Srijeda 26. tjedna kroz godinu: Lisice imaju jazbine…
Meditacija uz Evanđelje: Lk 9,57-62
Vjerojatno ćemo koji puta lako i olako reći: „Blago njemu!“ Jer, eto, ima sve što želi, nema nikakvih briga, mlad je i zdrav, svi ga prihvaćaju i hvale… Ne i ne. Vele kajkavci: „Svaka hiža ima svoga križa“. Svatko od nas ima neku muku i nevolju koju nosi, svatko od nas će spremno kazati da je većina stvari u njegovom životu podnošljiva, ali samo kad toga jednog jedinog problema ne bi bilo…
Dok je naviještao evanđelje Isus je vodio naporan život. Duga pješačenja, propovijedanja, loša prehrana. I uza sve to Isus je, kao posljednji siromah noćivao, pod tuđim krovom, sad u jednome selu, sad u drugome, a o „domaćoj kuhinji“ jedva da je moglo biti i govora… Zbog svega toga, kada mu je netko brzopleto rekao da želi poći za njim, Isus ga „spušta na zemlju“ i kaže: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Slično tome, kad je netko svetom Piju iz Pietrelcine rekao da želi postati svet, on mu je duhovito odgovorio: „Sinko, to ti je pasji život“.
Što hoćemo reći? Svatko od nas ima svoju muku i nevolju. Svatko od nas, po Isusovoj riječi, treba nositi svoj križ. Međutim, ne trebamo na to gledati kao na kaznu ili kao na nesreću. Ne. Životne nevolje i trpljenje su put, put po kojem nasljedujemo Krista koji je trpio, da bismo onda bili dionicima njegova uskrsnuća i njegove proslave. Zato smo puni nade, pri čemu nas tješi Pavlova riječ: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ (2 Kor 4,17). Neka nas Gospodin utvrdi u toj nadi i u toj radosti.
