Ravnodušnost
Povodom smrti Afrikanaca u Sredozemlju
“Ravnodušnost je paraliza duše, prijevremena smrt.” Naše je stoljeće obilježeno ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi, ali i prema našoj vlastitoj sudbini. “Tragedija ljubavi je ravnodušnost.” Daleko od očiju, daleko od srca, kaže narodna. Televizija nam pokazuje slike pobijenih ljudi, izgladnjelih tijela, omogućava nam tako pogled na ljudske tragedije u času dok se one zbivaju. Krvavi događaji su “negdje tamo”, gladni nisu susjedi.
Zbog daljine ne vidimo im oči koje mole. Vijest o tuđoj nesreći ne izazivaju suzu i uzdah, želju da se tim napaćenima pomogne. “Što ja tu mogu”, kažemo i nastavljamo gledati jeftine serije uživajući u toplini svoga doma. Mrtva ili umiruća djeca, stradali Afrikanci u želji da se domognu talijanske obale nisu naši. Mučeni ratovima i neimaštinom, izgladnjele i ponižene žene s djecom u naručju s očima velikim u kojima se ogleda tuga izazovu blagi nemir i brzo utonu u zaborav.
Gledajući prečesto bijedu i zločine u vrijeme objeda, mi se na to i nehotično navikavamo. Gledamo kako tuku majku, zlostavljaju djecu i nastavljamo jesti. Sklanjamo pogled da ne vidimo zarobljenika kojemu će suludi član takozvane islamske države prerezati grlo, vidimo ubijene i nastavljamo piti, brbljati, zabavljati se, možda kao da su te slike užasa pred našim očima samo glumljene scene nekog filma.
Dižemo, diljem svijeta, bune i prosvjede “siti i napiti” u zaštitu životinja, okoliša i nekih svojih prava, a malo tko je do sada poveo pobunu protiv nasilja kojemu smo svjedoci. Tu i tamo čuje se glas onih koji imaju srca i savjesti, glas pape Franje zasad odjekuje u prazno.
Što je s glasom talijanskih biskupa, Crkve? Gdje su akcije diljem Europe? Kad bih imao snagu naredio bih da sva zvona zvone u isti sat u neosjetljive uši svijeta koji se diči čovječnošću, a nje je sve manje. Obilježavamo zločine prošlosti, holokauste nad ljudima, a ovaj koji se događa ravnodušno promatramo. Zlo je izgubilo moć da zastrašuje i upozorava.
Gledajući tako često smrt na ekranu, prestajemo se plašiti. Reklo bi se da su svi oni stanovnici nekog drugog planeta ili da žive u nekom drugom vijeku. Toliko toga vidimo da se ne sažalimo i pomolimo za nesretnike, a krivo nam je bilo kad smo u Domovinskom ratu bili prepušteni sebi. Ili se varam?
I tako nas ravnodušnost prema tuđoj smrti neizbježno čini ravnodušnim prema vlastitoj.
Korijeni? Papa Pio XII. misli da je to zbog gubitka osjećaja za grijeh. Ravnodušnost dolazi od gubitka motivacije, gubljenje vrjednota, suosjećanje s “našima”, a ravnodušnost za “one druge”. Čovjek je obescijenjen i na tolika životna pitanja ne traži odgovor, uključujući pitanje: zašto je na svijetu, kamo ide i može li se nadati nebu ako prolazi uz ranjene na duši i tijelu kao u onoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu.
U globalnom svijetu čovjek postaje dio mnoštva, bezimen. Stvara se umjetno zajedništvo. “Čovjek je čovjeku vuk”, kaže stara latinska jer je u grčevitoj borbi prepušten sebi i svom naporu da preživi, obogati se. Vrijednosti su samo one koje možemo prebrojiti, imati, upotrijebiti. Duhovna bogatstva nisu prihvaćena kao dobitak, osim kod dijela vjernika. Time se niječe i Bog i sve njegovo. Nije vidljiv, opipljiv. Gubi li vjera kontakt sa svijetom?
Papa J. Ratzinger u knjizi Sol zemlje piše da kultura tehnička i svjetovna prodire, ali nema snage osigurati jedinstvo čovječanstva i dotaknuti se čovjekove nutrine. Tu su odlučujuća vjerska i etička uvjerenja.
Papa Ivan Pavao II. je govorio o ravnodušnosti i egoizmu, ali i o potrebi odgoja savjesti pomoću evanđeoskih Blaženstava. U nama se mora probuditi Samarijanac. Tu je nezaobilazna uloga Crkve, nas svećenika i vjernika. S pravom nam se može predbaciti: “Što je s milosrđem?” Pada mi na pamet razgovor jednog siromaha u Africi i propovjednika. “Što me tješiš svojom Biblijom, i u mojoj piše isto, daj mi kruha!”
Psalmi govore o Bogu koji čuje jauke…, koji je milosrdan. U Bogu se to izražava riječima: ljubav, nježnost, smilovanje, sućut, blagost, dobrota. Milosrđe Bog traži i od nas, što nam ponekad teško pada. Prorok Mihej će zapisati pravilo posta: pomoć siromahu, udovici, siroti. Kod Isusa rubni, odbačeni nalaze srce, utočište… Luka spominje Isusov nalog da budemo milosrdni kao što je Otac milosrdan. Pavao Rimljanima i Filipljanima slika pravu sliku kršćanina koji mora ljubiti i suosjećati, gajiti sućut u srcu i ne smije ga “zatvoriti”.
PROPOVIJED
I kajat ćeš se sutra
što nisi, a mogao si, a trebao si
biti dar za druge.
Govorit ćeš da prilike nije bilo,
a bilo je da si htio vidjeti
strah
u očima siromaha od sutra,
od dana
beskrušnih,
ruku ispruženu,
da si htio vidjeti, a nisi,
tugu
u očima djeteta bez djetinjstva,
beznađe bolesnika pred veliki put,
žalosnih koji su tražili tvoj pogled.
I reći ćeš kako ti je žao
što nisi, a mogao si i
da prilike nije bilo za ljubav,
za radost i vrijeme drugima darovano.
I tako ćeš se tješiti cijelog života,
uvjeravati da nisi mogao,
kad si mogao i kad si htio,
da je uzaludno prizvati radost u nevine oči,
osmijeh na lice djeteta,
nadu umirućima u beznađu
i da nema, unatoč svemu,
kruha
gladnima ljubavi.
Tražit ćeš izgovor i opravdanje.
Hoćeš li Boga
moći uvjeriti?