»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Psihovjerničko kršćanstvo


Pojmove vjeru i religiju se redovito razdvaja na temelju odnosa prema svetom, prema Bogu. Vjera je oblik privatnog odnosa dok je religija javni odnos prema Bogu. Religija je stvar zajednice, vjera je stvar pojedinca. Ovo razdvajanje vjere i religije na dvije međusobno različite dimenzije sa sobom nosi i neodgovoreno pitanje: na koji način čovjek može pristupiti svetom?

Kod shvaćanja vjere kao osobnog odnosa prema svetom, sam čovjek je svet pa svetost vjere proizlazi iz samog čovjeka. Prema ovom shvaćanju vjera ne treba nikakav poseban vanjski odnos prema svetom, nikakav kult, obred, ceremoniju, odnosno vjera ne treba religiju da bi uspostavila odnos sa svetim. Religija je suvišna kao vanjski način stupanja u kontakt sa svetim. Religija je zanimljiva kao kulturološka, antropološka, sociološka i mitološka pojava, ali religija svojom vanjštinom ne uspostavlja nikakav odnos sa svetim. Kao kad kršćanin crkvu kao građevinu, kapelicu i sakralni prostor smatra nepotrebnim i kada uz njihovu nepotrebnost, recimo, i euharistiju smatra zanimljivim kulturnim i antropološkim fenomenom, ali negira da, recimo, građevina i euharistija u svom izvanjskom obliku uspostavljaju odnos prema svetom.

Odnos vjere i religije danas je takav da vjera sve više kao privatna stvar smatra samom sebe poveznicom koja povezuje čovjeka sa svetim bez ikakvog religijskog obreda, čina, geste i simbola. Odatle proizlazi i razumijevanje kod nekih kršćana kako religija, kao vanjska poveznica sa svetim, više nije potrebna. Kako vjera bez religije, dakle bez kulta, obreda i gesti uspostavlja odnos sa svetim? Uspostavlja tako što psihološka stanja pojedinca identificira s njegovim osjećajem za sveto ili njegovim osjećajem kako je povezan sa svetim. Na taj način vjera postaje jedno od psiholoških i emocionalnih iskustava koje sebe odvaja od potrebe da se povezanost sa svetim ostvari kroz neki izvanjski kult, čašćenje i simbol. Isključivanjem religije kao nečega potrebnog i nužnog da bi se uspostavilo odnos sa svetim, generira novo shvaćanje religije među kršćanima, koji ćemo nazvati psihovjerničko kršćanstvo.

Psihovjerničko kršćanstvo polazi od privatnog nutarnjeg stava i emocionalnog iskustva kako za odnos i povezanost sa svetim više nije potreban neki izvanjski način pokazivanja. Više nisu potrebna sveta mjesta, sveti prostori, sveta odjeća, geste i simboli čašćenja i klanjanja. Potreban je nutarnji osjećaj, nutarnje psihološko iskustvo da u određenom trenutku ja kao kršćanin-vjernik imam osjećaj da sam u odnosu sa svetim. Na ovaj način kršćanstvo kao religija postaje nepotrebno i suvišno. Riječ je o radikalnom pristupu razumijevanja odnosa vjere i religije, gdje se vjera ističe kao nužna, a religija isključuje kao suvišna.

I među nama kršćanima susrećemo one koji više ne razumiju potrebu i mjesto religije u njihovom životu. Nevažnima smatraju posebna mjesta religijskog čašćenja i slavlja, kao i posebne prostore religijskog čašćenja, ne vide svrhu onoga što se naziva svetim vremenima (kao što su korizma, advent, Veliki tjedan), svetkovinama, blagdanima. Ne smatraju važnim određene religijske izvanjske forme u kršćanskom načinu slavljenja Boga, pa ne vide, recimo, smisao ljubljenja križa ne Veliki petak, klanjanje pred Presvetim, čašćenje relikvija svetaca, klanjanje Kristovom grobu. Radi se o tome da radikalnost odbacivanja religije kao izvanjskog načina dodira između čovjeka i svetog kod nekih kršćana proizvodi opći gubitak osjećaja za sveto koje se na izvanjski način časti i kojemu se na izvanjski način pristupa kao što, recimo, to pokazuje ponašanje u određenim prostorima predviđenim za kršćanska religijska slavlja i kult.

Povezanost sa svetim i prije kršćanstva uvijek se uspostavljala određenim izdvajanjem nečega što ima posebno značenje i svrhu unutar cijelog religijskog života. Hramovi, slike božanstva, svećenici, procesije, sahranjivanja mrtvih, groblja, predmeti, posuđe, odjeća… pokazuju kako je čovjeku oduvijek bio potreban i izvanjski način odnosa prema svetom i kako sam čovjek nije smatrao dovoljnim samo nutarnji psihološki i emotivni osjećaj odnosa između njega i svetog. Kršćanstvo kao religija također odnos sa svetim, odnos s Bogom, uspostavlja na izvanjski način i bez tog izvanjskog načina nije moguće taj odnos uspostaviti bez obzira na nutarnje psihološko-emotivne procese u pojedincu.

Kao primjer ovdje možemo navesti sakrament svetog reda u Katoličkoj Crkvi. Taj sakrament se podjeljuje i na izvanjski način preko religioznih simbola i gesti i nije dovoljno imati tek unutarnji psihološko-emotivni odnos prema Bogu da bi netko za sebe mogao reći kako je zaređen i može činiti sve ono što sakrament svetog reda omogućuje onomu koji ga prima. Kao kad bi netko, misleći kako u sebi želi oprostiti drugome, htio podijeliti odrješenje na način kako to određuje religijska izvanjska forma slavlja i podjele sakramenta ispovijedi.

Psihovjerničko kršćanstvo smatra da izvanjske religiozne geste, čini, simboli i riječi nemaju u sebi sposobnost da na izvanjski način kršćanina povežu sa svetim, s Bogom. Pa će netko pjevanje litanija Svih svetih kod svećeničkog ređenja smatrati određenim kulturološkim oblikom magijskog čina koji se ne razlikuje od, recimo, vudu gesti i simbola koje se koriste u nekoj izvanjskoj formi negdje u nekoj egzotičnoj zemlji ili nekom egzotičnom otoku. Psihovjerničko kršćanstvo niječe ono što s druge strane Crkva neprestano ističe. Crkva smatra i govori da kršćanstvo kao religija, odnosno kršćanski načini izvanjskog uspostavljanja odnosa sa svetim, to stvarno i realno čine, dok psihovjerničko kršćanstvo tu tvrdnju niječe.

Iz tog razloga psihovjerničko kršćanstvo ne može razumjeti religijsku izvanjskost samog kršćanstva niti inzistiranje Crkve da se uspostavljanje odnosa sa svetim mora manifestirati i na vidljiv i izvanjski način kroz određene prostore, mjesta, slavlja i obrede. Psihovjerničko krćanstvo ove zahtjeve i stavove Crkve smatra zaostalim antropološkim tvorevinama ili mitološkim ostatcima prošlosti i ne može razumjeti zašto bi trebala postojati, recimo, euharistija sa svim svojim izvanjskim formama gesti, riječi i simbola.

Psihovjerničko kršćanstvo se pita zar nije dovoljno biti psihološko-emotivno na pravi način „podešen“ da bi se uspostavila povezanost sa svetim? I na ovo pitanje daje potvrdan odgovor. Odatle i proizlazi stav psihovjerničkog kršćanstva da je vjera kao privatna relacija čovjeka i svetog nužna, a religija kao izvanjski način te iste relacije više nema svoju svrhu i značenje. Ovaj fenomen rađa i psihovjerničke kršćane koji su ponekad vrlo negativno nastrojeni i usmjereni prema kršćanstvu kao religiji i pogotovo prema stavovima Crkve kako mora postojati i izvanjski način odnosa između čovjeka i svetog i cjelokupni odnos čovjeka i svetog svode na nutarnji doživljaj. U takvom odnosu prema religiji naravno da su onda sveti prostori, sveta mjesta, religijska čašćenja i kult nepotrebni i beskorisni jer za psihovjerničke kršćane svi izvanjski oblici povezanosti sa svetim, koju se naziva jednim imenom religija, u konačnici ne uspostavljaju odnos sa svetim, s Bogom.

Psihovjernički kršćanin stoga i sve izvanjske oblike izricanja vjere (slavlja, kult, geste, simboli) smatra antropološkim atavizmima, ostacima mitologija koje su simpatične kao nematerijalne kulturne baštine, kao kada netko euharistiju usporedi s nekim od egipatskih religijskih kultova, ili mitom u kojem se već govori o tome kako neko božanstvo jede određeno božanstvo i hrani se njime.

Psihovjerničko kršćanstvo nijekanjem i nerazumijevanjem dokida mogućnost i sposobnost kršćanstva da kao religija (a ne samo kao privatna vjera) na izvanjski način stvarno i realno uspostavlja povezanost čovjeka sa svetim, ukidajući izvanjsku posebnost pojma i značenja svetog, svodeći ga na nutarnji psihološko-emotivni doživljaj, kao kada netko, jer se našao u šetnji šumom, pomisli da je neko posebno drvo sveto i posvećeno jer je on u tom trenutku „nešto“ osjetio prolazeći pored njega, iako se drvo ne razlikuje ni po čemu od ostalog drveća u šumi.