Sv. Bernard tumači crnost i ljepotu Crkve Zaručnice
Donji tekst o crnosti i ljepoti[1] Zaručnice, to jest Crkve, sastavio je i prije 887 ljeta, godine 1138., izrekao sv. Bernard iz Clairvauxa (1090.–1153.), opat i crkveni naučitelj. Nastao je kao razmatranje prvoga dijela svetopisamskoga retka Pjesme nad pjesmama 1, 4: „Crna sam, ali lijepa, kćeri jeruzalemske“. Medotečni naučitelj u njemu pokazuje doslovni, alegorijski i ćudoredni smisao tumačenja Svetoga Pisma.
O Pjesmi nad pjesmama,
govor XXV.
O crnosti i ljepoti zaručnice, to jest Crkve.
1. Evo što sam bio rekao u govoru, da je zaručnica prisiljena odgovarati suparnicama što je uznemiravaju, a koje se doduše tijelom čine kao da se ubrajaju među djevojke, ali su duhom daleko od toga. Ona, naime, kaže: „Crna sam, ali lijepa, kćeri jeruzalemske“ (Pjesma nad pjesmama 1, 4).[2] Jasno je da su je obezvrjeđivale, prekoravajući njezinu crnost.[3] Ali obrati pozornost na zaručničinu strpljivost i ljubaznost. Naime, ne samo da na prokletstvo nije uzvratila proklinjanjem, nego ih i blagoslivlja, nazivajući ih kćerima jeruzalemskim, iako su zbog svoje zloće zavrijedile da ih nazove kćerima babilonskim ili kćerima Baalovim, ili bilo kojim drugim prijekornim imenom koje bi joj palo na pamet. Pametno je naučila od prorokâ, bolje rečeno od samoga pomazanja [milošću] koje uči blagosti, da se trsku napuknutu ne smije slomiti, a stijenj što tinja ne smije utrnuti (Izaija 42, 3). Stoga nije smatrala da ih treba dodatno dražiti, jer su već dovoljno uznemirene, ni da išta dodaje poticajima zavisti koji su ih mučili. Namjesto toga, s njima, koje mrze mir, još se više trudila biti miroljubiva, znajući da je dužnica čak i nerazumnima. Stoga ih je radije umirivala povoljnom riječju, jer joj je bilo više stalo posvetiti pažnju spasenju slabih, nego vlastitu uzvraćanju.
2. To savršenstvo doista trebaju svi željeti. Ali ono je vlastita odlika najboljih predvodnika. Jer dobri i vjerni poglavari znaju kako im je povjereno skrbljenje za duše bolesnih, a ne gizdavost. Pa kada osjete unutarnje nezadovoljstvo nekih od tih glasova koji se žale, čak i ako ono ide toliko daleko da izbija protiv njih u uvrjedama i pogrdama, prepoznajući sebe kao liječnike, a ne kao gospodare, oni odmah protiv ludila duše pripremaju, ne osvetu, nego lijek. To je, dakle, razlog zašto zaručnica „kćerima jeruzalemskim“ naziva upravo one koje trpi da budu zlobne i da je proklinju. Jamačno da bi uglađenim govorom ublažila gunđala, smirila uzrujanost i zacijelila modricu. Pisano je naime: „Miran jezik svađe kroti“ (Mudre izrjeke 25, 15). Ali druge kćeri jeruzalemske uistinu su one koje su takve na određeni način, pa ih zaručnica ne naziva tako pogrješno. Bilo da je to zbog sakramenata Crkve koje ravnodušno primaju skupa s dobrima; bilo zbog jednako uobičajena ispovijedanja vjere, bilo zbog barem tjelesnoga druženja s vjernicima, ili čak zbog nade u buduće spasenje u pogledu kojega se ne smije očajavati ni za koga, dok god žive, bez obzira koliko razočaravajuće žive. Iz tih razloga nisu neprimjereno nazvane kćerima jeruzalemskim.
3. Pogledajmo sada što misli kada kaže: „Nigra sum, sed formosa – Crna sam, ali lijepa.“ Nema li suprotnosti u tim riječima? Bože sačuvaj! Kažem ovo zbog jednostavnih, koji ne znaju razlikovati boju i oblik, jer oblik se odnosi na sastav tijela, a crna je boja. Konačno, nije sve što je crno odmah bezoblično, neugledno i ružno. Crno, primjerice, nije neprikladno u zjenici, a neko crno kamenje ugodno je u ukrasima. I crna kosa isto tako povećava ljepotu i milinu svijetlih obraza. Tako je i tebi lako obratiti pozornost na bezbroj sličnih primjera. Iako su bez broja stvari koje bi, gledajući samo njihovu boju na površini, našao neprivlačnima, ali one su uistinu prekrasna sastava. Na taj način zaručnici, svakako s unutarnjom ljepotom sastava, uz madež ne može nedostajati crnosti. No, to može biti samo tijekom njezina putovanja po tuđini. Inače će, kada je Zaručnik predstavi u svojoj domovini, biti slavna u slavi, bez mrlje, bore ili bilo čega slična. Ali sada, kad bi rekla da nema crnosti, varala bi samu sebe i u njoj bi bila istina. Stoga se ne čudi zašto je rekla: „Crna sam“, a opet se, unatoč tomu, hvali kako je lijepa. Kako, naime, ne bi bila lijepa ona kojoj se kaže: „Dođi, ljepoto moja“ (Pjesma nad pjesmama 2, 10)? Ali komu se kaže: „Dođi“, još nije stigao, da tko ne pomisli kako je to rečeno doista ne ovoj crnoj, koja još uvijek mukotrpno napreduje po putu, nego onoj blagoslovljenoj koja, sada posvema bez crnosti, kraljuje u domovini.
4. No, čuj zbog čega sebe naziva crnom i zbog čega lijepom. Je li crna zbog mračna prijateljevanja koji je prije imala pod knezom ovoga svijeta, dok je još uvijek nosila lik zemaljskoga čovjeka? Je li lijepa pak zbog sličnosti nebu, u koju se kasnije preobrazila, hodeći već u novosti života? Ali ako je tako, zašto ne kaže više u prošlom vremenu: „Bijah crna“, a ne [u sadašnjem]: „Crna sam“? Ako se, međutim, komu sviđa taj smisao, ono što slijedi, „kao boravišta kedarska,[4] kao [šatorski] zastori Salomonovi“ (Pjesma nad pjesmama 1, 4), treba shvatiti tako da se zbog staroga prijateljevanja [zla života] uspoređuje s boravištem kedarskim, a zbog novoga [svetosti] sa Salomonovim zastorima. Jer Prorok pokazuje da su kože [šatorski zastori, pelles] isto što i boravište [šator, tabernaculum], govoreći: „Repente vastata sunt tabernacula mea, sabito pelles meae – Iznenada su opustošeni šatori moji, u tren oka sva skloništa moja uništena“ (Jeremija 4, 20). Prvo je, dakle, crna, poput najbezvrjednijih šatora kedarskih, a zatim ljupka, poput krzna [zastora, šatorskih zavjesa] slavnoga kralja.
5. Ali pogledajmo kako se oboje odnosi na stanje izvrsnijega života. Ako uzmemo u obzir vanjštinu svetaca, ono što je na licu, kako je ta vanjština ponizna i odbačena, i kako izgleda zanemarena nebrigom. A ipak, svetci se neprestano unutra „otkrivenim licem odražavajući slavu Božju, po Duhu Gospodinovu preobražavaju u istu sliku – iz slave u slavu“ (usp. Druga Korinćanima 3,18). Ne će li nam se s pravom činiti da svaka takva duša može odgovoriti onima koji je prekoravaju zbog crnosti: „Crna sam, ali lijepa“? Konačno, želiš li da ti pokažem dušu koja je jednako i crna i lijepa? „Kažu da su poslanice stroge, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna“ (Druga Korinćanima 10, 10). Ovo je bio Pavao. I tako, kćeri jeruzalemske, cijenite li Pavla zbog nazočnosti tijelom? I prezirete li ga kao da je tamnoput i rugoban, jer vidite čovječuljka koji se muči „u gladu i žeđi, u studeni i golotinji“ (Druga Korinćanima 11, 27), „u mnogim naporima, u tamnicama preobilno, u batinama prekomjerno, u smrtnim pogiblima često“ (Druga Korinćanima 11, 23)? To su stvari koje ocrnjuju Pavla. Zbog toga se Učitelj narodâ smatra neslavnim, nečasnim, crnim, mračnim; kao da je, jednom riječju, smeće [otpad, prljavština] ovoga svijeta. Jer nije li to onaj koji je ponesen u raj, koji svojom čistoćom, prošavši kroz prvo i drugo nebo, prodire čak do trećega (Druga Korinćanima 12, 2)? O, uistinu prelijepa dušo, koju, iako prebiva u slabu tjelešcu, dika nebeska nije prezirala priznati, anđeoska uzvišenost nije odbacila, božanska jasnoća nije odbila. Vi to zovete crnim? Ona je „crna, ali lijepa, kćeri jeruzalemske“. Crna po vašemu, lijepa po Božjem i anđeoskom sudu. Iako je crna, takva je samo izvana. Ali njoj je najmanje važno da je sudite vi ili oni koji sude po izgledu. Čovjek doista vidi lice, Bog pak „gleda što je u srcu“ (Prva Samuelova 16, 7). Stoga, iako je na vani crna, ipak je unutra lijepa, kako bi se svidjela onomu komu ugađa. Naime, ne vama; jer da se još uvijek mili vama, ne bi bila sluškinja Kristova. Sretna crnoća koja rađa bjelinom uma, svjetlom znanja i čistoćom savjesti.
6. Čuh, konačno, što Bog po proroku obećava takvim crncima, koje ili poniznost pokore ili revnost ljubavi čine kao da su od sunčane žege promijenili boju. Kaže: „Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna“ (Izaija 1, 18). Dakako, u svetima se ne smije prezirati ta vanjska crnost koja stvara unutarnju sjajnost i stoga priprema sjedište mudrosti. „Sjajnost je naime vječnoga života“ – mudrost, kako je Mudrac određuje (Mudrost 7, 26), i sjajna mora biti duša u kojoj je ona odabrala sjedište. Ali ako je pravednikova duša sjedište mudrosti, bez dvojbe rekao bih da je pravednikova duša sjajna. A možda je sama pravednost – sjajnost. Pravedan je pak bio Pavao, kojemu je bio „pripravljen vijenac pravednosti“ (Druga Timoteju 4, 8). Stoga je Pavlova duša bila sjajna, a mudrost je prebivala u njoj, tako da je mudrost govorila „među savršenima“ (Prva Korinćanima 2, 6), mudrost „u Otajstvu skrivena“ (Prva Korinćanima 2, 7), „koju nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao“ (Prva Korinćanima 2, 8). Nadalje, ovu sjajnost mudrosti i pravednosti u njemu, zaradila je ili zaslužila vanjska crnost njegove tjelesne nazočnosti, mnogi napori, brojni postovi i bdjenja. I stoga je ono što je u Pavla crno – ljepše od bilo kojega vanjskoga ukrasa, čak i bilo koje kraljevske raskoši. Nijedna ljepota pȕti [smrtnoga tijela] ne može se s tim usporediti, sigurno ni sjajna i blistava koža, ni obojeno lice blizu truljenja, ni dragocjena odjeća podložna starenju, ni izgled zlata, ni sjaj dragulja, ni išta slično, što je sve podložno kvarenju.
7. Stoga se s pravom sva briga svetaca, zanemarujući ukrašavanje i pretjerano njegovanje svoga izvanjskoga čovještva koje je svakako propadljivo, svom marljivošću posvećuje i zaokuplja njegovanjem i ukrašavanjem onoga unutarnjega, koji je „na sliku Božju“ (Postanak 1, 27; 9, 6) i „obnavlja se iz dana u dan“ (Druga Korinćanima 4, 16). Sigurni su, naime, kako Bogu ništa ne može biti prihvatljivije od Njegove vlastite slike, ako je vraćena u svoju pravu divotu. Stoga je „sva slava“ njihova „iznutra“ (Psalam 45, 14), a ne izvana; to jest, ne u cvijetu trave ili u ustima svjetine, nego u Gospodinu. Stoga govore: „Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti“ (Druga Korinćanima 1, 12), jer je samo Bog sudac savjesti i jedino Njemu žele ugoditi. A ugoditi Njemu jedina je istinska i najviša slava. Sigurno nije osrednja ta slava koja je iznutra, u kojoj se i Gospodin slave udostoji slaviti, kako kaže David: „Sva slava njegove kraljeve kćeri iznutra je“ (Psalam 45, 14). K tomu, svačija je slava zaštićenija dok je ima u sebi, a ne u drugome. Ali možda se trebamo hvaliti ne samo unutarnjom sjajnošću, nego isto tako vanjskom crnošću i vanjštinom, da baš ništa od svetih ne propadne, nego da „sve surađuje na dobro“ (Rimljanima 8, 28). Stoga se ne diče samo nadom, nego i nevoljama (usp. Rimljanima 5, 2–3). Kaže: „Najradije ću se još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova“ (Druga Korinćanima 12, 9). Poželjne li slabosti, koja se naknađuje Kristovom snagom! Tko će mi dati da ne budem samo slab, nego i potpuno zapušten i klonuo od samoga sebe, da se utvrdim snagom Gospodina nad vojskama? „Jer snaga se u slabosti usavršava“ (Druga Korinćanima 12, 9). Konačno, kaže: „Kada sam slab, tada sam jak i moćan (Druga Korinćanima 12, 10).
8. Budući da je to tako, lijepo zaručnica obraća sebi na slavu ono što joj suparnice izvrću kao rug; hvaleći se da nije samo lijepa, nego i crna. Jer ne crveni se zbog crnoće, za koju zna da je prethodila i u Zaručniku. A kolika je također slava sličiti Njemu? Stoga ne misli ništa slavnije za sebe, nego podnijeti Kristovu sramotu. I odatle taj glas potpuna ushićenja i spasenja: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina moga Isusa Krista“ (Galaćanima 6, 14). Sramota križa ugodna je onomu tko nije nezahvalan Raspetomu. Crnost jest, ali je oblik i prilika Gospodinova. Idi svetomu Izaiji i on će ti opisati kakva Ga je vidio u duhu. Jer za koga drugoga kaže: „čovjek boli i koji zna što je slabost“ (Izaija 53, 3)? I da „nema u njega obličja ni ljepote“ (Izaija 53, 2)? I dodaje: „mi Ga držasmo kao gubava, i od Boga udarena, i ponižena“ (Izaija 53, 4). „A on bȋ ranjen za bezakonja naša, satrven za zločinstva naša; pokaranje bȋ na njemu radi našega mira; i modricom njegovom ozdravismo“ (Izaija 53, 5). Eto odakle crno. Pridruži se i onoj svetoga Davida: „Zgodniji si stasom od sinova ljudskih“ (Psalam 44, 3), i u Zaručniku imaš sve što je zaručnica o sebi svjedočila na ovom mjestu.
9. Čini li ti se da je i On, prema onome što je rečeno, mogao s pravom odgovoriti zavidnim mu Židovima: Crn sam, ali lijep, sinovi jeruzalemski? Posve crn, bez ikakva obličja i ljepote; crn jer „crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prijezir“ (Psalam 22, 7). Konačno, „Njega učini grijehom“ (Druga Korinćanima 5, 21), a ja Ga se bojim nazvati crnim? Upri oči u Nj, zaista prljave odjeće, izbijana ranama, ispljuvana pljuvačkom, blijeda od smrti i onda priznaj da je osobito crn. Pitaj i apostole, kakva su Ga vidjeli na brdu. Ili barem anđele, u kakva žele gledati i ipak se krasna zaprepašteno diviti. Dakle, lijep je u sebi, a crn radi tebe. Kako Te lijepa prepoznajem i u svom obliku, Gospodine Isuse! Ne samo zbog božanskih čuda kojima sjaš, nego i zbog istine, blagosti i pravde. Blago onomu koji se, marljivo Te promatrajući u tim stvarima kao čovjeka među ljudima, ponudi biti Tvoj nasljedovatelj koliko god može. Tvoja krasotica već je primila ovaj dar blaženstva, prve plodove svoga miraza. Nije lijena oponašati ono što je lijepo na Tebi, niti je zbunjena podnositi ono što je crno. Stoga je rekla: „Crna sam, ali lijepa, kćeri jeruzalemske“. I dodala usporedbu: „kao boravišta kedarska, kao zastori Salomonovi“ (Pjesma nad pjesmama 1, 4). Ali to je nejasno i ne treba mu se približavati, osobito umorni. Imate vremena pokucati. Ako se ne pretvarate [da nešto nije ono što jest], naći će se tko će otkriti otajstva; a ne će oklijevati otvoriti Onaj koji nas poziva da pokucamo. Jer „kad On otvori, i nitko ne će zatvoriti“ (Otkrivenje 3, 7), Zaručnik Crkve, Isus Krist, Gospodin naš, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
sv. Bernard
Latinski izvornik: Bernardus Claraevallensis, Sermones in Canticum canticorum, Sermo XXV (saeculo XII), Patrologia Latina, ed. Jacques-Paul Migne, svezak 183, Lutetiae Parisiorum, 1859., stupci 899–903.
[1] Latinski jezik ima više izraza za ljepotu. Formōsĭtas se odnosi na površinsku, privlačnu ili vidljivu ljepotu, a pulchrĭtūdo označava dublji, unutarnji oblik ljepote.
Formositas se često rabi za opisivanje ljepote koja je izvanjska, površinska ili privlačna. Podrazumijeva određenu privlačnost lijepoga, koje može privući pažnju, ali mu nedostaje dublji sadržaj ili vrijednost. To je blistavi vid ljepote, više uskladiv s težnjama ili izgledom, nego s dubokim značenjem. Označava prolaznu ili varljivu ljepotu, nešto što blista na prvi pogled, privlačnost koja se često slavi u umjetnosti i kulturi, ali nema trajnu dubinu.
Pulchritudo opisuje dublju, svojstveniju, unutarnju, čistu ljepotu koja nadilazi puki izgled i obuhvaća skladnost, cjelovitost i krjepost. To je obilježje koje se povezuje sa srži stvari; ljepost koja odjekuje istinom i dobrotnošću. Nije riječ samo o vanjskom izgledu, nego o tome kako se ljepota spaja s dubljim duhovnim ili ćudorednim značajkama. To je kakvoća koja izaziva divljenje svojom bíti, a ne samo površinom.
[2] U dosadašnjim hrvatskim prijevodima redak glasi (u zagradi je kako je naslov te knjige preveo pojedini prevoditelj):
Bartol Kašić (Piesan od piesni): „Čarna sam, ali pristala, kćeri Jeruzalemove, kakono pribivališta čedarova, kakono kože Salamunove.“
Petar Katančić (Pjesan začinkah): „Černa sam, ali uzorita, kćere Jerusalema, kako pribivališta Cedra, kako kože Salomona.“
Ivan Matij Skarić (Pisma pisamah): „Ја sam crna ali sam lipa, kćeri jerusolimske, ja sam kako Cedrovi nadstori, ja sam kako Šalomonove kože.“
Milan Rešetar (Pjesma nad pjesmama): „Crna sam, ali lijepa, kćeri Jeruzalemske, kao šatori Cedarski, kao zavjesi Salamunovi.“
Lujo Bakotić (Pjesma nad pjesmama): „Crna sam, ali sam lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao sagovi Salomonovi.“
Ivan Evanđelist Šarić (Pjesma nad pjesmama): „Ja sam pocrnjela, ali mila, kćeri jerusalemske, kao šatori cedarski, kao šatorske zavjese Salmini.“
Nikola Milićević (Pjesma nad pjesmama): „Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove.“
Silvije Grubišić (Velepjesan): „Smeđe sam pȕti, ali dražesna, kćeri jeruzalemske, ko kedarski šatori i šatorski zastori Šalme.“
[3] U hrvatskom postoji više imenica od pridjeva crn: crnina, crnilo, crnoća i crnost. Crnina znači crnu odjeću kao znak žalosti. Crnilo: tekućinu koju u bijegu ili obrani ispuštaju neki glavonošci (sipa), tekućinu koja služi za pisanje perom ili nalivperom (tinta) i sredstvo za bojenje u crno. Crnilo još znači prevladavajuću crnu boju, što je crno, što se crni (crnilo duše, neba, mora). Crnoća je prevladavajuća crna boja, što je crno, što se crni (čini da bude crno). No, obilježje onoga što je crno najbolje izriče imenica crnost (kože, zemlje). U prenesenom smislu crno je čeljade grješno, zlo, nevaljalo, umrljano grijesima i zlim djelima, nemilo, mrsko; duša takva; događaj zao, nesretan; glas ili pismo kojim se javlja zlo; vrijeme, doba, čas, godina, ljeto, zima kad biva ili kad je zlo. Tako crni mogu postati: život pamet, sreća, dika, hvala, glas. Crnac je crn čovjek, onaj koji puno i teško radi, i drugo što crno. Crnica je crna djevojka, maslina, smokva, trešnja, zemlja, žena. Crnka je žena crne kose. Muškarac crnih očiju je crnook, a takva žena je crnooka.
[4] Kedarci su bili potomci Kedra, sina Jišmaela, koga je Abrahamu rodila Sarina sluškinja Egipćanka Hagara (Postanak 25, 13), selilačko pleme poznato po crnim šatorima od kozjega runa (Psalam 120, 5; Izaija 60, 7); koze su u onim krajevima bile redovito crne.
