Svećenici nomadi

Nisam filozof, ali mislim da je u svakoga čovjeka
kudikamo više dobra nego što se naoko čini.
F. M. Dostojevski, Selo Stepančikovo i njegovi žitelji

Vratar me preko kućnoga telefona obavijestio da neki svećenik, koga je on prozvao „un cura por Dios“ (svećenik „Zaboga“), želi sa mnom razgovarati. Odmah sam shvatio o kome se radi, jer je njegova stalna uzrečica bila „por Dios“ („zaboga“). Skoro nije bilo rečenice, a da je nije izustio. Zato ga je vratar nazvao „un cura por Dios“ (župnik „Zaboga“). Bio je oronula ljudeskara u čijim je ustima uvijek bila cigareta. Nosio je olinjalo svećeničko crno odijelo (clergyman), a ovratnik je bio više žut nego bijel. Jednom ga je vlasnik kemijske čistionice, naš domorodac, zatvorio u garderobu dok mu nije očistio „clergyman“, iako je „Cura por Dios“ gunđao bojeći se da ga ne bi netko vidio u gaćama. To je bio jedini put kad je došao čistiti svoje iznošeno odijelo. Jednom sam ga zapitao odakle je.

– Odasvud – odgovorio je grickajući cigaretu. Dànu, pogodite!

– Izgledate kao neka bosanska gromada.

– I tamo sam radio kao profesor grčkoga i latinskoga jezika. Ali ja sam iz čazmanskog kraja, a udebljala me ravna Slavonija.

Ugasio je cigaretu i odmah zapalio drugu koju je izvadio iz kutije na mom stolu.

– Ove su ionako za goste – govorio je uzimajući još jednu i zadjenuo je na uho.

– Vi biste se morali zvati padre pordiosero (ubogar). Izgledate kao da ništa nemate, a svakoga pomažete.

– Meni ne treba mnogo. Našemu svijetu ipak ne možeš vjerovati. Posudiš mu lijepu svoticu, a on više i ne misli da ti je vrati. Kako onda mogu kupiti novo odijelo? Tužiti nikoga ne ću. Neka im bude na dušu! Ne znam zašto su me poslali u Čile. Oni u Vatikanu misle da ja čarobnim štapićem mogu skupiti raspršene ovce doma Izraelova. Naša je emigrantska pastva zakasnila jedno stoljeće. Gledajte Talijane, Nijemce, Francuze, pa čak i Poljake! Njihov se episkopat brinuo za njih i poslao im dušobrižnike netom su stigli u ove krajeve, a naših šezdesetak tisuća obitelji, koliko ja barem znam, nikada nisu imali svoga svećenika, a kamoli svoju školu. A sad ti, pope, čini čudesa! Uza sav napor i nagovaranje skupim tridesetak osoba na Misi. Kažu mi da oni, a napose njihova djeca, radije idu na čileanske mise, jer da su oni već „čileanizirani“. Djeca im ne govore i ne razumiju hrvatski.

Obrisao je oznojeno čelo rupčićem, a onda nastavio:

– Najbolje je da odem u drugu biskupiju i radim među čileanskim seljacima. Bar ću nešto dobra učiniti u zadnjim godinama života. Biskupi iz Talke i San Felipea rado bi me primili, jer ionako nemaju svećenika.

– Ali vi ste još odviše jak i mlad da se zakopate u neko selo.

– Jak još jesam, ali mlad nisam. Rođen sam 1895. Mogao bih obrađivati njivu kad bi mi je netko dao u zakup. Ne želim završiti kao onaj svećenik, pisac šaljivih anegdota, koga i vi poznajete još od prije rata, a komu su negdje u Boliviji dale zaklon časne sestre da se smiri i umre. Radije ću umrijeti na „bojnom polju“, kako se ono kaže.

– Iziđimo malo na čisti zrak – predložih. Pristao je, uzevši iz kutije nekoliko cigareta kao „zalihu“.

Stigli smo do male rijeke „Mapocho“ koja je bila više nalik na potok negoli na rijeku. Uz rijeku su prolazili cigani. Cigančad je skakutala oko prolaznika i tražila milostinju.

– Por Dios, Padrecito, una limosna! (Oče, dajte milostinju, radi Boga!) – obrati mu se dječačić ispruživši ruku.

– Bjež’ dok te ne izmlatim! – poviče hrvatski. Ciganče pobježe kao strijela prema kolima.

– Kao da vas je razumio – rekoh.

– I te kako! Svi oni znaju naš jezik. Neki dan su okrunili svoga novoga kralja, Mila. U novinama je pisalo da je ceremonija bila na hrvatskom jeziku. Čak su i slike donijeli.

– Nisam to opazio.

– Dakao, dakako – govorio je dosta zajedljivo. – Da je to bila neka reina dela primavera (kraljica proljeća), kao ona koju ste neki dan vjenčali, onda biste znali, zar ne?

– Ona je dijete naših iseljenika. Zar je ona kriva što je lijepa, a uz to i odlična studentica? Ja se ne bih nećkao vjenčati ni Ciganku, a kamoli jednu Hrvaticu.

– Teško bih vam povjerovao, jer vjenčati neku Ciganku znači poznavati njihove običaje i život, a vi ste daleko od života. A ni ciganski jezik ne znate.

– A vi? – zapitah znatiželjno.

Nije mi odgovorio. Povikao je hrvatski prema ciganskim kolima koja su upravo prolazila. 

– Hej, bre, kako ide posao?

– Slabo, slabo, gospodine! – odgovori mu postariji kočijaš.

– Jeste li se uvjerili? – zapita me slavodobitno.

– Imate pravo! I oni i mi smo nomadi, pa se ne čudim.

– Ali „nomadi“ dolazi od grčkog glagola „nemein“, što znači hraniti, pasti travu. Cigani to doista čine zbog sebe i svojih životinja. Zato se miču iz mjesta u mjesto. A mi se mičemo jer nas drugi na to sile. Ne bismo to činili svojevoljno kao što to oni čine. Mi smo zapravo dromomani, a „dromos“ je cesta, drum. Ludujemo za asfaltiranim cestama. Oni idu na polja, mi u gradove. Oni su normalni, mi neuravnoteženi. Njih drži priroda, nas uništava grad. Zato sam odlučio otići na neku napuštenu seosku župu. Najzdraviji sam bio na maloj slavonskoj župi. Divne li, plodne i vesele naše Slavonije! Samo su im snaše neplodne. Inače je to dobar i radišan svijet.

Raspričao se opisujući svoju negdašnju župu i ratne neprilike zbog kojih je morao bježati. Ispričao je kako je silom prilika stigao u Čile. Dugo smo šetali i razgovarali o uspjesima i neuspjesima naših svećenika u inozemstvu. Koliko je već mrtvih, koliko zaboravljenih! A bilo je i otpadnika!

– Ne smijemo ih osuđivati, jer je i njihov život bio veoma težak – reče s dubokim uzdahom.

Moj je padre por Dios uskoro napustio Santiago i otišao na jednu siromašnu, seosku župu u provinciji. Nisam ga više vidio. Jedan mi je čileanski svećenik rekao da je bio kod njega. Divio se njegovoj upornosti. Popravio je trošnu crkvu, župni stan i na nekoliko hektara zemlje uspostavio uzorno gospodarstvo. Sâm je kuhao, sâm prao. Pravi pustinjak. Tamo je i umro. Na malom groblju stoji pocrnjeli križ s njegovim pravim imenom.

Neka i ovi redci budu na uspomenu njemu i mnogobrojnim hrvatskim svećenicima širom svijeta, koji su svoj život žrtvovali za Boga i povjerene im duše.

Rajmund Kupareo

Danica 1986: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1985., str. 113–115;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 39–43;
Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 396–399.