Svećenici štediše ili svećenici otvorene ruke
Nije više škrtost, — ona klasična, gruba, — među današnjim svećenicima, ni izdaleka onako česta, kako je bila nekada. A nekada su je brojili među glavne, tipične, najčešće, svećeničke mane. I stavljali su je pred sve druge: baš jer je prostija od sviju drugih; jer najviše kontrastira ideji svećeništva kao staleža apostolata i davanja; jer je svijetu najodioznija, pa najviše odbija duše od Boga i od Crkve. Stoput su nam, u duhovnim vježbama, iznosili pred oči sliku svećenika, koji još na smrtnoj postelji drži grčevito u ruci kesu ili ključ od kase, od straha, da ga, još prije nego što je i oči sklopio, ne orobe njegovi ukućani i rođaci. Već su stali sa svih strana dolijetati kao strvinari i hijene na lješinu. Već po kući robe i otimaju se za plijen. A sve pred očima prečasnoga uje ili strike na izdisaju; još »za živa hadžije«. Ali on se, siromah, ni tada ne može da rastane od svojih dukata: više na njih misli nego na Boga, pred kojega će za tili čas izaći. Otet će mu ih iz šaka, kesu i ključeve, istom smrt, osim. dakako, ako mu ih prije silom ne istrgnu brat ili »nepuča«. »Ludo, ovu će noć iskati dušu tvoju od tebe, a to, što si pripravio, čije će biti?« (Luk 12, 20.).
Bili smo, u prijašnja vremena, s te strane i u prevelikoj napasti. Beneficijalni sistem pravio je od nas, kojiput i protiv naše volje, ekonome i financiere. Bili smo i mi, ovdje-ondje, evanđeoski bogataši, kojima bi preradile njive, pa su morali razvaljivati stare, tijesne, žitnice i graditi nove, veće. »Za mnoge godine«. »Svojoj duši« (Luk 12, 17—19.). A duhovni život, a pastva, plakali su negdje u kutu kao pastorčad. Nije se lako moglo uporedo i Bogu služiti i mamoni (Mat 6, 24.; Luk 16, 13.). I peći rakiju uz kotao i razmatrati. I omjerati volove i konje po sajmovima i pisati propovijed, ispovijedati, ići redovito na katehizaciju.
Danas je napast na škrtost manja. Nijesmo više među bogatašima. Nemamo čim »upravljati« (Luk 16, 2.); nemamo što nadgledati; nemamo koga, u polju, nadzirati. Bog nam je istrgnuo iz ruku i dukate, i kupone, i vinograde, i kuće, i oranice i sjenokoše, kad ih se sami nijesmo htjeli odreći. Ali napast na pohlepu i na nepravdu nije ni danas puno manja. Ni danas nemamo plaće. I danas nam se valja nagađati i pogađati za ono malo lukna, bira, godižbine, redovine. I danas čekamo na intencije. Pa čovjek, i danas, može lako uprljati savjest. A još lakše može uprljati ugled svećeništva i dostojanstvo svete službe: ako mu je »draga para« i ako voli »ekonomisati« i »spekulirati«. I danas se mogu ogledati župe, baš kao ono u Evanđelju volovi i zaseci. »Zaselak kupih, i valja mi ići da ga vidim! — Kupih pet jarama volova, i idem da ih ogledam!« (Luk 14, 18. 19.). Jesu li tusti? Je li »beneficium pingue«?
Ima, uostalom, i jedna finija forma svećeničke zaraze novcem. Ona korektna, legalna, razborita, »apostolska«. Štedimo. Ne nepravedno, ali previše. Ne s tuđim, nego sa svojim Ne da odmognemo Crkvi, nego da joj pomognemo. Ne da beneficijalne dohotke dajemo sestrama i nećakinjama u miraz, ni da od njih gradimo kuće braći, nego da učinimo dobro svojoj crkvi, kakvim legatom iza smrti, da osiguramo fondove svome sjemeništu, mirovinu i bolesničku pomoć svojoj siromašnoj svećeničkoj subraći.
Nećemo da budemo rastrošni. Nećemo da uludo razbacujemo pare. Nećemo da kao svećenici provodimo luksus. Hoćemo da Božjim darovima rukujemo razložno i pametno, po sistemu, s olovkom i perom u ruci. A ne onako od oka, od danas do sutra. Dijeleći svakome: i kapom i šakom; i komu treba i komu ne treba. Igrajući se gospode i benefaktora. Puštajući, da nas svatko izrabljuje; da nas varaju i da nam se smiju, protuhe i vucibatine.
Ima i danas među nama dosta takvih svećeničkih štediša. Bilo ih je u Crkvi uvijek. Primjenjuje se ta metoda i u javnom crkvenom životu: sve se čini, da se stvore fundacdje i kapitali za razne crkvene potrebe; da se osigura budućnost. Primjenjuju je i svećenici-pojedinci: štede za starost i za bolest, a onda, testa- mentalno, ostavljaju svoje uštede u dobre svrhe, »in causas pias«.
Toliko je toga, pokatkad, bilo, da bi Crkva, da su se sve te plemenite ambicije realizirale i da nijesu svećeničke ušteđevine i zaklade propadale, bila danas bez ikakvih flnancijskih briga, pa dapače i bogata. Za mnoge takve velike svećeničke zaklade, i kod nas, znala je sva naša katolička javnost; za druge, manje, iz svoje okoline, znamo svi mi stariji. Bilo da su se ostvarile, bilo da su se spremale i držale u blagajnama i pretincima, s gotovim nacrtima i oporukama. Pola milijuna mimodobnih dinara bio je ostavio, za sjemeništa, u knjižicama i kuponima, ovaj ili onaj nepoznati seoski župnik. Kuću za svećenički mirovinski i starački dom mislio je, drugi jedan, kupiti. Toliko je i toliko, znalo se je, bio već uštedio neki kanonik za mramorni oltar ili za koralni zbor u katedrali. Do milijuna se je već bila popela pokoja dijecezanska mirovinska ili bolesničko-pripomoćna zaklada. Čekala je u banci već gotova svota za novi župski stan, za nova zvona, za nove orgulje; pa i za novu, veliku, crkvu. Biskup je ostavio splendidno dotirane velike zakladne mise Gospi ili Srcu Isusovu na čast. Dijeceza je imala i kuća i domena, koliko hoćeš.
Ali, značajno: kao da se Bogu nije sviđala ta naša svećenička štedljivost i industrija! Kao da je neko prokletstvo pritiskivalo te svećeničke ostavštine, oporuke, legate, ušteđevine, fondove! Najveći ih se dio nije nikada ni realizirao. Nijesu, s formalne strane, bile valjane oporuke. Rođaci su ih, na sudu, pobijali i pobili. Na misteriozan način nestalo bi nečijih novaca, a i, presumptivne, oporuke. Bilo je s njima i pronevjera i spekulacija. Propadali su novci u bankama, koje su bankrotirale, akcije i dionice u poduzećima, koja su dospijevala pod stečaj. Svećenički su imućnici umirali naglo, bez oporuke, pa bi sve razgrabili rođaci. A glavno su učinili ratovi, ekonomske krize, devalvacija novca, nacionalizacije, od Josipa II. pa dalje. Svatko, tko je stigao, perušao je nemilice tustu gusku »manus mortuae«. Po dvaput smo i triput stvarali zaklade, i opet s njima počinjali iznova, jer su prijašnje bile propale. Isti je svećenik po dva, po tri rata dočekivao kao imućan čovjek, a izlazio iz njih bez igdje ičega. Za što je, još pred koju godinu, mogao kupiti kuću, postalo je bez- vrjedan papir; nije više bilo dosta, ni da kupiš krevet. Ostajali smo, toliko puta, na goloj ledini. I — u rukama, na milost. Božjoj Providnosti.
Nije bilo blagoslova na našim parama. Ostajali smo bez njih. Ali nijesmo, na sreću, ostajali bez božanske zaštite. Nijesmo bez nje ni danas. Sve imamo, što nam treba. Crkva stvara, možda, više nego ikada prije.
Kad se čovjek svega toga sjeti i na to pomisli, i nehotice mu izlaze na pamet Kristove riječi: »Poslao sam vas bez kese i bez torbe« (Luk 22, 35.), »Ne nosite zlata ni srebra ni novaca u svojim pojasevima« (Mat 10, 9.; Mark 6, 8.), »Od suviška dajite milostinju, i, eto, sve vam je čisto!« (Luk 11, 41.), »Idi, prodaj sve, što imaš, i podijeli isiromasima, i imat ćeš blago na nebu, pa dođi, idi za mnom!« (Mat 19, 21.), »Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, — nego sabirajte sebi blago na nebu, — jer, gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje!« (Mat 6, 19—21.).
Čini se, da Bog više voli vjeru u Providnost nego štednju i razbor; nadnaravnu mudrost više nego onu naravnu. Davanje više nego sabiranje.
Ne ćemo, mi svećenici, pogriješiti, ako manje štedimo, a više, još za života, činimo dobro. Ako taremo suze, dok su još pred nama tople na očima, a ne istom, kad dođu pred nas na blagajnički prozor, sa ceduljom u rukama.
Jedan naš veliki pokojni biskup znao je često govoriti: »Čini, brate, dobro, dok si živ!« A drugi je, opet, uvijek ponavljao te riječi svoga prethodnika.
Ne treba nama svećenicima ušteda. Slobodniji smo bez njih. Sretniji smo bez njih. »Divitiae pungunt!« Što dobijemo, i dajimo! Ne treba nam novaca. Vraćajmo ih, što prije, ljudima, od kojih smo ih primili! Upotrebljujmo ih, smiono i širokogrudno, za aktualne potrebe Crkve i kršćanske ljubavi! Živimo od dara do dana! Od Providnosti, a ne od kapitala! Od molitve, a ne od bankarske pameti! Bliže je Evanđelju! Draže je ljudima!
Sve ostalo ostavimo Bogu! Ne ćemo se prevariti. »Numquid aliquid defuit vobis?« (Luk 22, 35.). »Date, et dabitur vobis!« (Luk 6, 38.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1963., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 145-148. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
