Svetački lik kardinala Stepinca

„Udaljio se naš Pastir, izvor žive vode“ (Časoslov tmina na Veliku Subotu).

Sanjao je za života da će njegovo tijelo počinuti u grobu, koji je sam dao sagraditi onamo u ubavoj Brezovici kraj Zagreba. Jednostavni je to grob, u crkvi, pred rešetkama, gdje se dijeli sveta pričest časnim sestrama karmelićankama. Govorio nam je:

„Želim da budem tu ukopan, da se netko neprestano moli za mene.“

Čovjek, koji se sprema na smrt, najmanje se boji te smrti. To su heroji i svetci. Naš se je kardinal pokazao herojem u obrani ljudskih i domovinskih prava, a pokazao se je svetcem u svakom činu svoga privatnoga i javnoga života. Ovo nekoliko redaka jesu sjećanja na istinite događaje, koje sam doživio u blizini velikoga pokojnika.

Kad je 22. veljače 1944. bomba uništila samostan dominikanaca u Zagrebu i pokosila devet redovničkih života, nadbiskup Stepinac otvara vrata brezovičkoga ljetnikovca preostalim redovnicima. Jedan od njih bio je imenovan duhovnikom časnih sestara karmelićanka u Brezovici. Nekoliko sam puta i ja prenoćio u Brezovici i promatrao život i djelo našega kardinala. On nije stanovao u vili, nego u jednostavnoj sobici na ulazu samostana časnih sestara; samostana, koji je on dao sagraditi, da časne sestre „mole za hrvatske svećenike“. Njegova skromna sobica u Brezovici, s priprostim gvozdenim krevetom i namještajem, činila je kontrast s bogatim pokućstvom i ogromnim sobama u ljetnikovcu. I dok sam gledao krevet u ljetnikovcu, na kojemu su spavali zagrebački nadbiskupi i, ako se ne varam, jedan kralj, o kojemu je bolje ovdje ne govoriti – naš je nadbiskup provodio život pustinjaka u svojoj isposničkoj sobici na drugom dijelu brezovičkog vrta

„Svaku sam opeku ovog samostana blagoslovio. Govorili su mi, da sam morao misliti na mlijeko za sjemeništarce, a ne na časne sestre. Varaju se; molitva sestara vrijedi više nego sve mlijeko za moju nadbiskupiju.“

Kardinal je bio čovjek molitve. Znao je, „ako Gospodin ne čuva Hrvatsku, uzalud bdiju, koji je čuvaju“. Jednom će se pisati knjige o njegovoj pobožnosti. Ja ću iznijeti samo vlastite uspomene.

Zagrepčani ne će nikada zaboraviti njegova bistrička hodočašća; ne će zaboraviti križne putove, koje je svake korizme predvodio po zagrebačkim crkvama; ostat će im u neizbrisivoj uspomeni njegova ljubav prema Majci Božjoj presvete krunice. On je svakoga listopada išao od jedne do druge crkve i pred izloženim Svetotajstvom molio s vjernicima tri dijela svete krunice, a zatim bi održao propovijed u čast nebeske Majke. On je svaki dan molio – i to klečeći – tri dijela svete krunice. Kao direktor dominikanske naklade „Istina“ u Zagrebu imao sam dovoljno kontakta s njime i mogu posvjedočiti, da je naš kardinal provodio svetački život. On je preveo i financirao tiskanje „Razmatranja po krunici“ od jednoga francuskoga dominikanca. To je veliki posao, jer je krunica u tom djelu primijenjena na sve moguće staleže i dobe života. Zadnje njegovo djelo, također prijevod, o svetoj Tereziji od Malenog Isusa, ostat će kao dokaz komunističkoga barbarluka. Iznijet ću ukratko povijest te knjige.

Dominikanska naklada „Istina“ predala je nadbiskupskoj tiskari na Kaptolu rukopis te knjige, da bude tiskana u 20.000 primjeraka. Tiskara je to učinila, iako je bila kontrolirana po komunistima. Vlastoručno sam predao upravitelju tiskare 75.000 dinara za podmirenje troškova. Kad sam jednoga dana pošao pridići knjigu (čekali smo samo, da primjerci budu uvezani!), na moje zaprepaštenje, novi upravitelj tiskare, komunist, zaniječe mi uopće opstojnost te knjige. Uvjeravao me je, da knjiga nije bila tiskana u nadbiskupskoj tiskari. Toliko cinizma nisam mogao zamisliti! Pošao sam do dr. Rittiga i rastumačio mu slučaj. On ne samo da mi nije vjerovao, nego je mislio, da je to moja neoprezna propaganda protiv novih vlasti. Nazvao je telefonski tiskaru i zatražio jedan primjerak. Odmah su mu ga poslali. To je za dr. Rittiga bio dokaz, da sam se prevario. „Morali ste najprije predati knjigu na odobrenje komisiji za crkvena pitanja“ – bio je njegov „mudri“ savjet. Uzeo sam taj primjerak, kao relikviju, uvezao ga u kožu i predao nadbiskupu. To je jedini primjerak, koji su komunisti predali od dvadeset hiljada primjeraka. Gospodin Rittig se je prevario… Dominikanci su počašćeni, da ih je nadbiskup Stepinac radi te knjige citirao u svom govoru na zloglasnom procesu protiv njega u Zagrebu kao dokaz, da u „Jugoslaviji“ nema slobode štampe.

Svojim sam očima vidio kako se brinuo za ratnu siročad u svom ljetnikovcu u Brezovici. Većina djece nisu pripadala katoličkoj vjeroispovijesti. Donosio im je slatkiše, razgovarao, čak se i igrao s njima. Moj je kolega, duhovnik časnih sestara, znao reći:

„Zar ne vidiš, da se ovdje obistinila Isusova: ‘Pustite malene k meni, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’“

I židovi i pravoslavni svjedočit će jednom za njegovu svetost, jer on ih je branio i pomagao.

Ako je i sam sudac na njegovu procesu morao uzviknuti: „Vi se vladate kao Krist pred Pilatom“, onda je to najbolji znak, da je naš kardinal u svakom momentu, pa i onom najkritičnijem, svoga života mislio na Isusa i nastojao ga slijediti u svom djelovanju. Njegova tamnica u Lepoglavi postala je simbolom utjehe svim mučenicima vjere i domovine; njegov dom i crkva u Krašiću ostat će zauvijek narodnim svetištem.

„I ti Krašiću, zemljo Hrvatske, nisi najmanji među pokrajinama Hrvatske, jer će iz tebe izići vođa, koji će vladati mojim narodom hrvatskim“ –

možemo s pravom parafrazirati riječi Svetoga Pisma, koje se odnose na Betlehem.

Sveto Pismo i krunica bila su dva izvora njegova duhovnoga života. Ne samo da je neprestano čitao Sveto Pismo, nego ga je i preveo, kao što je preveo i veliku knjigu „Razmatranja po krunici“.

Jedan mi je prijatelj ovih dana ponovio riječi, koje je čuo od kipara Ivana Meštrovića na sastanku u Parizu, poslije Meštrovićeva povratka iz Hrvatske.

„Kad je kardinal Stepinac molio Anđeo Gospodnji, tako se je preobrazio, da više to nije bio on. Mogu kazati: Vidio sam svetca!“

To je najljepše što je veliki kipar mogao reći o našem kardinalu. Jer ako Hrvatska bude imala svetaca, ne će nestati s lica zemlje! Njegova smrt dokazuje njegovu svetost. Po izvještajima američkih novinskih agencija kardinal Stepinac je dobio upalu pluća, jer se „uporno držao svoga dnevnoga reda, da moli više od četiri sata dnevno u hladnoj crkvi“.

I dok molimo za pokoj njegove duše, u isto vrijeme preporučamo njemu našu izmučenu domovinu, jer ne sumnjamo, da je on svetac i da ćemo ga, još za našega mukotrpna života, vidjeti okrunjena aureolom, koju Crkva podjeljuje svojim mučenicima i ispovjednicima.

Sveti naš kardinale, moli za nas!

Rajmund Kupareo, O. P.

Danica (Chicago), 17. veljače 1960., godište XL, broj 7, str. 1 i 3; Stepinac mu je ime: Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, knjiga druga, priredio Vinko Nikolić, München – Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1980., str. 168–170, II. izdanje, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991., str. 168–170.