Srijeda 4. vazmenog tjedna: Ja – Svjetlost – dođoh na svijet

Meditacija uz Evanđelje: Iv 12,44-50

Bilo je jedno razdoblje u kulturnoj povijesti Europe koje se nazivalo prosvjetiteljstvo, koje je u određenoj mjeri polučilo veoma dobre plodove. Dotada neuk puk se kao prvo opismenjavao tako da je u svakodnevnom životu mogao čitati, obrazovati i onda napredovati u svome zanimanju. Međutim, u određenom broju tada vodećih ljudi javilo se uvjerenje da se time sve može postići. Smatrali su da će znanost riješiti sve muke i nevolje, pojavit će se novi lijekovi koji će moći izliječiti svaku nemoć. U tome smislu prosvijetljenom čovjeku nije potreban Bog.

Međutim, za kršćane vrijedi Isusova riječ. On kaže: „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.“ Ostavimo po strani ograničenost ljudske spoznaje i ograničenost svake znanosti. Isus prosvjetljuje naš život u onome što je stvarno bitno, a to je da nađemo smisao našega postojanja. Jer, vidimo i znamo: uza sva iznašašća, uza sve bogatstvo i moć koji neki ljudi imaju, ako ti isti ljudi odbace Boga, nemaju ni mira ni sreće, jer zemaljski život neumitno ima svoj kraj.

Naše je srce bezdano. Bog nas je za sebe stvorio. Duboko u sebi mi težimo za trajnim, za onim vječnim, za onim beskrajnim, zapravo za Bogom, jer tek u njemu i s njim ljudsko srce nalazi potpuno smirenje. Isus – Svjetlost – donosi nam tu blagovijest. On nam govori da čovjek ne živi samo o kruhu, on nam govori: „Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25). On nas prosvjetljuje i poučava o onome što stvarno koristi za naš sadašnji i budući život. On je jedini koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.“ Zato, budemo li slijedili svjetlost njegova nauka, naći ćemo „spokoj dušama svojim“ (Mt 11,29). Dao Bog da tako bude u životu svakoga od nas.