Svećenik i Euharistija

Većinom se koncem lipnja, oko svetkovine Petrovdana, odvijaju u prvostolnicama znakoviti obredi ređenja novih svećenika. Prije samoga obrednoga čina vodi se razgovor između biskupa i zaduženoga prezbitera koji se u ime okupljene zajednice obraća biskupu i veli:

„Sveta majka Crkva ište da ovu našu braću zaredite za službu prezbitera“.

Nakon što je čuo jamstvo da ih „kršćanski puk smatra dostojnima“, biskup radosno objavljuje kako ih „uz pomoć Gospodina Boga i spasitelja našega Isusa Krista izabire za red prezbitera“. Svaki kršćanski poziv temelji se na nezasluženom izabranju Oca nebeskoga. To posebice vrijedi za svećenički poziv.

Stoga, svećenici uz godišnjicu svoga ređenja zahvalno ponavljaju sa svetim Pavlom da ih je Gospodin u Kristu „izabrao prije postanka svijeta da budu sveti neporočni pred njim“ i da ih je „u ljubavi predodredio za posinstvo po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje“ (Ef 1, 3). Budući da sveti red suobličuje ređenika Kristu i ovlašćuje ga djelovati „u ime Krista, Glave i Pastira Crkve“, svećenikov poziv je otajstvo i dar služenja Božjem narodu.

Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede

Povijest svećeničkoga zvanja jest „povijest razgovora između Boga i čovjeka“, između Božjih poticaja i poziva s jedne strane, i ljudske slobode i odaziva s druge. To je razgovor između Boga koji s ljubavlju i pažnjom nagovara i čovjeka koji u slobodi i ljubavi odgovara. Dva su, dakle, nerazdruživa vidika poziva: Nezasluženi Božji dar i odgovorna čovjekova sloboda. Lijepo je to i jednostavno opisao Marko u prikazu poziva dvanaestorice:

„Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede. I dođoše k njemu“ (Mk 3, 13).

Marko na slikovit i jednostavan način prikazuje čin poziva i odaziva. Bog je onaj koji poziva. On ima inicijativu i prvi je na potezu. Prorok Jeremija opisuje poziv slijedećim riječima:

„Dođe mi riječ Gospodnja: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te“ (Jr 1, 4–5).

Slično veli i sv. Pavao kad piše da nas u njemu (Kristu) „Bog izabra prije postanka svijeta“ (Ef 1, 4).

Isus Krist nije došao biti Spasitelj svijeta samo u jednom vremenskom razdoblju ljudske povijesti. On je htio ostati trajno u Crkvi, do konca svijeta. I zato kad je došao čas da s ovoga svijeta pođe k Ocu (usp. Iv 13, 1), slavio je sa svojim apostolima pashalnu večeru:

„Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam ne ću je više blagovati, dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem“ (Lk 22, 7–20).

Na zadnjoj večeri Isus je odlučio ovjekovječiti svoju nazočnost među nama u znakovima kruha i vina. Time je ispunio ono što je u Kafarnaumu navijestio, pa su i sami apostoli komentirali kako je to „tvrd govor“. Dao je, dakle, svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće. Kad na Veliki četvrtak slavimo Gospodinovu večeru, prisjećamo se kako su Euharistija i svećenički red ustanovljeni upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez Euharistije, kao što nema Euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike.

I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i konkretna u svojim znakovima i obredima. Svećenik, liturg i predvoditelj slavlja živi od Mise i za Misu. Liturgijsko slavlje ne može se samo obaviti, odslužiti i odčitati. Ne! Sveta Misa je događaj koji prožima i misnika i vjernike.

Nema Euharistije bez svećenika

Snagom ovlasti koju je primio od Gospodina prezbiter uprisutnjuje Krista među vjernicima, a sebe suobličuje Kristu. Zato je svim svojim bićem, zauvijek i neizbrisivo, označen kao službenik Isusa i Crkve. Činom ređenja on dobiva neizbrisivi biljeg, a sveti Red podjeljuje mu sakramentalnu milost koja ga čini dionikom Isusove spasiteljske vlasti i službe. Stoga, apostol Pavao potiče učenika Timoteja neka „ne zanemari taj milosni dar i neka ustraje u tome, jer vršeći to spasit će i sebe i one ga slušaju“ (1 Tim 4, 16). Treba, dakle, ići prema vrelu iz kojega proistječe život i snaga Crkve (Sacrosanctum Concilium, br. 10). U zemaljskoj liturgiji imamo „predokus one nebeske koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo i mi kao putnici težimo“ (Sacrosanctum Concilium, br. 8).

Kako bi se liturgija mogla odvijati, potrebni su liturzi. Potrebni su svećenici, misnici koji će dijeliti sveta otajstva. Potrebni su prezbiteri koji će odgajati narod Božji. Prorok Jeremija zabilježio je Gospodinovo obećanje da će „dati ljudima pastire po srcu svome“ (Jr 3, 15). Crkva i danas živi od toga obećanja. Svjesna je da je zvanje Božji dar i govor. Ono je milosni dar koji zahtjeva i velikodušan odgovor. Stoga se Crkva ne umara pozivati vjernike neka mole i rade kako bi bilo uvijek dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, posebice majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega. Neka budu velikodušne u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu.

Crkva se obraća i onima, koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice „prikazuju vlastiti život za rast vjere, ufanja i ljubavi, te radosno nastoje biti vjerni Gospodinu“ (Pastores dabo vobis, br. 82). Svećenici su, naime, uz roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Pozvani su pomagati mladima osluškivati glasove Duha Svetoga i ne bojati se otvoriti pozivu Isusa Krista. Jer, onoga trenutka kad mladi dopuste da odjekne u njihovoj duši iščeki­vanje Crkve i puka Božjega, oni će osjetiti pogled Kristove ljubavi i biti spremniji nasljedovati Božji zov.

Gospodine Isuse Kriste, svećeničko je zvanje tvoj dar. Usliši dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih otajstava, budu dostojni sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno.

Potiči roditelje da odgajaju svoju djecu najsvetijom brigom. Privuci k sebi plemenite mlade duše i učini ih svojim učenicima. Pošalji anđele svoje neka čuvaju u njihovim srcima dragocjeno sjeme zvanja. Izlij Duha Svetoga tamo gdje se oni odgajaju i budi svjetlo onima koji ih poučavaju. Daj da svako sjemenište prožima duh Posljednje večere.

Marijo, Kraljice apostola, usliši molbu svojih vjernika. Isprosi nam dovoljno svetih svećenika, punih apostolske ljubavi, koji traže samo Božju slavu i spasenje duša. Čuvaj svećenike od unutarnjih i vanjskih pogibelji kako bi do kraja ostali vjerni svomu svetomu pozivu. Amen.