U Božjim rukama
Goleme su te Njegove ruke, jer njima ravna „svjetove u okretaju“, kako veli pjesnik, a opet tako su nježne da njima svaku dušu izmučenu patnjama grli kao majka u svom naručju. Takav je naš Bog. Silan i nježan. Pak, zar da se bojimo u teškim časovima današnjice? „Djelo ruku Svojih, Gospodine, nemoj prezreti“ – molio je prorok. To i mi recimo danas, kad izgleda, da je Bog digao ruke s kormila svijeta i prepustio ga oluji. Mi znamo, da je On uvijek tu s nama, da je On uvijek u lađi svemira, samo kadikad „zaspi“ – na ljudsku govoreći – da vidi kako bi ljudi kormilarili. Ali kako će ljudi voditi lađu zemlje, kad pojedinac nije sposoban voditi ni sama sebe? „Gospodine, izbavi nas, jer ginemo“ – to je krik apostola, to je krik moderna čovjeka.
„Malovjerni, zašto ste posumnjali?“ – to je Njegov odgovor. Zar ste zaboravili da čitav ovaj svijet bez muke mogu smiriti ruke koje su ga stvarale? – On, naš Bog, nije ni najmanje uznemiren ratnim događajima. Da imamo više duha, našli bismo Ga kako hoda kroz polja i priča prolaznicima divnu priču o ljiljanima, koji nose tako krasne haljine da ih ni za kakve novce ne bismo danas mogli kupiti. A oni sve to badava dobiju iz Njegovih ruku. Da imamo bistre oči, našli bismo Ga kako doziva ptice, a one mu slijeću na ruke zadovoljne i vesele. Ne muči ih glad, jer se za njih On brine. Nisu ovo samo neke pjesničke vizije. O ne! Mi smo nažalost danas duboko uvjereni da ptice i živine bolje prolaze dane od nas, da se one ne moraju sakrivati, jer nitko na njih ne puca. Uvjereni smo da šumsko cvijeće bezbrižno cvate kao i prije, a samo čovjek mora bježati u podrume, gdje nema ni zraka ni svjetla. Prirodi je dobro, jer nju ravnaju još uvijek ruke Velikoga Stvoritelja, a jedini čovjek ima slobodnu volju da se istrgne iz Njegovih ruku. I istrgnuo se, nažalost, kao buntovno dijete iz majčina dlana. Zato je prirodi, neživoj i živoj, bolje nego čovjeku.
Ali mi, koji još vjerujemo u silu Njegove desnice, znamo da će nas ona očuvati u svim kušnjama rata. Nježan je naš Bog. Zato je rado primao djecu, držao ih u svom krilu i blagoslivljao. A Njegov blagoslov znači sreću. Samo se nemojmo varati smatrajući da zdravlje i dug život znače savršenu sreću! Zar nije veća sreća onoga jadnika, čije su tijelo izvukli ispod ruševina kuće, ali čiju je dušu „izvukao“ Svojim rukama Krist, da je prenese u nebo – nego je sreća bogata gavana, koji je i na času smrti mislio o novcu i imanju?
Mi smo u Božjim rukama. Te Njegove ruke sazdale su nas „svega uokolo“ – kako govori prorok – i postavile na tu zemlju. Te iste Njegove ruke prenijet će nas jednom na nebo, čemu onda da se bojimo? Zar se dijete u majčinu naručaju boji noći? Sva je naša nesreća baš u tome što se pravimo pametnijim od djece, zaboravljajući da najmanje dijete kao i najveći mudrac ne mogu otvoriti vrata neba bez silnih ruku našega Otkupitelja. Zato nam je dobro naglasio: „Ako ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko.“ Neka je svetica lijepo govorila da je ona igračka u rukama maloga Isusa. On je može ostaviti za čas u kakvom kutu, ali On uvijek na nju misli kao na najljepšu uspomenu Svoje muke i smrti na križu. O, da! Budimo svi mi malene lopte u rukama Kristovim, da nas jednostavno prebaci u raj. A ako smo teški kao olovo, jasno je da nas sila teže više vuče k ovoj bijednoj zemlji. Lagano srdce, koje se nije priljubilo zemlji, može najlakše da je i ostavi.
Naši primorci, koji su neprestano u borbi s olujama, kazat će vam, kad ih upozorite da je opasno putovanje, jednostavnu izrjeku: „A eto, u ruke Božje!“ Time su kazali sve. Znaju da je „gorak svagdanji kruh“, ali treba prehraniti obitelj, kadikad se izložiti i teškim opasnostima. Ali sve to čine predano, uvjereni da nad njime krile ruke svesilnoga Boga.
Sva je naša sudbina postavljena u Božjim rukama. Htjeli ili ne htjeli, Njegove su ruke jedini gospodar svijeta. Blago onima, koji počivaju na tim rukama, a jao onomu koga zgrabe te silne ruke, jer je „užasno upasti u ruke Boga živoga“. Nema grješnika koga nisu dostigle te ruke. Nema naroda čiji grijeh nije bio kažnjen bičem iz tih ruku. To svi doživljavamo, ali lako zaboravimo. Ali ne zaboravlja On, koji bilježi dane i sekunde u povijesti svijeta. Nosimo svoju dušu čistu i spremnu kao na dlanu, da se ne moramo postidjeti kad Gospodin prelista pred čitavim nebom stranicu našega života. A to se može dogoditi svaki čas. Čak onda kad o tome najmanje mislimo.
Postavimo svoju dušu u ruke Otkupitelja. „U ruke Tvoje predajem duh svoj: otkupio si me, Bože istine!“ Nikakva uzbuna, nikakvo rušenje, nikakva strahota ne će oteti našu dušu iz Njegovih ruku. Tijelo može, ali dušu nikada A to je najdragocjenije što imamo. Čak, kad nekomu hoćemo kazati najljepši izraz, kažemo mu: dušo draga. A i Bog, kad gleda na nas, gleda najviše na dušu, koja Ga jedina može ljubiti i shvatiti.
„U ruke Božje!“ – to nek bude naš svagdanji uzdah u ratu i u miru!
Rajmund Kupareo
Gospina krunica (Zagreb), XXIX (1944.), br. 3–6, str. 70–71.
