Proprij treće korizmene nedjelje
Tekstovi proprija Treće korizmene nedjelje dobro su prilagođeni duhu ovoga liturgijskoga vremena, ali njihova vrijednost više dolazi do izražaja u vezi s čitanjima Jutrenje drevnoga obreda koje prikazuje veličanstveni lik praotca Josipa.
Proprij treće korizmene nedjelje ponovo se podudara za oba oblika rimskoga obreda. Iznimka je pričesna pjesma Qui bíberit aquam, koja je u obnovljenom obredu povezana s Evanđeljem o Samarijanki (naviješta se u godini A). Ostalih je godina i pričesna antifona u oba obreda ista.
Ako je istina da se tekstovi proprija dobro slažu s temeljnim duhom korizme, obilježenom borbom protiv neprijatelja duše koji postavljaju zamke, i stalnim traženjem Božje pomoći, jednako je istina da se njihova vrijednost više ističe u vezi s čitanjima Jutrenje drevnoga obreda (i općenito s antifonama koje se ponavljaju u štenjima trećega korizmenoga tjedna, a koja se bave temom prve noćnice nedjelje).
Božanski časoslov predočava zapravo čudesan lik praotca Josipa, koga su braća prodala iz zavisti, koji je odveden u ropstvo, sâm u stranoj zemlji, bačen u tamnicu zbog lažne i klevetničke optužbe. Josip je čovjek koji u određenom trenutku svoga života, baš kad mu Bog u snu otkriva njegovu slavnu sudbinu, pada u tamu sve težih nedaća koje ga tjeraju da se udalji od Boga koji kao da je odjednom nestao u zraku. Kako se rob može vratiti u očinsku kuću? Kako tuđin u zatvoru može naći nekoga tko će braniti njegovu nedužnost? Čini se da Josipov život nema izlaza, da je bez tračka nade.
Ali upravo iz ponora uzdiže se molitva čovjeka vjere, koji ne prestaje gledati u Boga i nadati se Njemu:
Oculi mei semper ad Dóminum, quia ipse evéllet de láqueo pédes méos: réspice in me, et miserére mei, quóniam unicus et páuper sum ego. Ad te, Dómine, levávi ánimam meam: Deus meus, in te confído, non erubéscam. –
Oči su moje svagda upravljene prema Gospodinu, jer On izvlači noge moje iz zamke. Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan. K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju. Bože moj, u tebe se uzdam. Ne daj da se postidim (Psalam 25, 15–16.1–2).
Melodija ulaska razvijena je u sedmom modusu. Prema Guidu D’Arezzu, redovnik koji je stvorio četveroslov, ovaj modus, zvan i anđeoski, izražava skladnu radost; ne trijumf, ne bezbrižnost, ali ipak radost koja se temelji na pouzdanju u Boga, spokoju, vedrini povjerenja koje je još uvijek na kušnji. Stoga je divan način da izrazi Josipovo raspoloženje. Josip je Kristov pralik; braća su ga izdala, predala poganima; nepravedno je osuđen, pao je tamu tamnice smrti, ali potpuno napušten u Bogu, izvoru njegove radosti. Polukićeni stil usredotočuje se prije svega na riječi semper ad Dóminum (svagda prema Gospodinu), koje tako čine pol privlačenja cijele antifone, te time ističu smjer moliteljevih očiju, koje su uvijek upravljene prema Gospodinu.
Još jednu dragocjenu naznaku melodije ulaska nalazimo u incipitu (početnim riječima); produžetak živahnoga G–D (so-re) identičan je ulasku dnevne Mise na Božić Puer natus est i prvoj antifoni Cvjetnice Hosana fílio David. Ti bogati zvukovi izražavaju veliku teološku stvarnost jedinstva između Utjelovljenja i Otkupljenja; Riječ tijelom postaje da otkupi ljude, da odgovori na vapaj u pomoć onih koji leže „u tmini i sjeni smrtnoj“ (Luka 1, 79). Mig gospodareve ruke (usp. Psalam 123, 2) koji čovječanstvo, zarobljeno grijehom, čeka stoljećima stiže „kada dođe punina vremena“, kada Bog šalje „Sina svoga, od žene rođena, Zakonu podložna“ (Galaćanima 4, 4). Utjelovljenje pak ukazuje na otajstvo Uskrsa, koje je započelo Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Ovaj melodični splet ponovo nas podsjeća kako Krist Gospodin nije samo odgovor na iščekivanje čovjeka koji gleda prema Nebu, nego je On sâm, u utjelovljenju i u muci, postao sluga; On je sam htio ući u tamnicu ovoga života da bude izdan i ponižen, podižući svoje oči i svoj uzdah „Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti“ (Hebrejima 5, 7).
Zavlaka
Ad te levávi óculos meos, qui hábitas in caelis. Ecce sicut óculi servórum in mánibus dominórum suórum. Et sicut óculi ancíllae in mánibus dóminae suae: ita óculi nostri ad Dóminum Deum nostrum, donec misereátur nostri. Miserére nobis, Dómine, miserére nobis. –
Oči svoje uzdižem k Tebi, koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice, tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, dok nam se ne smiluje. Smiluj se nama, Gospodine, smiluj se nama (Psalam 123, 1 – 3).
ustrajava na pokretu očiju koje su podižu da bi tražile Boga. Skladba razvija prva tri retka Psalma 123, u kojima se riječ „oči“ pojavljuje četiri puta i odnosi se na sluge i sluškinje koji gledaju u ruke svojih gospodara čekajući njihove naloge. Tako u gorčini progonstva i uzništva Josip strpljivo i ponizno čeka da njegovu sluzi dođe neki znak od Boga, koji može promijeniti njegovo stanje. To čekanje, puno nade, ali ništa manje opterećeno patnjom, jest ono kršćanina, koji za djelo Otkupljenja više nije sluga, nego prijatelj. Njegovo novo stanje ispunjava ga još većim pouzdanjem, koje, međutim, uvijek mora biti ublaženo poniznošću onoga koji zna kako ne može ništa zahtijevati od Boga. To njegovo novo stanje je i stanje samoga Krista koji je postao sluga da nas oslobodi od robovanja Zlomu. Primijetite kako u prvom retku zavlake kićeni stil ustraje na riječi in cælis (na nebesima), kao da želi, što je moguće dulje, moliteljev pogled zadržati na Božjemu prebivalištu, upravo na nebesima.
Božje prebivalište također se vraća u pričesnoj pjesmi:
Passer invénit sibi domum, et turtur nidum, ubi repónat pullos suos: altária tua, Dómine virtútum, Rex meus, et Deus meus: beáti qui hábitant in domo tua, in saéculum saéculi laudábunt te. –
I vrabac sebi dom nalazi, i grlica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike Tvoje, Gospodine nad vojskama, Kralju moj i Bože moj! Blaženi koji prebivaju u domu Tvome, u vijeke vjekova slavit će Te! (Psalam 84, 4–5)
Ova antifona usmjerava nadu našega pogleda: nije riječ o tome da se „samo“ oslobodimo, poput ptice, lovčeve stupice, nego da možemo vječno prebivati u Bogu, kao vrabac i grlica sa svojim mladima. Sada nas spominjanje na lovčeve zamke vraća na prvu korizmenu nedjelju, kada je – kao što smo vidjeli – cijeli proprij ispleten oko Psalma 91, koji sadržava upravo izraz ipse liberábit me de laqueo venántium – on će me osloboditi od zamke lovacâ: tamo je molitelj bio oslobođen zamke, upravo zato što je živio „pod zaštitom Višnjega“ i „u sjeni Svemogućega“. Ove nedjelje predočava nam se sada slobodna ptica koja svoj konačni dom nalazi u Gospodinovu domu.
Zanimljivo je i zadržavanje pjȇva na riječi domum (dom, kuća), gdje se ritam usporava uz pomoć dva uzastopna četvrtasta pesa (ili podatusa), odnosno dvije uzlazne note na istom slogu; slogove sljedeće riječi et tur-tur (i grlica) umjesto toga označavaju tri epifona (tekućiji podatus), koji imaju osobitost u izvođenju: zvuk ostaje tako reći djelomično „u ustima“, to jest ne izražava se u potpunosti, što vrlo dobro dočarava gukanje grlice, zvuk koji podsjeća i na samoglasnike „u“ koji se pojavljuju u latinskom izrazu turtur. Opet, ova tri epifona sviraju se na kajdama D-E (re-mi), C-D (do-re), D-E (re-mi), dajući glazbeni učinak koji dobro podsjeća na lepet ptičjih krila u letu.
