarijata, s tim da Biskupska komisija ima dati Nihil obstat. Međutim bi Sekretarijat trebao biti postavljen ad experimentun i na određeno vrijeme, a onda bi on SAM SEBI IZRADIO STATUT I POSLOVNIK, da postane stvarno efikasno tijelo, koje uistinu radi a ne tijelo koje je tu samo pro forma ‘za opsjeniti prostotu’, ili koje u stvari drži da je njegov zadatak da pazi kako netko ne bi nešto učinio i da samo koči. I ova je opasnost realna kako pokazuju naša dosadašnja žalosna iskustva”.


Što o tom mi mislimo?


Nama se, da iskreno kažemo, nikako nije svidio taj Šagi-jev prijedlog. Odveo bi nas u još puno goru situaciju, nego što je sadašnji “vacuum”. Potpuno bi, čini nam se, razbio katoličke redove i onemogućio skladnu, — koliko toliko skladnu, — suradnju sviju na polju lajičkog apostolata. A, što je glavno, krupno, po našemu mišljenju, prejudicira auktoritetu i prerogativama hijerarhije. Faktično joj oduzima inicijativu i vodstvo i predaje ga u ruke lajičkom elementu, i to na bazi skupinskog (grupnog) privilegisanja i monopolizma: i jedno i drugo protiv pozitivnih direktiva Crkve. A nije ni sam sebi konsistentan i dosljedan: pada u protuslovlja; nije logičan.

Ne vidimo, na primjer, da se može, ozbiljno, govoriti, kako lajici nijesu pozvani da propovijedaju biskupima i kleru, a u isto vrijeme tražiti za jednu grupu, — očito u većini lajičku, — da bude praktično od biskupa autonomna i da stvarno jedina ona organizira i vodi sav javni ktolički život i rad. Da lajik, i to mladi, — i žensko, eventualno, — nužno čovjek iz jedne skupine i jednog shvaćanja, sam provodi anketu na terenu o organizacijskim (a svakako i načelnim) pitanjima katoličkog života, da Sekretarijat i Sekretar (opet lajik, i mlad, i ženska eventualno) promiče rad “svega naroda Božjega” i sam sebi, suvereno, “iznalazi forme rada” i “izrađuje statut i Poslovnik”, da u Sekretarijatu budu barem dvije trećine od članstva, u grupama, izabranih članova, a najviše jedna trećina onih izabranih od biskupa, da je “demokratski (praktično: izborni) princip ovdje bitan”, da i konzultore (eksperte) bira samo članstvo Sekretarijata, a biskupi sebi pridržavaju samo pravo veta (“Nihil obstat”), da se uzima kao princip, od koga sve mora polaziti, “veliko povjerenje u mlade kršćane kod nas”, a ne da ih se veže i da im se “daje po prstima”, da se, virtualno, prima na znanje, kako mladi ovoga ili onoga danas nikako “ne bi prihvatili”, pa da se unaprijed “prizna sve što se faktično radi” i “sve što se pokrene”. Tko tu s kim surađuje: lajici s hijerarhijom ili hijerarhija s lajicima? Šta je tu ostalo od koncilskih principa, da na crkvene pastire spada sud “o pravoj naravi i urednom vršenju” apostolskih darova, da katolički javni radnici moraju biti spremni staviti svoje sile na raspolaganje dijecezanskim pothvatima, “raditi u intimnoj povezanosti sa svojim svećenicima” (“a fortiori”, svakako, s biskupima), biti “nadahnuti posluhom i ljubavlju prema pastirima Crkve”, uskladiti svoje akcije “sa svrhama Crkve”, “poštivati dobre odnose sa crkvenim vlastima”, “podržavati što tjesnije veze sa hijerarhijom”, da je veza s biskupima “elementum essentiale” kršćanskog apostolata? Šta je tu ostalo od “vodstva hijerarhije”, od njezina prava da regulira suradnju među raznim apostolskim pothvatima, da (svakako efektivno) bdije nad lajičkim apostolatom i osigurava u njemu pravu nauku i red, da društvima i akcijama asistira preko duhovnika? Šta je tu ostalo od odredbe iz “Motu proprio”: “Ecclesiae Sanctae”, da “pastoralna vijeća”, ta svakako najautoritativnija forma lajičkog apostolata, imaju pred biskupima samo “savjetodavni glas” i da su im članovi “izabrani od biskupa”?

Ne vidimo, ni kako se može govoriti, da “Koncil omogućuje stanoviti pluralizam unutar samih katoličkih redova, da iziskuje mogućnost pluralizma unutar apostolata laika, da traži mogućnost slobodne inicijative pojedinih laika i grupa laika” i duži nas, da moramo “biti spremni priznati i staro i novo”, “vidjeti vrijednost — u zdravom pluralizmu — svih pojava koje već postoje u našem katoličkom radu”, “dati mjesta svima tendencijama, od desnice do ljevice”, ne puštati, da itko “sebi arogira vlast da sve određuje ili da nitko ne smije ništa bez njega”, a u isto vrijeme uporno osporavati svima onima u našemu katoličkom životu, koji su radili i djelovali prije g. 1939., svaku i sposobnost i mogućnost, da se i danas fiktivno angažuju u lajičkom apostolatu i da se u nj uklope.

“A priori” ih isključivati od svake značajnije funkcije, davati im apsolutnu “ekskluzivu”, proglašavati ih nesposobnima, da shvate intencije “Koncila” i “pokoncilske” Crkve, pa im dapače, “penzionerima”, uskratiti i pravo, da budu, makar samo, i anketirani u ovim stvarima, a s druge strane do kraja i posve nekritički favorizirati “mlade” i pretpostavljati, da je stvarno dobro sve, što oni misle i kako rade. Sve im predavati u ruke; smatrati ih faktično nepogrješivima; izuzimati ih od svake kritike. I to bez ikakva objektivna kriterija i bez ikakve auktoritativne legitimacije. Vanjske, ali i nutarnje. Nje “koncilski” pluralizam, — prije je to monopolizam i totalitarizam, — tražiti za sebe puno povjerenje, a prema svima drugima pokazivati skrajnie nepovjerenje i apriorno im vezati ruke, apriornom im sumnjičavošću ubijati moralni ugled. Da i ne govorimo, kako je za svakoga mislioca, a najviše za samu Crkvu, nepravedna i neprihvatljiva “crnobijela” pretpostavka, da je sve, što je pretkoncilsko u Crkvi, nevrijedno, neuporabivo, “preživjelo”, “umrlo”, — grijeh se je na to vraćati ili na to nadovezivati; bilo bi to “samoubojstvo katoličke vjere u Hrvatskoj i u Jugoslaviji”, — a da je sve i samo ono, što se naziva “koncilskim” i što je stvoreno za “novi svijet”, koji je “nastao i nastaje”, — a nema mu ni traga u koncilskim odlukama i dokumentima, — punovrijedno, indiskutabilno, nepogrješivo. Kao da i naši biskupi nijesu bili na Koncilu; kao da njima namjere Koncila autentično i auktoritativno ne interpretira, direktno, sam Papa! A kao da “mladi”, — a nijesu svi ni mladi, — i bez biskupa, sigurno i intuitivno, pogađaju pravi put!

Ne vidimo, ni kako se može, vatreno i srdito, grmjeti protiv “diktature, kočenja inicijativa, zauzdavanja od strane neke uske grupe”, “diktatorskog načina vođenja za ruku”, protiv svakog monopoliziranja vodstva i svakog diktiranja odozgo”, protiv “svih nekadašnjih diktatorskih metoda”, — zanimljivo, da se od nas starijih, koji smo, po toj logici, morali biti prve žrtve te diktature, nitko na nju ne tuži: svatko je i onda morao do mile volje raditi za Božju stvar, samo ako je htio; i radili su, toliki, — protiv “paternalizma i prosvjetiteljstva, protiv suvišnog centraliziranja”, a u isto vrijeme pledirati, da se jednoj jedinoj, lajičkoj i mladoj, osobi prepusti, da u roku od šest mjeseci, meritorno ocijeni stanje javnog katoličkog života u nas i sve njegove elemente, tendencije, skupine, — i to s unaprijednim mandatom, da ne smije “podržavati stara usmjerenja”, — i da se faktičnim srcem katoličkog javnog života i njegovim suverenim arbitrom učini Sekretarijat, sa slučajnom većinom odozdo, i sa konzultorima, koje on sam sebi bira, a bez odgovornosti kakvu bilo drugom, širem, forumu, u kojemu bi mogle doći do izražaja i želje vjerničkih masa, klera, službenih crkvenih faktora. Prijedlog ne spominje nijednog takova foruma.


Za dosljednu primjenu crkvenih odredaba,
koncilskih i papinskih.
Pod biskupskom vlašću i nadzorom


Nije stoga, po našemu mišljenju, prihvatljiv. Puno je bolje i sigurnije, — jedino je dobro i jedino je koncilski, — da mi stvari s organizacijom našega lajičkog apostolata i naše “Katoličke Akcije” reguliramo PO, MJERODAVNIM I JASNIM, OPĆIM ODREDBAMA KONCILSKOG DEKRETA O LAJIČKOM APOSTOLATU I TOČNO PREMA UPUTAMA PAPINA “MOTU PROPRIO”: “ECCLESIAE SANCTAE”. I to što prije. Zašto bismo čekali? “Što će biti jesenas, neka bude večeras!”

Biskupi treba da drže u svojim rukama, SVU I JEDINU, ZAKONODAVNU I DIREKTIVNU VLAST nad svjetovnjačkim apostolatom i svim njegovim organizacionim formama. I nad katoličkom štampom isto tako. Barem nad onom, koja hoće da nosi to ime i da govori u ime Crkve i vjernika. I da je, u najvišim instancijama, direktno i osobno vrše. U dijecezama njihovi dijecezanski biskupi, na interdijecezanskom i općenacionalnom području Biskupske konferencije. Oni treba da odrede i koordinacione organizacijske forume za suradnju među raznim granama i skupinama. Oni treba i da sve to implementiraju: na način, koji im se učini najboljim. Proučivši situaciju, pribavivši, pouzdane i objektivne, informacije, saslušavši sve faktore koji žele da u lajičkom apostolatu sudjeluju i rade. Po svojoj savjesti. U skladu sa principima, koje je Crkva, auktoritativno, prihvatila i promulgirala u Dekretu II. vatikanskog Sabora, a Papa ih, u koječemu, i konkretno primijenio i razradio u svojim kasnijim odlukama. Uvijek tako, da se u svim forumima nalaze skupa i svećenici i redovnici i lajici. U njihovoj je to, biskupskoj, kompetenciji. Imaju auktoritet. Mogu se kod toga pouzdati i u stalešku milost, koju im garantira njihovo hijerarhijsko i apostolsko, — po izvoru božansko, — poslanje i karizma za neposredne informatore i pomoćnike na tom poslu uzet će oni sebi one, — bilo lajike, bilo svećenike, — koji im, opet pred Bogom i u savjesti, izgledaju za to, po svim svojim kvalitetama, najzgodniji. Ljude inteligentne, dalekovidne, trijezne, razborite, široke i, osobito, pobožne i iskreno odane Božjoj stvari. I u preliminarnom stadiju, ispitivanja i organizacijskih pretpriprava, i u definitivnom, pri konstituisanju pastoralnih vijeća. A gledat će pritom, dakako, da budu sve skupine i sve struje pravedno i proporcionalno zastupane, i to, dokle je god moguće, po ljudima, koji uživaju povjerenje članstva, ali su i daleko od svake demagogije i duha opozicionarstva crkvenim vlastima. Po ljudima pravoga apostolskoga srca, kojima je na srcu samo slava Božja i napredak Božje stvari, bez nezdrave nametljivosti, ambicioznosti, strastvenosti, trke za popularnošću i publicitetom. Po ljudima, koji dobro znadu, što za Crkvu znači kršćanski posluh i crkvena disciplina. Po pobožnim i poniznim apostolskim radnicima, a ne samozvanim “učiteljima” i “ideolozima”.

A ne će im biti teško pronaći takve ljude. Svaki biskup u svojoj dijecezi poznaje situaciju i dobiva informacije direktno sa terena i iz prve ruke: sa raznih strana i raznim kanalima. A od tih ljudi biskupskog povjerenja iz raznih krajeva i dijeceza, — iz dijecezanskih pastoralnih vijeća, — treba ih onda nekoliko uzeti i u centralno, interdijecezansko (nacionalno) pastoralno vijeće: najbolje odsvakle po nekoga, uglavnom prema broju vjernika; najviše, dakako, iz zagrebačke nadbiskupije i zagrebačkog centra. I predsjednika valja da odrede biskupi: predsjednike dijecezanskih vijeća dijecezanski biskupi, predsjednika nacionalnog vijeća Biskupske konferencije: nekoga, tko uživa opće štovanje i moralni ugled na svim stranama.

Ta pastoralna vijeća treba da onda pomažu biskupima u svim poslovima svjetovnjačkog apostolata kod nas. Kao njihovi pastoralni “savjeti” (“consilia”), — kako ih uvijek i nazivaju crkveni dokumenti, — ne kao “pastoralni sabori” (“concilia”), sa pravom suodlučivanja: na crkvenim saborima imaju uvijek samo biskupi pravo odlučivanja; nemaju ga ni svećenici ni vjernici. Ta će vijeća vršiti funkciju, koju im daje koncilski Dekret, a za koju pledira i Dr. Šagi, da, štujući slobodu pojedinačnih inicijativa i pravednu autonomiju svih, dobronamjernih, apostolskh skupina i akcija (“Ap. Act.”, n. 7., 9., 19., 23.—26.; “Presb. Ord.”, n. 9.), “potiču, pomažu, promiču rad svega naroda Božjega”, “sabiru i šire informacije”, “animiraju i pomažu” (Dr. Šagi), koordiniraju i usklade sve pojedinačne pothvate (“Ap. Act.”, n. 26.). A usto će u svojim rukama držati i organizirati sve ono centralno, ključno i opće u katoličkom javnom životu (statistički ured, informativne agencije, centralno financiranje): ne treba toga davati u ruke pojedinim katoličkim skupinama; svaki monopol na toj bazi treba onemogućiti. Za nas je, na primjer, — da napravimo jednu digresiju, — anomalija, da skupina oko “Svezaka” uzima sebi u djelokrug i izdavanje časopisa za odgoj redovnica, mjesto da inicijativa za to dođe od Episkopata, ovim ili onim putem!

Moći će se biskupi, to se zna, u radu sa organima lajičkog apostolata služiti i posredovanjem “duhovnika” i “asistenata”, između svećenika svoga povjerenja, tomu doraslih i za to osposobljenih (“Ap. Act.”, 25.), ali će se, paralelno s tim, morati uvijek i neposredno interesirati za sav lajički apostolski rad i efektivno ga pratiti, pomagati, nadzirati: uvijek biti u kontaktu sa strujanjima i događajima sa toga područja. I osobno intervenirati, kadgod treba. Nitko drugi ne može biskupe u tome potpuno zamijeniti, niti ih osloboditi te dužnosti i odgovornosti. U centru će tu dužnost preuzeti na sebe Biskupske konferencije, preko Biskupske komisije za lajički apostolat i njezina pročelnika, kao predstavnika i referenta plenuma.


Najveća pogibao za lajički apostolat.
Za “pastoralna vijeća”, a protiv “pastoralnih koncila”


Tim će odmah biti uklonjena i najveća pogibao po lajički apostolat: nitko se ne će moći nametnuti biskupima ni Crkvi i katoličkoj stvari za “tutora”. I ne će u Crkvi biti, izborne, “demokracije”. Ne će u njoj nitko, ni od svećenika, ni od lajika, ni od katoličkih organizacija, moći da sebi uzurpira vlast, što je, po božanskom pravu, ima samo hijerarhija: konkretno da od konzultativnih, bilo prezbiterijalnih bilo pastoralnih, vijeća napravi “pastoralne koncile”, kao u Holandiji, pa da preko njih pokuša vršiti legislativnu i direktivnu vlast u Crkvi: izglasavajući na njima Papi i biskupima povjerenje ili nepovjerenje i iznuđujući od njih odluke; i u pitanjima vjere, morala, discipline; “demokratskim” glasovanjem, pravom “većine”. Takav je sistem protiv sama fundamentalnog, božanskog, ustrojstva i ustava Crkve, pa ga valja, u korijenu, onemogućiti, prije nego što i nas dovede do anarhije i pustoši u crkvenom životu.


Zaključne refleksije. Za auktoritet u Crkvi


Da još jedamput naglasimo ono glavno, radi čega smo i napisali ovaj članak!

Ne treba nam u Crkvi, — našoj domaćoj prije svega, — kontestatorstva i bune, ni u kojoj formi. Ni u formi “katoličkog apostolata”. Katolički apostolat ili ostaje, u svemu, pod vlašću hijerarhije, ili nije apostolat, nego uzurpacija. Ne može inače uopće nositi katoličkog imena (“Ap. Act.”, n. 24.). Ne uče lajici Crkve i ne zapovijedaju u njoj, nego je vole i poslušno joj pomažu. A ne može u Crkvi biti ni glasovanja o načelnim stvarima, osim, na svoj, saborski, način, u hijerarhijskim institucijama: glasovati se može samo u tehničkim stvarima, a i to samo u formi prijedloga, a ne u formi meritorne i konačne odluke.

Ne treba nam dvoglave Crkve ni “dviju hijerarhija”, kako se je, značajno i duhovito, izrazio papa Pavao VI., u osvrtu na III. svjetski kongres lajičkog apostolata u Rimu (11.—18. X. 1967.). Ne treba nam ni organizacijskih “trustova” u Crkvi; ni svećeničkih ni svjetovnjačkih. Ni “seniorata”; ni javnih ni tajnih. Ne treba nam ni institucija, koje bi nas podsjećale na “generalnog prokuratora Svetoga Sinoda”, iz vremena ruskih careva. Ne treba nam ni “nacionalnih pastoralnih koncila” na holandski način, sa svećeničko-lajičkom većinom. Ni novoga “prezbiterijanizma”. Ako cezaropapizam nije kršćanski, nije ni modni “demopapizam”: oba su u jednakoj mjeri protuevanđeoska i pro- tucrkvena.

A pogibao je s te strane vrlo blizu i vrlo realna. Znamo, kako se je III. svjetski kongres lajičkog apostolata, još pred tri godine, g. 1967., pokušao Papi nametnuti za arbitra u odluci o “pilulama”, odgovornom očinstvu, planiranju porodice. A znamo, i kakvim je žalosnim i sablažnjivim rezultatima urodio “nacionalni pastoralni koncil” u Holandiji: otvorenom oporbom i neposluhom Papi. A znamo, kako i drugdje planiraju takve “koncile”: i u Kanadi, i u Sjedinjenim Državama, i drugdje. Opet u holandskom duhu i po holandskim shemama. Neki dan smo čitali, u “katoličkim” novinama (“The National Register”, 15. III. 1970.), kako je “Nacionalna asocijacija lajika” u Sjedinjenim Državama poslala holandskim biskupima list, u kojemu “bodri holandski narod i hijerarhiju, da čvrsto ustraju u svom sadašnjem sporu sa Vatikanom (“to stand firm in their current disagreement with the Vatican”) o obligatnom svećeničkom celibatu, i izjašnjuje se za “bolji kolegijalni postupak i nove načine vršenja auktoriteta u Crkvi”. A isto tako, Asocijacija, u tom listu “poziva na račun (“took to task”) katoličke biskupe u Sjedinjenim Državama, što u svojim izjavama i odlukama ne slijede glas američke Crkve” (“for failing to reflect the voice of the U. S. Church in its statements and deliberations”). A i kod nas se sve češće vode u katoličkoj štampi i na katoličkim novinarskim konferencijama polemike s biskupima i komentiraju “bijele knjige”.

A, što se tiče lajičkih katoličkih (apostolskih) skupina na terenu, njima nitko ne osporava prava ni na okupljanje ni na inicijativu i akciju, doklegod budu radile prema kršćanskim načelima i držale se općih direktiva Crkve, odnosno njezine hijerarhije. Imaju ove svoju “Magna charta libertatis” u koncilskom Dekretu: “Apostolicam actuositatem”. Samo, dakako, svećenici, koji ih okupljaju i s njima rade, ne smiju toga nikada raditi bez, barem prećutnog, odobrenja biskupa, čiji su delegati, ni protiv njegovih intencija. Princip je uvijek isti: Nad svakim, tko hoće da u Crkvi apostolski radi, imaju poglavari Crkve jurisdikciju i vlast.

Na koncu, da svršim sa onim, s čim je Dr. Šagi započeo, s naslovom njegova Pisma: “Apostolat laika je rad, a ne organizaciona struktura!” Nije! On je, sigurno, prvotno, po svojoj svrsi, rad, ali po formi je on i organizaciona struktura: organizovana apostolska akcija unutar Crkve. No, i u koliko je on rad, i u koliko je struktura, on je vas u rukama i pod nadzorom Crkve i njezine hijerarhije. Svaki pokušaj, da se od nje emancipira i sebi arogira pravo, da po volji prihvaća ili ne prihvaća odluke i direktive hijerarhije, kompromitira ga i diskvalificira. Auktoritet, posluh, disciplina, sloga, potrebni su Crkvi isto toliko kao i apostolski rad. I jedno je i drugo volja Božja i “zakon Kristov” (Gal 6, 2.).

Eto, to je naše mišljenje o problemu praktične i konkretne implementacije lajičkog apostolata i “pastoralnih vijeća” kod nas. Dobro je valjda, da se i ono čuje, prije nego što kompetentni donesu odluku!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 7-8/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 158-182. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...
“Ekumenizam” i njegovo naličje Snimio: Igor Brautović U Francuskoj, a onda, u prijevodu, i u Americi izašla je pred dvije, tri godine knjiga pod naslovom: "Ekumenizam ili nova...