Utorak, 11 svibnja

Ususret svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije

Uznesenje BDM


Marija kao ures neba


Kad umjetnik napravi umjetničko djelo, onda kasnije takvo djelo njemu postaje ukrasom. Štoviše, kažemo kako se umjetnik proslavio napravivši umjetničko djelo. Događa se tako proturječje jer umjetničko djelo učini slavnim i neumrlim umjetnika koji ga je izradio, te se nakon njegove smrti toliki naraštaji dive njegovom umijeću. Tako umjetničko djelo nadilazi umjetnika proslavljajući ga još dugi niz godina, pa i stoljeća nakon smrti, koji ostaje živjeti samo u svojim djelima. Čudno je ali istinito da neživo djelo može nadživjeti živoga autora, o čijem umjetničkom izrazu genijalnosti je potpuno ovisilo.


Bog se proslavlja na zemlji


Proturječju života svakog umjetnika, podložio se dijelom i sam Bog, no s druge strane ju je nadišao, što nije dano ljudskim umjetnicima. Razlika tako ipak postoji, jer on svoju umjetničku umješnost nije izražavao samo na neživoj tvari, nego prije svega na živim bićima. Kao što se i umjetnik proslavlja u svojim djelima, i Bog je bio toliko ponizan da je dopustio da mu njegova djela budu ures na zemlji. Dopustio je i htio je da djelo resi svoga Tvorca na zemlji, da budu izričaj onoga koji je neizreciv. Iskazao je nevjerojatnu čast stvorenju kad je htio da njemu, neizmjernoj ljepoti i savršenoj dobroti, stvorenja postanu uresom. Marija je apsolutno prednjačila među svim stvorenjima u njegovom božanskom planu, postavši najljepše stvorenje. Ključ njezina uspjeha stoji u tome što je od početka shvatila i prihvatila kako se ambiciozni Božji plan predviđen za stvorenja ne treba i ne može ostvariti bez njega. Upravo suprotno, primajući njegovu ljepotu stvorenje je moglo biti do kraja lijepo i dobro, čemu je ona kao milosti puna bila vjerodostojan svjedok. Njegova umjetnička genijalnost prema čovjeku našla je izniman izričaj u njoj, najsvetijem djelu njegove ruke.

Ali u njegovom božanskom zahvatu bilo je nečega što se ne događa u okvirima ljudske umjetnosti. Dok ljudski umjetnik sebi kratkovjekom po svojim djelima daje duži život, vječni Bog je sebe proslavio je u svom vremenitom djelu. Sve je učinio kako bi svom djelu dao vječnu dimenziju, a ne sebi po njemu kao što čine ljudi. Kao što ga je Sin proslavio na zemlji, a on zauzvrat njegovoj ljudskoj naravi u nebu iskazao počast stavivši je sebi zdesna, slično je predvidio i za Mariju, najljepše ljudsko biće koje ga je slavilo na zemlji. Marija je njega slavila svim svojim bićem na zemlji, u vjernosti i poniznosti, a on je onda učinio za nju ono što nijedan umjetnik nije vlastan sa svojim djelom. Jer u njezinu slučaju Umjetnik se nije samo proslavio po svome djelu, nego je ima moć svome djelu udijeliti neprolaznu slavu koju je sam posjedovao. Zato nije samo ona njega proslavila na zemlji, nego je zauzvrat i on nju proslavio na nebu, dajući joj čast da dušom i tijelom doživi slavu nebesku. Na taj način je Marija zasjala u nebu kao najuzvišenije djelo Božje, uz proslavljeno čovještvo svoga Sina.


Bog proslavlja u nebu


U zajedništvu s Crkvom na Pedesetnicu Marija je doživjela događaj dolaska Duha Svetoga kao zahvat božanskog umjetnika koji je u njoj potvrdio nepovratnost i savršenstvo spasenjskog procesa kojeg je bila dionicom od samog začeća. Ostala živjeti na zemlji, a već je bila u nebu u slavi Trojstva, gdje je bio proslavljen onaj kojem je ona dala tijelo. Tako je već jedan dio njezina bića uživao slavu koja je obećana i namijenjena svakom čovjeku. I nakon događaja Duhova kojim je Bog dovršio svoje djelo na zemlji, ostalo je još jedno veliko Božje iznenađenje, jer se Božja dobrota i čovjekoljublje ne iscrpljuje i ne okončava na zemlji, nego u životu u njemu i njegovoj punini. Nakon punog svjedočanstva koje je dala Marija na zemlji, ostao je završni zahvat na nebu po kojem je postala punopravnom dionicom nebeskog Božjeg djela. U njoj se ispunilo do kraja sve što je vjerom unaprijed prihvaćala. Zalog Duha koji je primila, postao je jamstvo cjeline dara u kojem je uživala dušom i tijelom. Zato je ona kao najbolji izričaj Božje umjetnosti na zemlji, postala i najbolji izričaj Božje umjetnosti na nebu.

Doživjela je radost da je spoznala kako sve umijeće koje je Bog učinio, za što je tražio i njezinu suradnju, nije učinio radi sebe, nego radi nje, nove Eve i cijeloga Evina potomstva. Ljudski rod spašenih po svu vječnost bio je završni čin, posljednji detalj velebnog umjetničkog djela koje je Bog risao i slikao, a za koje se poslužio čovještvom svoga Sina, tim platnom razapetim po Mariji od neba do zemlje, na kojem se našlo mjesta za svakog čovjeka. Zato je mogla posredovati u Crkvi pomažući shvatiti i prihvatiti Božji plan i njegovu volju, ukazujući na trajnu prisutnost Uskrsloga s kojim je bila neraskidivo povezana i prema kojem je snažno težila cijelim bićem. Ona koju je on nezaustavljivo privlačio u nebesku slavu, mogla je uzdizati duše vjernika osjećajući jasno i neposredno slavu u koju će biti sama uzdignuta.

Kao što je ona svemogućem Bogu svojom suradnjom omogućila da bude izvrsni Umjetnik na zemlji, stavljajući mu potpuno na raspolaganje cijelo biće i sve darove, tako je on njoj, uzdigavši je u nebo, dopustio da bude glavna nebeska umjetnica. Njezinom proslavom u nebu njegova umjetnička inicijativa na zemlji dobila je svoju krunu u nebu. Marijinim uznesenjem dušom i tijelom u nebesku slavu, njegovo najljepše djelo došlo je na pravo mjesto u cjelini njegova opusa. Njegova najveća suradnica na zemlji, ponizna službenica, postala je nebeska umjetnica, pravi ures neba, biće najljepše od svih bića, koje je zavrijedilo da mu i anđeli iskažu čast. Kao što je cjelovito živjela na zemlji, tako je cjelovito, dušom i tijelom, dosegla slavu nebesku po Božjem daru.