Protiv naivnog optimizma

Ne smijemo mi svećenici nikada biti naivno optimistični, kad valja ocijeniti položaj i situaciju Crkve u svijetu. Osobito ne, kad se radi o budućnosti, o prognozama.

Nigdje nije rečeno, da Crkva mora u svim periodama svoje historije prosperirati. Nigdje nije kršćanstvu obećano, da će, bilo gdje, biti većinska religija. Crkvi je obećano samo jedno: da će se njezino Evanđelje navijestiti svim narodima (Mat 24, 14.; 28, ne će posve nestati između čovječanstva i da će jednom, — očito zemlje (Mat 13, 32.; Mark 4, 32.), da je nikada, do konca svijeta, 19.; Mark 13, 10.; 16, 15.) i njezine međe razmaknuti do kraja iza sudnjega dana, — zauvijek i konačno triumfirati nad »paklenim vratima« (Mat 16, 18.). Može je, u nekom kraju zemlje, i posve nestati, kao što je praktično i nestalo tolikih, nekada cvatnih, kršćanskih općina u Maloj Aziji i u sjevernoj Africi. Može ona negdje, — a može i svagdje, — postati, ili ostati, neznatna manjina: i danas je mnogogdje; na primjer u kolijevci i košnici čovječanstva, među najvećim narodima svijeta, na azijskom istoku. Može biti potisnuta i u defenzivu; i otjerana u katakombe. Može njezin utjecaj u širokom, javnom, vanjskom, životu biti vrlo skučen. Može, koji put, izgledati, i da je definitivno pobijeđena.

Za posljednja vremena svjetske i crkvene povijesti Evanđelje kao da to i pozitivno predviđa. Kristova ozbiljna riječ: »Kad Sin čovječji dođe, misliš li, da će naći vjere na zemlji?« (Luk 18, 8.) otvara s te strane vrlo tmurne vidike. A nije ni sv. Pavao puno vedriji, kad drugi Kristov dolazak uvjetuje jednim vremenom otpada, — «discessio«, — u kojemu će Bogu otuđeno čovječanstvo i formalno samo sebe divinizirati i podignuti se, s prividnim uspjehom, protiv svega, što se naziva Bog (2 Sol 2, 3—12.). Situacija će se promijeniti istom čudesnom, dramatičnom, intervencijom Božjom (2. Sol 2, 8.). I Apokalipsa je sva puna nevjere, progona i krvi svetaca (9, 20. 21.; 12, 7—10; 13, 7. squ.; 16, 9. 11; 20, 8. 9.).

Mnogi su se veliki kršćanski mislioci kroz povijest, impresionirani evidencijom svetih tekstova, bili s tim unaprijed pomirili. Većina crkvenih otaca. I mnogi teolozi, askete, literati. Na što je, na primjer, u Bensonovu »Gospodaru svijeta« splasnula vanjska organizacija kršćanstva? Na ostatke ostataka. Na sitnu manjinu, kojoj je još samo trebalo dati zadnji udarac, — »coup de grace«, — da bude posve izbrisana sa lica zemlje i iz knjige buduće povijesti svijeta!

Nego, nije, sigurno, naše eksegezirati svetopisamske tekstove, pogotovu one delikatne, sa pomalo eshatološkom pozadinom. A nije naše ni proricati budućnost. Tko je god od ljudi to pokušao, prevario se je. Božja režija sa svijetom i sa Crkvom uvijek je misterij za ljudske oči; Bog kao da uživa u originalnosti i nepredvidivosti svojih intervencija kroz povijest. Čovjeku nije dano ništa drugo, nego da čeka, da se divi i da moli: sa što življom vjerom i sa što više nade, ali i sa što više, apriornog, predanja.

Drugo je nešto, što, bez sumnje, spada i na nas: na sve članove Crkve. Moramo biti pripravni na svaku eventualnost; i onu, po ljudsku, najcrnju. I moramo biti, načelno, na čistu sa svojim držanjem u svakoj, i najtežoj, krizi vjere.

Dvije su stvari u tom pogledu izvan diskusije.

Kakavgod bio položaj Crkve, mi ne smijemo klonuti duhom; moramo raditi i boriti se. Crkva se ne može nikada pomiriti s porazom; ona nikada ne smije odložiti oružja. Ona će se uvijek boriti za duše; ona će uvijek propovijedati i apostolizirati. I kada, po ljudsku, izgleda, da je sve uzalud. I kad situacija izgleda najzdvojnija. Nijedne pozicije ne će ona ni tada napustiti ni predati bez bitke. Nju na to goni i apsolutnost Božjih prava, i apodiktičnost poslanja, koje joj je dao Krist, i neslomiva, bezuvjetna, vjera u snagu Milosti i u konačnu pobjedu Božju. Nitko od nas ne zna, kad će se Bogu svidjeti da intervenira, ali svatko od nas zna, da Bog ne će intervenirati bez naše molitvene i akcione suradnje. »Molite se Gospodaru žetve! (Mat 9, 38.; Luk 10, 2.). »A da Bog ne obrani izabranih svojih, koji k njemu vapiju dan i noć — ? Kažem vam, da će ih brzo obraniti!« (Luk 18, 7. 8.).

I, — ne smijemo se bojati, kad smo manjina. Bili smo toliko puta manjina, i kad smo bili iznutra najjači. I apostolska je Crkva, i prva je Crkva, bila manjinska Crkva. Ne smeta ništa, ako i Crkva naših dana to, sve više, postaje. I kod nas. Postala je već u tolikim, negda kršćanskim, zemljama, i na istoku i na zapadu. U svakoj statistici, svjetskoj i crkvenoj, može to svatko, svaki dan, pročitati, crno na bijelu. Ne smije nas to ni razočarati ni deprimirati. Prorekao nam je to Gospodin: svome »malenom stadu«. A ipak mu je rekao, da se ne boji i da se veseli. A ipak mu je obećao »kraljevstvo« (Luk 12, 32.).

Nije uopće važno, jesmo li većina ili manjina. Svaki dan postaju većine manjinama, a manjine većinama. Svaki se dan mijenjaju uloge. Ima trulih i nemoćnih većina, a ima vitalnih i borbenih manjina.

Sve se, praktično, svodi na pitanje — elite. Broj je najnepostojanija stvar na svijetu. Mase su najklimaviji i najlabilniji faktor u svim borbama. Ono, što odlučuje, uvijek je snaga ideje i svijest onih, koji tu ideju nose. To je univerzalni zakon: u nadnaravnom svijetu, kao i u naravnom.

Prednost tih manjinskih situacija i jest u tom, što nam, »ad oculos«, pokazuju na jedini ispravan put, na jedinu uspješnu strategiju. »Non numerantur, sed ponderantur!« Masa je pasivna, elita je aktivna; ona odlučuje. Odgojimo li je, stvorimo li je, ne trebamo se bojati. Masovna su osvajanja tada samo stvar vremena i Božje volje. Elita nikada ne gubi bitke. Njezin je apostolat baš u teškim prilikama najaktivniji, najdomišljatiji, najsamosvjesniji. I kad je, kršćanska, elita malobrojna, svijet i duše od nje žive. Ona je i tada vječno, kraljevsko, svećeništvo; ona je srce, svetost i snaga Crkve.

Advenat je. A ovo su najaktualnije adventske misli. I, njihove su konsekvencije adventske. I za nas svećenike!

Moramo biti Božja elita, i moramo stvarati Božju elitu. Ne smijemo se naivno i nekršćanski uljuljavati u iluzije tradicija i u snagu masa: »in curribus et in equis« (Ps 19, 8.); ne smijemo očajavati zbog prividnih poraza i neuspjeha; moramo se uzdati u snagu Kristovih obećanja i u njegov Dolazak; moramo u sebi nositi svijest vječne apostolske borbenosti i nepobjedivosti.

»Non est Domino difficile salvare, vel in multis, vel in paucis!« (1 Kralj 14, 6.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11-12/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 47-49. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.