Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo ponude


Institucija koja dobije slobodu povremeno zaboravi na fenomen slobodnih pojedinaca koji joj pripadaju. Ljudi se vežu uz instituciju u onim okolnostima kada ih institucija štiti, brine o njima, čuva njihov identitet, i na kraju njihov život. U uvjetima kada je institucija progonjena lakše se s njom identificirati i pripadati joj. Zajednički neprijatelj, istovjetna opresija, identični progoni pojedinca i instituciju drže čvrsto zajedno. U uvjetima kada nema slobode pojedinac ne postavlja pitanja o instituciji, njezinoj naravi, njezinim možebitnim pogreškama i propustima. U okolnostima opresije, progona i zatvaranja institucija gubi donekle odlike realnog objekta i prirodno biva promatrana kao velika, uzvišena, na trenutke i bezgrešna. U odnosu između institucije i pojedinca uslijed stjecanja slobode dolazi do niza različitih međusobno povezanih stanja. U nekom trenutku pojedinac otkriva da instituciji sada može pripadati slobodno, bez straha za vlastiti život i egzistenciju, ništa ga ne prisiljava da joj pripada, nego potpuno slobodno bira biti njezin integralni dio. Na drugoj strani institucija gubi povlašten položaj i mjesto u životu pojedinca jer sloboda koju je dobila ukida njezinu progonjenu, trpeću i mučeničku dimenziju, a time se stječe uvjet da se na instituciju počne gledati drugačije, ne nužno negativno ili loše, nego iz perspektive slobodnog pripadanja i pristupanja.

U Hrvatsko i BiH (i u nekim drugim zemljama Europe) Crkva je u vrijeme različitih komunističkih režima bila redovito ili progonjena ili zabranjivana, ili joj je bilo zabranjeno da djeluje na adekvatan način. U takvim političkim okolnostima nije se moglo govoriti o istinskoj političkoj slobodi, kako se danas ponekad pokušava “tepati” takvim propalim političkim režimima. Zbog nemogućnosti da slobodno djeluje, zbog progona, zatvaranja i ubijanja njezinih članova Crkva je bila ne samo privlačna, nego istinski navjestitelj Krista, čime se potvrđuje ona misao kako je “mučenička krv sjeme novih kršćana”. Autentična, spremna na trpljenje, patnju i progone bila je više doživljena i življena kao živa zajednica Kristovih učenika. Njena snaga rasla je s njezinim zatiranjima i zabranjivanjem njezinog djelovanja. Što se više prema njoj neprijateljski nastupilo, to je ona više jačala i rasla.

Kad je došla sloboda i mogućnost da se konačno djeluje i ostvaruje njezino poslanje bez ograničavanja njezine slobode, nakon početne euforije brzo kao da je došlo da zamora, umora i rezignacije. Kao da se Crkva našla pred pitanjem: što učiniti s tolikom slobodom koju sada ima na raspolaganju? Kako i kamo je usmjeriti? Nije samo Crkva kao institucija dočekala slobodu, nju su dočekali mnogi njezini članovi. Ta generacija koja je zajedno s mjesnim crkvama izišla iz komunističkih režima još uvijek je vjerojatno najaktivnija i najprisutnija u životu zajednice. Problem predstavljaju mlađe generacije koje više ne razmišljaju kako oni trebaju doći religiji i vjeri, nego religija treba doći k njima, s obzirom da su se rodili i odrastaju u drugačijim i političkim i ekonomskim uvjetima.

Ono što je zahvatilo Crkvu u tom pogledu je nešto što bismo mogli opisati kao kršćanstvo tržišta ili kršćanstvo ponude. Riječ je ponajprije o ekonomsko-političkom fenomenu koji kombinira slobodu pojedinca, njegove potrebe i ekonomiju i koji se prelijeva tu i tamo i na Crkvu, a Crkva se tu uvijek ne snalazi. Riječ je o fenomenu tržišta prema kojem je svatko slobodan ponuditi proizvod koji ima, ili ga preciznije govoreći treba reklamirati, ponuditi i po mogućnosti prodati. Crkva koja je dugo vremena bila zatvorena i opstruirana u svom djelovanju našla se u vrtlogu te ekonomske vjetrometine i ne uspijeva uvijek odgovoriti na ovo stanje.

Prvi razlog njezina nesnalaženja je u stalnom i konstantnom obrambenom refleksu žrtve progona i zabrana, drugo nenaviknuta na slobodu odjednom se našla zajedno s tolikim drugima slobodna u svom djelovanju, i treće nesvjesna ponekad sve više pojedinaca unutar nje same koji Crkvi sve više pristupaju i dolaze jer to slobodno žele, a ne zato jer ih progoni neki režim ili im je Crkva zbog svog mučeništva privlačna. Ili iz nje istupaju i napuštaju je jer je iskustvo slobode prirodno donijelo nove horizonte, spoznaje i načine razmišljanja i shvaćanja religije, vjere i Crkve. Ova tri međusobno povezana iskustva ili fenomena – samoviktimizacija, sloboda, slobodni pojedinci – čine vezivno tkivo specifično našeg domaćeg kršćanstva ponude ili kršćanstva tržišta.

Crkva razumljivo i s pravom smatra da ima još itekako dovoljno “kredita” na račun komunističkog sustava koji ju je ugnjetavao i progonio, ali taj “kredit” se jako brzo topi u nedostatku ponude nekog novog i drugačijeg pristupa suvremenom svijetu i suvremenim ljudima. Odatle proizlazi i često lamentiranje, pa i radikalno nepovjerenje u kontaktu sa suvremenim svijetom koji ima svoje zahtjeve, jer se stječe dojam kao da Crkva još uvijek ne zna do kraja iskoristiti slobodu koja joj je na raspolaganju, pa se vraćanjem stalno na prošlo pokušava zaštiti od vlastitog nesnalaženja.

U ovom procesu koji u Crkvi barem kod nas traje već nekoliko desetljeća sve veću ulogu zauzima pitanje i odnos prema slobodi pojedinca koji sad slobodno pripada Crkvi ili je odbija kao svoju zajednicu i integralni dio svog identiteta. Neobična brzina promjena koje su se dogodile u zadnja dva do tri desetljeća Crkvu su izložile novim i drugačijim pitanjima i dilemama. Kako se snaći unutar vlastite slobode i kako je iskoristiti za djelovanje Crkve, kako se osloboditi stalne i uporne samoviktimizacije kao sredstva bijega od sukoba i prijepora sa suvremenim svijetom i njegovim pitanjima, i kako se odnositi prema sve većem broju pojedinaca koji se sada slobodni ne ustručavaju i kritizirati Crkvu ili je čak deklarativno i javno napuštati jer se ne slažu s njezinim stavovima, odlukama, pa čak i naukom? Može li se na sve ove probleme i poteškoće lakonski tvrditi da je u pitanju isključivo i samo mržnja “bivših komunjara” protiv Crkve, ili je ipak suvremeni svijet došao s nekim svojim posve novim i originalnim zahtjevima i vizijama stvarnosti?

Kršćanstvo ponude ili kršćanstvo tržišta je fenomen koji kod nas odavno postoji, u nekim europskim zemljama je već prošao i ostavio iza sebe pustoš, o kakvoj se može svjedočiti u zemljama poput Njemačke i Francuske. Pogrešno je uvijek misliti kako je riječ o fenomenu koji je tako formiran da bude zavjera protiv Katoličke Crkve. Radije, taj se fenomen ravna prema nekim svojim vlastitim interesima i svejedno je koja mu institucija stoji na putu. Taj neobični fenomen dolazi u formi nečega što bi se moglo nazvati paradoksalnim, a to je osjećaj viška slobode i osjećaj nedostatka vremena. Kao da “proizvodi” toliko slobode, i čovjek za nju nema vremena, koliko je slobodan, pa kao rezultat svega nastaju dosada, rezignacija i ravnodušnost.

I Crkva ne može izbjeći susret s tim fenomenom niti do kraja izbjeći njegov utjecaj. Iako je taj fenomen ponekad teško primijetiti jer se javlja na različite načine, njega dobro opisuje izjava jednog mladića koji tvrdi kako mu je nedjeljom puno biti sat vremena u crkvi jer mu je dosadno i ne zna što će od sebe. I dok se Crkva barem kod nas pokušava obraniti od tog fenomena najčešće pozivanjem na prošla vremena i na optužbe za sveprisutnu “komunističku zavjeru”, dotle kršćanstvo tržišta, odnosno kršćanstvo ponude smanjuje broj aktivnih vjernika u vjerničkom životu zajednice.

Mogli bismo se složiti da je teško biti autentičan u razdobljima slobode, jer se od nas ništa ne traži osim onoga što želimo slobodno učiniti i dati. Tako i Crkva u BiH i Hrvatskoj ponekad ima poteškoću sa slobodom, zbog čega njezina autentičnost i navještaj bivaju ne baš uvijek onakvima kakvi bi trebali biti. Kao da se ne snalazi uvijek najbolje u razdobljima slobode, a kršćanstvo ponude galopira društvom, donekle i Crkvom, svodeći sve na pitanje ponude, potražnje i prodaje. Odjednom toliko željena i iščekivana sloboda, dočekana kao veliko oslobođenje, koja je omogućila Crkvi nove načine djelovanja, otvorila joj nova polja, istovremeno je otvorila i malu pukotinu u njezinom tkivu, pukotinu koja je povezana s pitanjem: Što učiniti sa slobodom i kako se nositi s njezinim eventualnim viškom?