Subota 2. vazmenog tjedna: Već se i smrklo

Meditacija uz Evanđelje: Iv 6,16-21

Kaže pomalo zločesta mornarska poslovica: „Tko hoće drijemati, neka ide u crkvu. Tko hoće Boga moliti neka ide na more.“ Kad oluja zahvati pučinu, kad se brod valja na valovima kao orahova ljuska, onda čovjek pomisli kako je nebo visoko, a more duboko… Upravo je tako bilo Isusovim učenicima. Ušli su u lađicu i počeli veslati. Kaže evanđelje: „Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima.“ More se uzburkalo, mrkla je noć. Strah i tjeskoba. I onda – čudo. Isus im dolazi u susret hodeći po moru. Oni su se strašno preplašili, a Isus će im mirno: „Ja sam! Ne bojte se!“

Upravo je to kršćanski način gledanja. Opasnost je opasnost, pogibao je pogibao. Međutim, nije naglasak ne pogibelji, nevolji i patnji. Za nas je bitno da je Isus s nama. Nismo ostavljeni u svojim brigama, tjeskobama i u svojim naporima. Neki su vjernici zbog svoje vjere bili strašno proganjani, neki su i životom zapečatili svoju vjernost Bogu. Ali su uvijek imali svoj mir. Nisu sami. Isus je uz njih. Štoviše, Isus je na poseban način uz nas kada se osjećamo usamljenima, ostavljenima, kada doživljavamo nevolje i nepravde. Veli: „Ja sam! Ne bojte se!“ U to je vjeri i nadi živio sveti Pavao koji je pretrpio i šibanje i kamenovanje, koji je poduzimao naporna putovanja u gladi i žeđi, koji je bio i potvaran i zatvaran. U toj je radosnoj nadi živio i naš dragi kardinal Stepinac imajući pred očima svoje biskupsko geslo: „U tebe se, Gospodine, uzdam“. To može i treba biti i naš put.