Prikupljanje darova u bogoslužju
Kad je u pitanju skupljanje novčanih priloga u sklopu bogoslužja, u tome se često razilazimo. Nismo li time nalik mjenjačima novca i trgovcima u hramu koje je Isus tako strogo ukorio? Dajemo li time ružnu sliku o našoj Crkvi? Pogotovo kad se pojave (jeftine) opaske iz krugova nekih sljedbi, kao npr.: “U našoj se crkvi samo dijeli, ništa se od ljudi ne traži.” (Kao da oni ono što dijele nisu prikupili od nekih drugih ljudi). Nadalje, neki misionari ne žele primati nikakvih prihoda od domorodačkog stanovništva, dok drugi, naprotiv, tvrde da je dobro učiti ih odgovornosti, u skladu s njihovim mogućnostima. Konačno, ima li opravdanja da se upravo pod nedjeljnom misom – tim vrhuncem našeg bogoslužja! – prikuplja novac? Što na to reći? Pođimo redom!
Povijesna svjedočanstva
Za početak evo svjedočanstva sv. Pavla:
1 Kor 16,1-3: Glede sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvoga dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem.
Budući da je u Jeruzalemu one godine vladala oskudica zbog suše, Pavao određuje Korinćanima da svake nedjelje (prvoga dana u tjednu) ostavljaju ono što uzmognu za potrebite u Jeruzalemu. U cijelom 8. poglavlju Druge poslanice Korinćanima Pavao tumači kako je važno prikupljati darove za siromahe, jer je to izraz ljubavi i pobožnosti. I nije smatrao nepriličnim da se ti darovi prikupljaju nedjeljom koja je bila dan euharistije. Naprotiv, prikupljanje milostinje za njega je izraz pobožnosti! Dakle, od apostolskih vremena običaj je da se milostinja prikuplja u sklopu euharistije.
Sredinom 2. st. u svojoj Prvoj apologiji (67. poglavlje) sv. Justin svjedoči o prikupljanje darova u sklopu euharistije:
Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.
Slobodno se može reći da je prikupljanje darova uvijek bilo prisutno u sklopu euharistijskog slavlja. U Rimu su u počecima vjernici svoje darove za siromahe predavali nakon službe riječi: službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije se počinju razlikovati dvije vrste darova: jedni (kruh i vino) donose se na oltar za euharistiju, a drugi se (u naravi ili u novcu) ostavljaju za potrebe siromaha ili crkve.
Novi red mise
Novi red mise želio je sadržajno obogatiti prinos darova. I u ovom slučaju misal naglašava sudjelovanje vjernika: To je njihovo pravo i dužnost po krštenju kojeg su primili. Za obred prinosa darova to konkretno znači da vjernici daju nešto od svoga za potrebe crkve ili siromaha. To onda nije samo materijalna pomoć, nego izraz njihove ljubavi, njihovoga dara kojim izražavaju svoju spremnost vršiti volju Božju. U tome daru oni – zajedno s kruhom i vinom – prinose same sebe, svoju riješenost da sav svoj život suobliče Kristu. Evo kako Opća uredba Rimskog misala (OURM) o tome govori:
OURM 95: Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe.83 Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istome slavlju.
OURM 73: Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve. (…) Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje.
Ljubav prema potrebitima ima obilježje duhovne žrtve (prinošenja samoga sebe u daru koji se donosi): njihov je dar ponajprije znak ljubavi. Tako davanje milostinje pod misom možemo smatrati konsitutivnim dijelom mise. Milostinja je izvanjski znak naše duhovne žrtve.
Neke opasnosti
S jedne je strane Crkva potrebita materijalne podrške svojih vjernika, a s druge strane davanje milostinje je sa strane vjernika znak njihove kršćanske ljubavi i solidarnosti. Ali se u tome može i pretjerati. Kao prvo, valja sačuvati dostojanstvo bogoslužja. Ne treba se previše naglašavati za vrijeme bogoslužja prikupljanje darova, prema onome da “ne treba znati ljevica što čini desnica”. Vjernicima se može jednostavno pojasniti smisao sabirne akcije, npr., za sjemenište, ali to ne bi smjelo ići na uštrb redovite homilije. Nadalje, veoma štetna mogu biti razna natjecanja, prema onome “tko će dati više”. Ne zaboravimo na udovičin darak kojega Isus toliko hvali! On je bio znak ljubavi. U tome smislu mogu biti problematična i javna čitanja darovatelja.
Zaključimo
Prikupljanje darova pod misom je od samih početaka izraz kršćanske ljubavi i solidarnosti i danas je posvema razumljiv. Samo se valja čuvati neukusnih i napadnih sakupljanja u kojima bi se mogao steći dojam da nam je to u bogoslužju i u našem djelovanju najvažnija stvar. Da netko ne bi na nas primijenio Isusovu primjedbu da će “teško bogataš u kraljevstvo Božje”.
