Raduj se, milosti puna!
Četvrta nedjelja Došašća – kraj adventskoga iščekivanja. Na pozornicu povijesti spasenja i liturgijskoga slavlja stupa Djevica iz Nazareta. Bog joj šalje svoga Glasnika da ju pozdravi, obraduje i najavi da će začeti i roditi sina, o čemu govori evanđelje:
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Raduj se, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje. (Lk. 1,26–38).
Luka osvjetljuje Marijin lik više nego bilo koji drugi novozavjetni pisac. Nikakvo čudo što su ga prozvali Marijinim slikarom Madonnenmaler. Marija je u njegovu evanđelju živa osoba, koja razmišlja, govori, pita, vjeruje, pjeva, pati, putuje, traži, uspomene i događaje u svoje srce pohranjuje i čuva. Ona je djevica, zaručena s Josipom, blagoslovljena među ženama, jedino stvorenje koje je od početka svoga postojanja u skladu s onim što treba da bude, onakva kakvu je Bog zamislio i želio imati. Njezina bit i njezino ime je Keharitomene – Milosti puna, to znači bez grijeha začeta. Ona je novozavjetni kovčeg Gospodnji, posebno mjesto Božjega prebivališta, Majka Gospodinova, službenica Gospodnja, koju će blaženom zvati svi naraštaji.
Navještenje Isusova rođenja (Lk 1,26–38)
Najvažniji, najpoznatiji i najobljubljeniji novozavjetni marijanski tekst jest Lukin navještaj Isusova rođenja. Bezbrojni umjetnici, slikari, kipari, pjesnici, glazbenici opjevali su ga u svojim djelima počevši od prvih kršćanskih vremena preko Srednjega vijeka, renesanse pa do naših dana; prikazivan je na starim sarkofazima, pročeljima gotskih crkava, istočnim ikonama, platnima flamanskih, njemačkih i talijanskih majstora svih epoha. Crkveni oci, teolozi i duhovni pisci ostavili su nam bezbrojne homilije, komentare i meditacije. Teolozi i tumači Svetoga pisma naših dana služe se modernim metodama strukturalizma i lingvistike da proniknu u njegovu strukturu i sadržaj.
Zašto toliko zanimanje za taj prizor iz Lukina evanđelja? Ljudski gledano taj prizor privlači sam po sebi svojom ljepotom i intimnošću, ali još više svojim sadržajem, ta on je središnji događaj povijesti spasenja, punina vremena, kako ga je sv. Pavao označio (Gal 4,4). Uz Ivanov Prolog to je najvažniji tekst Novoga zavjeta o utjelovljenju Sina Božjega i najvažniji mariološki tekst, koji će poslužiti kao podloga kasnijem razvitku mariologije. Po svom obliku tekst je biser, Kunstwerk, a po svom sadržaju zlatno evanđelje – goldenes Evangelium. Tekst je strukturiran prema starozavjetnim modelima navještenja čudesnoga rođenja odnosno poziva:
Struktura navještenja rođenja:
1. Stanje dotične osobe: nerotkinje u poodmakloj dobi
2. Ukazanje anđela
3. Reakcija osobe kojoj se anđeo ukazuje: zbunjenost, strah, sumnja
4. Središnji dio, anđelov navještaj
5. Poteškoća – prirodna nemogućnost (neplodnost, poodmakla dob)
6. Znak koji jamči da je Bog na djelu
7. Ostvarenje navještenja.
Sadržaj teksta
U šestom mjesecu – tim riječima Luka povezuje navještenje Isusova rođenja s Ivanovim navještenjem, koje se zbilo prije šest mjeseci. Kontinuitet povijesti spasenja. Ivan je Isusov preteča i njegovo začeće od majke nerotkinje ukazuje na Isusovo začeće od majke djevice.
Posla Bog anđela Gabriela. Kud baš njega? Iz više razloga upravo njega. Njegovo ime Gavri – El znači Moj muž Bog. Anđeo Gabriel je glasnik radosne vijesti, javlja se miljenicima Božjim (Dan 9,23) i najavljuje posljednja vremena (Dan 8,16)
Galilejski grad Nazaret: Galileja je polupoganska – univerzalno značenje Isusova dolaska. Grad Nazaret ne spominje se nigdje u Starom zavjetu, simbol neznatnosti, početak Isusove karijere prema dolje.
Djevica – U židovskoj sredini Marijina vremena djevica nije bila ideal. Neuobičajeno da anđeo pozdravlja Mariju, jer prema židovskoj tradiciji žene se ne pozdravlja.
Zaručena s mužem koji se zvao Josip – Normalni životni put svake židovske djevojke bio je brak, majčinstvo brojne djece. Marija je zaručena, jer drukčije je nezamislivo za jednu Židovku njezina vremena, ali iz njezina pitanja: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? može se naslutiti njezina želja za djevičanstvom.
Anđeo uđe k njoj – Kod Ivanova navještenja anđeo se ukaza Zahariji u hramu, a kod Isusova anđeo ulazi k Mariji. S Isusovim navještenjem prestaje vrijeme hrama, Marija je novi hram.
Raduj se, milosti puna, Gospodin s tobom. Tim riječima započinje Novi zavjet. Brojni današnji teolozi, osobito s francuskoga područja, smatraju da prva anđelova riječ Heire nije uobičajeni pozdrav Zdravo-Šalom, nego poziv na mesijansku, eshatološku radost, koju su proroci Izraelu naviještali i koja se ovdje u Mariji ostvaruje . Između proročkih tekstova Sef 3,14–17; Jl 2,21–27; Zah 9,9 u kojima dolazi izraz heire i Lukina teksta postoji velika sličnost, gotovo Lukina ovisnost što se vidi iz usporedbe s tekstom proroka Sefanije:
Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla! (Sef 3,14–15).
Očito da je Luka imao pred sobom tekst proroka Sefanije i da je služeći se gotovo njegovim riječima, htio pokazati da je Marija kći sionska, personificirani Izrael, a Isus – Gospodin, silni Spasitelj.
Milosti puna – Keharitomene – Marijino vlastito ime pod kojim je poznata kod Boga i koje izriče njezinu bit i njezin identitet. Marija je po svojoj biti puna milosti, a to znači da je, za razliku od nas, od svoga začeća bila uvijek u skladu s onim što je trebala biti, onakva kakvu je Bog zamislio. Svi mi živimo u rascjepu između onoga što jesmo i što bismo trebali biti; kod Marije toga nije bilo.
Gospodin s tobom – treća anđelova riječ, upotrebljava se kao jamstvo Božje nazočnosti u pozivnim zgodama Staroga zavjeta, u kojima poslanje nadilazi mogućnosti pozvanoga da ga vlastitim silama ostvari. Što je to u Marijinu pozivu što nadilazi njezine mogućnosti ostvarenja i zašto je potrebna ta Božja pomoć? Roditi sina i ostati djevica, to nadilazi njezine moći i zato je nužna Božja pomoć. Nakon tih anđelovih riječi Marija je iznenađena, zbunjena i ne zna kakav bi to bio pozdrav. Anđeo otklanja strah riječima Ne boj se, Marijo (1,30). Formula koju 365 puta susrećemo u Svetom Pismu. Nad svakim danom u godini jedan Božji: Ne boj se! Anđeo otkriva Mariji Božji naum; našla je milost kod njega kao nitko prije nje; postat će Mesijinom majkom. Anđeo nijednom riječju ne spominje muža, odnosno oca toga djeteta i stoga pita: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1,34). Postoje razna tumačenja toga Marijina pitanja:
1. Tradicionalno tumačenje, kojem je začetnik sv. Grgur iz Nysse na Istoku, a sv. Augustin na Zapadu, vide u tom pitanju Marijinu odluku da ostane djevica. Neki su teolozi Srednjega vijeka smatrali da je Marija učinila zavjet djevičanstva. Teorija ne tumači kako je Marija mogla doći do takve odluke u sredini u kojoj je ideal majčinstvo, a ne djevičanstvo, i zašto se onda uopće zaručila, ako je željela ostati djevicom.
2. Neki katolički teolozi, primjerice: P. Gächter, J. Schmid, J. Weiger i dr., smatraju da je Marija shvatila anđela da će začeti u trenutku dok on njoj govori i da ne razumije kako to može biti bez muža s kojim još ne živi. Sam tekst govori protiv te hipoteze, jer u tekstu nema „oupo=još ne pozna“, nego kategorički „ou=ne pozna“
3. Neki komentatori kao npr. Josef Ernst, Franz Kamphaus, Gisela Lattke, Josef Gewiess i dr. vide u Marijinu pitanju literarno sredstvo koje spada u shemu navještenja čudesnoga rođenja i služi da čitatelja upozori na glavnu teološku misao dotične zgode, ovdje na čudesno začeće, o kojem se u 35. retku govori. Prema tome pitanje bi bilo samo sredstvo za bolje razumijevanje odgovora koji nakon njega slijedi.
Marijino pitanje je, međutim, jedinstveno u cijelom Svetom pismu, primjećuje Ignace De la Potterie i zabacuje tu hipotezu, donoseći svoju vlastitu: Pitanje, kako ga je Marija postavila, ne susrećemo nigdje u Sv. pismu; nikakvo čudo, jer se radi o jedinstvenom događaju povijesti spasenja, o utjelovljenju Sina Božjega. De la Potterie ukazuje na Jiftahovu kći, koja je tri mjeseca oplakivala svoje djevičanstvo i koja nikada nije upoznala čovjeka (Suci 11,39). Postoji velika razlika između toga i Lukina teksta. Jiftahova kći plače što mora umrijeti kao djevica; za nju se tvrdi u prošlom vremenu da nije upoznala čovjeka (ouk egno andra), Marija je međutim zaručena, po zakonu Josipova žena, i za nju se tvrdi u prezentu da ne poznaje muža (andra ouk gignosko). De la Potterie misli da se iz samoga teksta ne može zaključiti na Marijin zavjet djevičanstva, nego samo na potajnu želju i duboku sklonost prema djevičanstvu, koje bi htjela ostvariti, ali ne zna kako. Ona se nalazi u paradoksalnoj situaciji: zaručena je s Josipom prema običaju svoga vremena i svoje sredine, ali težnje njezine duše usmjerene su prema drugom smjeru. Taj unutarnji paradoks anđeo rješava navješćujući joj da će na djevičanski način postati Mesijina majka. De la Potterie oslanja se na sv. Tomu koji govori o želji djevičanstva desiderium virginitatis kod Marije. Međutim Tominu misao da je Marija nakon zaruka zajedno s Josipom položila zavjet djevičanstva De la Potterie zabacuje kao zastarjelu. Od modernih autora De la Potterie spominje Romana Guardinia koji zastupa sličnu tezu kao i on, naime Marija je ušla u zaruke jer je to normalni životni put židovske djevojke njezina vremena, a u isto vrijeme osjećala je da se to protivi unutarnjem usmjerenju njezina života. Pitanje: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? značilo bi: Kako će to biti kad je bračni život meni tuđ? I kad joj je anđeo navijestio da će snagom Duha Božjega postati majka, a ostati djevica, progovorila je sva njezina nutrina: To je bilo dakle to.
Duh Sveti sići će na te (Lk 1,35). Tim riječima anđeo najavljuje način na koji će se začeće djeteta dogoditi; Marija će na djevičanski način, snagom Duha Svetoga, postati majkom. Tekst podsjeća na stvaranje s prvih stranica Sv. pisma i želi reći da se ovdje radi o novom stvaranju. Kao što je prvi Adam stvoren iz čiste zemlje, terra virginalis, tako će i drugi Adam, novi čovjek biti sazdan iz čistoga krila Djevice. Da Luka želi uspostaviti vezu između Isusa, novoga Adama, i prvoga Adama, vidi se i iz Isusova rodoslovlja, koje uzlaznom linijom seže preko Abrahama do Adama (Lk 3,23–38). Jedan i drugi Adam nemaju zemaljskoga oca, jedan i drugi je Božji sin. Iako se Marija u rodoslovlju ne spominje, napomena da je Isus bio kako se smatralo (Lk 3,23) Josipov sin, potvrđuje njezino djevičanstvo. Ipsa et mater et virgo est: o rem admirandam – Sama je i majka i djevica: o čudne li stvari! uskliknuo je Ćiril Aleksandrjski na Efeškom saboru 431. godine.
I sila će te Svevišnjega osjeniti (1,35). Te riječi podsjećaju nas na starozavjetnu tradiciju oblaka koji je označavao Božju nazočnost kod izlaska iz Egipta (Izl 13,21), na Sinaju (Izl 19,9), u šatoru i u hramu (Izl 40,34–38). Riječ osjeniti (episkiazo) rijetka je u Novom zavjetu. Oslanjajući se na starozavjetnu tradiciju Luka je njome htio istaknuti da je Marija novi hram, novi šator sastanka, novo Božje prebivalište.
Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (1,35). Značenje teksta ovisi uz koju se riječ atribut svet veže. De la Poterie donosi četiri vrste prijevoda:
a) sveto kao subjekt: Sveto što ćeš ti roditi, zvat će se (bit će) Sin Božji (L. Legrand; B. Duda prema C. Tomiću)
b) sveto kao atribut glagola biti: Zato će dijete biti sveto i zvat će se Sinom Božjim (Jeruzalemska biblija).
c) sveto kao atribut glagola zvati: Zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim (A. Medebielle, Stvarnost, Duda-Fućak)
d) sveto kao atribut glagola roditi: I zato što ćeš sveto roditi zvat će se Sinom Božjim. De la Potterie, zastupajući tu tezu, oslanja se na crkvene oce, napose na Ćirila Aleksandrijskog, koji govori o svetom načinu Isusova rođenja. Prema De la Potterieu anđeo bi navijesti Djevici Mariji ne samo djevičansko začeće nego i djevičansko rođenje (virginitas in partu). Djevičansko začeće i djevičansko rođenje djelo je Duha Svetoga; ta dva čina čine jednu cjelinu. Razlika je samo u tome što je djevičansko začeće skrovito, a rođenje i okolnosti (bez povrjede) izvanjski su znak djevičanstva, a zajedno su znak Isusova bogosinovstva.
Anđeo upućuje Mariju na njezinu rođakinju Elizabetu koja je u starosti začela sina. Ta Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,36–37).
Elizabeta – znak
Ako je Bog mogao oživjeti obamrlo Elizabetino krilo, moći će na djevičanski način sazdati Mesijino tijelo, „ta Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37). Marijino djevičansko majčinstvo pripravljano je kroz povijest spasenja preko velikih majki Staroga zavjeta koje su većinom bile nerotkinje. Za nerotkinje kao i za Djevicu, majčinstvo je posebni Božji dar, spada prema Ratzingeru prije svega u teologiju milosti, a to znači da spasenje ne dolazi od čovjeka i njegove moći nego od Boga. Mariji je postalo sve jasno i stavlja se Bogu na raspolaganje: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi (1,38). Svojim odgovorom Marija izriče svoj stav pred Bogom. Njezin fiat u grčkom originalu je optativ genoito, što označuje njezin pristanak i radosnu želju za suradnjom s Bogom u njegovu planu spasenja. Marija je jedina žena u Svetom pismu, koja nosi uzvišeni naslov Doule-sluškinja Gospodnja. To ime je pridržano za velike sluge Božje. Marija se svojim odgovorom uvrstila među nositelje spasenja i svojom vjerom sve njih nadišla. Elizabeta će je nazvati blaženom jer je povjerovala (1,45).
Nakon anđelova odlaska Luka kao da se ne usudi reći što se je u Mariji dogodilo. Ivan će to izraziti riječima: I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Velika djela Božja ne prave buke; događaju se u šutnji!
Slaviti Božić znači vjerovati da je Bog s nama. Isusovim rođenjem od Djevice Marije Bog je neopozivo ušao u našu ljudsku povijest, nastanio se među nama i s nama ostaje do kraja vremena. Božić je neprolazni blagdan jer se Bog u Isusu i po Isusu neraskidivo vezao s nama i našim svijetom. Svim čitateljima želim iskustvo Božje blizine u svetoj Božićnoj noći.