Srce Božjega Sirotana
Franjevačka je duhovnost nikla iz srca Asiškoga Sirotana: priprosta kao oči djeteta, koje je u sebi nosio, i bistra kao dubine voda, za kojima je žudio. Jaslice i križni put: dvije točke, koje zaokružuju franjevačku duhovnost, gdje se radost Jaslica projektira u onoj tipičnoj franjevačkoj vedrini, i gdje postaje križnoga puta postaju radosnim miljokazima na stazi Vječnosti.
Križ u franjevačkoj duhovnosti – kao ni u jednoj drugoj – gubi tešku notu žalosti. Žalost nije isto što i bol. Krist je na Posljednjoj večeri, srcem punim bola, molio Oca, da njegovim učenicima dade njegovu radost. Tu unutarnju radost sačuvao je i na križu, poput majke, koja rađa u bolima (On je rađao novi svijet), ali koja se raduje plodu svojih bolova. Dvije bismo stvari morali naučiti od franjevačke duhovnosti: da je put savršenstva put spontane ljubavi i da se na tom putu lakše kroči vedrih očiju i s pjesmom na usnama.
Jaslice – škola „djece“, koja jedina imaju pravo na Nebo i kojih anđeli gledaju lice Oca, kako kaže Isus. Križ – katedra „odraslih“, koje pogani smatraju luđacima, ali kojima je križ Božja mudrost i sila, kako tumači apostol Pavao.
„Nije svrha života praviti križ nego na nj uzići i dati uz posmijeh sve, što imamo“ (Paul Claudel: L’Annonce faite a Marie).
To je amanet Asiškoga Sirotana.
O da ga je bilo vidjeti u ekstazi pred Jaslicama! Annuntio vobis gaudium magnum… Javljam vam veliku radost… ponavljao je Anđeo svetomu Franji sadržaj Otkupljenja. Stvoreni smo za radost, makar se ona objavila u bijedi jaslica. Bog je sve dao; Franjo sve daje: ni posljednje janje, koje nosi pastir na dar Božiću, nije ljupkije od Franjina srca. Zar ima veće radosti nego gledati svoje srce na rukama Božjim i dijeliti ga bližnjemu (pa i bratu Vuku) kao zalog mira i sreće? Srce ne umire, jer srce je ljubav.
Kada je Bernard Show u zanosu ustvrdio da je sve moglo izgorjeti u tijelu Ivanice Arške osim srca, ponovio je staru mudrost čovječanstva, izraženu u grčkoj legendi o Dioniziju (bogu mučeniku), čije su tijelo Titani mogli raskomadati, ali ne srce. Franjo ne umire. Njegovo će srce grijati čovječanstvo, dok bude živio i posljednji franjevac odgojen u njegovoj školi.
Alverna. Tu je opet križ znak slave i svijetla. Ne znam da je ikoji svetac primio „stigmata“ (znakove Kristove muke) na način kao sveti Franjo. Nema sumnje, da su svi „stigmatizirani“ svetci primili taj dar kao nagradu za svoju ljubav prema Kristu. Franji se ukazuje Krist (taj Anđeo Velikoga Savjeta, kako ga nazivlje Izaija) u liku razapetoga Serafina. Prizor pun svjetla. Križ je poprimio krila anđela: Franjo može odletjeti u Nebo i zauzeti svoje mjesto među serafinima.
O dragi Svetče! Kad ćemo već jednom shvatiti, da je sva mudrost sadržana u zjeni bezazlena djeteta koje gleda anđele?
Neka ova mala meditacija jednoga dominikanca bude srdačna čestitka braći franjevcima prigodom blagdana zajedničkoga Oca!
Rajmund Kupareo
Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju američkih Hrvata (Chicago), listopad 1953., godište 13, broj 10.
