Svjetiljka u Crkvi Božjoj i narodu Hrvata
Uvod
Msgr. dr. Juraj Batelja istražitelj je životâ [postulator kauzâ] kardinalâ, Stepinca, čiji je postupak u dosta složeno doba iza svojih prethodnika nastavio i dovršio, i kardinala Kuharića, čiji je postupak otpočeo. Upravo je objavio, kako je u pisanoj prosudbi nazva biskup Ratko Perić: monumentalnu monografiju – Svjedok čiste savjesti: prilozi za životopis sluge Božjega Franje Kuharića uz 80. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja.
Progovorio bih ovdje o njoj pod vidom izazova i okolnosti crkvenoga života u kojima je nadbiskup i kardinal Kuharić živio – o njegovoj duhovnoj baštini u obrani istine o bl. Alojziju Stepincu.
Prihvatio sam se toga rado, al’, kako i autor reče za samoga sebe u uvodim mislima knjige, i s odgovornošću,[1] budući da je riječ o duhovnom velikanu XX. stoljeća u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu, jučer zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, danas slugi Božjem, a sutra nadamo se, u čemu i jest smisao novoobjavljene knjige, o svetcu Katoličke Crkve jer, prije svega ovoga otpočeta i službena postupka, kardinal Kuharić je, za života i u samoj smrti, u dubokoj svijesti ljudi, već bio na glasu svetosti.
(Kada je, prijatelju mi i župniku na Žumberku, poznatim pod imenom pop Štef, a nadbiskup Kuharić već je bio preminuo, netko onako malo podvukao zašto njegovu sliku još drži na zidu, odgovorio mu je: svetci se ne skidaju! A na njegovu sprovodu, dobro se sjećam nekih kolega iz Zagreba i njihovih začuđenih pogleda kada su i nas neke iz Zadra vidjeli u kardinalovu sprovodu i našega odgovora – što nas tako gledate, nismo izvanbračni sinovi! Bili smo duboko svjesni kako on po službi i svojim životnim djelom prelazi granice Zagrebačke nadbiskupije.)
Imajući spomenuto u vidu umijeće je, kako se ne bi u nastojanju ni prebacilo ni podbacilo, naći točnu riječ – ono dva plus tri su pet i tu ne može biti drugačije – četiri ili šest. S druge strane, citirat ću rečenicu samoga Kardinala kada ga je nekoć posjetila košarkaška reprezentacija bivše države, u svome Domu na Kaptolu im je pristupio riječima: a kako ću ja ovako malen razgovarati s vama tako velikima, čega sam isto ovdje veoma svjestan. No, ipak se nadam da ću dolično o knjizi progovoriti i za samu knjigu interes izazvati.
Uzori ili orijentiri u rastu i odgoju Franje Kuharića
Od bistra djeteta, koje je voljelo prirodu, krajolike svoga rodnoga kraja, djeteta koje je promatralo, nedaleko iznad užega zavičaja, žumberački gorski lanac i već se tada pitalo što je tamo s onu drugu stranu, koje je maštalo o daljinama i voljelo ljeta i zime, proljeća i jeseni,[2] do takva duhovna gorostasa i dalje zagledana u onu drugu stranu iz nizina i pustara ovih ovdje prostora i vremena u kojem je živio (1919.–2002.) s duhovnim, najprije u svećeničkom (1945.–1964.) pod geslom: Pošalji [Gospodine] svoju svjetlost i svoju istinu. Neka me izvedu na Tvoju svetu goru i u Tvoje šatore (Ps 42,3), potom biskupskom (1964.–1969.) i nadbiskupskom (1970.–1997.) zvanju s geslom: Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4,8), s čime je u Crkvi i narodu bio zadužen.
Na životnu putu i osobnu rastu djeteta s bistrim pogledom, s mnoštvom znatiželjnih pitanja i s istinskim zanimanjem već tada za onim što je negdje iza, a ne vidi se, imamo tako lijep uzlet do, u brizi za duše, zauzeta i odgovorna župnika, kasnije veoma neustrašiva biskupa i nadbiskupa i nadasve ponizna kardinala. U tom osobnom duhovnom uzletu, držim kako treba istaknuti, presudna su i nezaobilazna dva stršeća životna orijentira (polazišta): obitelj u kojoj je kardinal Kuharić rođen u Gornjem Pribiću i nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac koji ga je u Zagrebu, kao pitomca Dječačkoga sjemeništa na Šalati, dočekao, a čiji je način života i ophođenja s Božjim narodom, od sjemeništa i dalje, svojim znatiželjnim očima budno promatrao i zbiljski pratio.[3]
Za svoje roditelje (Ivan Kuharić i Ana r. Blažić) reče kako nisu imali neku uobičajenu vjeru, nego su imali vjeru uvjerenja.[4] Očito riječ je o Bogu vjernim ljudima, u bračnim odnosima međusobno poštenim i dosljednim, ljudima sa zemlje, tj. životno ovisnim isključivo o mijenama neba i vlastitu trudu. Sâm će se prisjetiti svoga djetinjstva riječima:
Ako ljudi žive u prevelikom obilju, omlitave duševno i tjelesno. Oni, pak, koji žive u nevoljama, koji su prisiljeni da dnevice svladavaju toliko zapreka u životu, jačaju svoju volju, bistre svoj um, izgrađuju dublju životnu filozofiju, ukratko, sposobniji su za život. Da je tako, upoznao sam u svom mjestu. Nalazimo tu ljude bistrog uma, koji su tako duboko izgradili svoje naziranje na svijet, život i prilike u kojima se kreću. Tu bistrinu uma postigli su u mukotrpnoj školi života.[5]
A o Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu kasnije i kardinalu, i njegovom osobnom zračenju na njegov odgoj nadbiskup Kuharić je posvjedočio 1970. godine riječima:
Mi stariji koji smo živjeli u njegovoj blizini, rasli za svoje svećeništvo u njegovoj prisutnosti i započeli svoje prve svećeničke korake s njegovim blagoslovom, najbolje znamo što je za nas značila njegova velikodušnost, njegova vjernost Bogu. Kardinal Stepinac bio je čovjek jedne riječi: to je bila riječ – Bog. Za njega je Bog bio živi Bog (…) Kad je osjetio da je u opasnosti čast Božja, da je u opasnosti vjera u Boga, kad je osjetio da je u opasnosti Crkva Božja, njezina prava, njezina istina i njezin život, onda je ojačan tom riječju ‘Tko je kao Bog’, vršio svoju dužnost, vjeran svojoj savjesti koju je uvijek živio pred Bogom. Kad god smo s njim razgovarali, vidio sam da je zapravo i njegov razgovor, njegov govor i njegove misli, da je sve puno Boga. (…) baš tu je snaga blagopokojnog nadbiskupa da je on sav živio u Svetom Pismu. Iz Svetog Pisma je crpio svoju hranu. On je shvatio i ušao u bit poruke Svetoga Pisma. On je shvatio da je to Božja riječ koja rasvjetljuje čovjeka da bude novi čovjek. Stoga se nije znao cjenkati ni s kim. Davao je obilno! Ne samo zemaljska dobra ukoliko ih je imao, nego je davao i svoju osobu, davao je cijeli svoj život Kraljevstvu Božjem.[6]
A za sebe već kao biskupa na samom početku svoje službe reče:
kao što sam išao u svećeničko ređenje s punim povjerenjem da želim biti svećenik i što ću kao svećenik raditi, koju ću liniju slijediti – to mi je bilo jasno od početka moga svećeništva. Dakako da mi je uzor bila Kardinalova riječ, a Kardinalov život poticaj. Pogotovo njegovo svjedočanstvo kao nevinog osuđenika. Kao biskup sàm samo nastavio tu liniju, no s većom odgovornošću.[7]
(Knjiga s bilješkama ima više od 700 stranica od kojih ću njezin veći dio: o njegovom svećeničkom ređenju 1945. godine, kapelansko župničkim službama od 1945. do 1964. /Radoboj, Rakov Potok, po ubojstvu župnika vlč. Pavla Bedenika i upravitelj Sv. Martina Okićkoga, Sv. Marija Okićka, Samobor i Noršić Selo/, o odnosima njega kao župnika s Nadbiskupom u vremenu Nadbiskupova sužanjstva u Lopoglavi i Krašiću, preskočiti. U knjizi se govori, što ću isto preskočiti, i o odnosu svećenika Franje Kuharića prema novonastalom Staleškom svećeničkom udruženju Sv. Ćirila i Metoda, o njegovu osobnom raspoloženju prema svojoj službi biskupa odnosno nadbiskupa. Izravno idem na okolnosti crkvenoga života u kojima je biskup, nadbiskup i kardinal Kuharić živio i djelovao, nastojeći istaknuti njegovu duhovnu baštinu u obrani istine o bl. Alojziju Stepincu.)
Nad/biskup i kardinal (životno djelo)
U dvadesetosmogodišnjem upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom nadbiskup i kardinal Kuharić imao je dosta razgranatu i plodonosnu pastoralnu djelatnost: osnovao je 60 novih župa. Na prigovore i prijetnje državnih vlasti kako radi ilegalno (stanovi su se pretvarali u bogoslužne prostore!) odgovarao je: Dajte nam živjeti legalno, pa onda ne ćemo otvarati bogoslužne prostore ilegalno.[8] Otvorio je u ono doba tako nužan Dom za stare i nemoćne svećenike (Kaptol 28), podupirao uspješno razvijanje katoličke izdavačke djelatnosti (Glas Koncila, komu je bio i odgovorni urednik, i Kršćansku sadašnjost).
Uz pisanu riječ shvatio je važnost i elektroničkih medija (Radio Marija, Informativna katolička agencija, Hrvatski katolički radio, vjerske emisije na Hrvatskoj radioteleviziji).
Pokretač je i cijelim svojim žićem sudionik višegodišnje proslave i na više strana 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata i u onim godinama svenarodna okupljanja: od Solina (1976.), preko Knina (1977.), do Nina (1978.), i veličanstvena Nacionalnoga euharistijskoga kongresa u Mariji Bistrici (1984.).
O 900. obljetnici utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije bio je domaćin prvoga posjeta pape Ivana Pava II. (1994.) zemlji i narodu Hrvata.
Osobitu pozornost kardinal Kuharić je pokazivao Hrvatima raseljenim diljem svijeta (Kanada, Južna Afrika, Australija, Novi Zeland, Južna Amerika…). Njih je svojim neumornim pohodima, svjedočanstvom vjere, suosjećanjem i rodoljubljem povezivao s Domovinom, čemu smo blagobit zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske iskusili u minulom Domovinskom ratu.[9]
Budući da služba biskupa zahtjeva i odnose s državnim vlastima, nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić bio je za odnose, ali samo uz poštovanje načela istine i pravde. On se nije dao od nikoga ucijeniti, zastrašiti niti je molio bilo kakvu milost od zemaljskih upravljača.[10]
Svojom urođeno odgojnom životnom odgovornošću, a u dodijeljenoj službi biskupa ili nadzornika odnosno nadglednika, Franjo Kuharić je iza sebe ostavio divne stranice duhovnih misli kojima nas je po onoj izvodio na pučinu i dubinu razmišljanja (usp. Lk 5,4) o Bogu, čovjeku, obitelji, svećeništvu… misli o ratu i o miru… Po njemu, tako je vjerovao, propovijedao i tako je i pisao, Bog je:
temelj svakog dobra, svake pravednosti i mira (…) On je u odnosu prema čovjeku Ljubav i nudilac blaženstva ljudskom biću,[11]
dok je
čovjek etičko biće, jer je obdaren razumom, slobodom i savješću. Tim darovima stvaranja na sliku Božju, utemeljeno je dostojanstvo ljudske osobe.[12]
On čovjeka tako sažeto i točno izriče kroz pet istina o nama samima:
čovjek je stvoreno biće; stvoren je dobar, ali je zaveden, sagriješio; čovjek je Božjim spasenjem pozvan da se uzdigne u svoje najviše dostojanstvo; čovjek je etičko biće, što znači da je uvijek pred izborom dobra i zla, čovjek je besmrtno biće.[13]
Uz ovu jasnoću o čovjeku nadbiskup Kuharić je, a Božji ljudi ne kompliciraju, ono što je Božje ne omekšavaju, tj. Njegove istine ne zamagljuju (!), tako je jasan i na drugim ljudskim područjima. Kada govori o braku i obitelji upozorava, što je danas nažalost rijetko čuti:
Tko hoće samo bračno sjedinjenje, a odbacuje njegov smisao da bude u službi života, ima raspoloženje ubojice.[14]
Ili kada je u pitanju pobačaj i izrugivanje djevičanstva i majčinstva s pravom se pita: Što je sa savješću tolikih ‘otmjenih’ ubojica? i vjernički sam odgovara:
tko ubija život nedužnog ljudskog bića, ratuje protiv Boga i čovjeka. Ako ne u vremenu, u vječnosti će spoznati da je izgubio rat.[15]
Nas svećenike poučavao je kako nismo anđeli nakon kušnje – utvrđeni isključivo u dobru, nego smo krhke posude u čijem biću ima pukotina koje se mogu sve više širiti i sve dublje lomiti[16] i izravno opominjao:
ako svećenik ne nosi u sebi Kraljevstvo Božje, kako će ga drugima objaviti? Ako ne govori o Bogu iz unutarnje punine, koga će uvjeriti o njemu? Bilo bi to pretakanje iz praznoga u prazno.[17]
Kada je u pitanju rat i mir kako ne pamtiti riječi, koje nadilaze i sve naše antologijske zbirke, riječi koje su kadri izreći samo ljudi zagledani u visine tj. svetci, iz propovijedi na svetkovinu sv. Lovre 1991. u Petrinji:
Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću dirnuti njegove!, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zbog pobjede. To moraju biti naša načela (…) A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobjedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata.[18]
Život i službu Franje Kuharića, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, obilježilo je i Teološko društvo Kršćanska sadašnjost ili skraćeno TDKS (‘tedeks’) kao izdanak Centra za koncilska istraživanja i dokumente, koje je 22. veljače 1968. ustanovio njegov prethodnik nadbiskup zagrebački i kardinal Franjo Šeper. Msgr. Batelja u novoobjavljenoj knjizi na više stranica (od 115. sve do 133.) naširoko govori i o ovoj temi: kako je spomenuto Društvo krenulo, kako se razvijalo i na koji način je završilo… Makar su osnivači Društva uporno dokazivali, a vjerujem da je tako i bilo, kako im je jedini cilj bio približavanje kršćanske misli bezbožnom i ateiziranom društvu, otvorenost dijalogu, ekumenizmu i modernizmu, možda i lakši put do novčanih sredstava za izdavaštvo KS-a, nadbiskup se je, i to s razlogom, bojao da nastaje sindikat teologa pod nadzorom države, a protiv biskupâ, zbog čega je puno i trpio. Bojazan je bila tim veća što je s novonastalim društvom, a njegovi vodeći ljudi su bili istovremeno i ugledni profesori Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, bila vezana sudbina i ugled samoga Fakulteta. Na vijest o osnivanju (u Samostanu franjevaca trećoredaca u Odri, 31. svibnja 1977.) danima nije spavao i bio je pripravan ostati i bez ‘Kršćanske sadašnjosti’, ali ne bez slobode i jedinstva Crkve.[19] U svemu tome bio je na živoj vatri ili, kako je on sam rekao predsjedniku TDKS-e, da nosi ‘nož u srcu’.[20] Bojazan je bila tim veća što je osobno kardinal Kuharić, kao mladi svećenik i već župnik, imao iskustvo onoga nesretnoga Staleškoga svećeničkoga udruženja Sv. Ćirila i Metoda, iz 1950. g., podržavana izravno od Tita s ciljem divide et impera, koga je kardinal Stepinac, već zasužnjen u Lepoglavi, nazivao vražja kola ili sotonski zagrljaj. U svakom slučaju u toj novonastaloj za Crkvu rizičnoj situaciji u kojoj su komunisti u vlastita kola pokušali upregnuti svekoliki teološki napredak,[21] sam prelazeći preko mnogih uvrjeda i poniženja kojim je bio obasipan, unutar svega toga novonastala i, s razlogom, rizična, a što i jest potvrda i znak istinskoga duhovnoga vođe i pastira, u Zagrebačkoj nadbiskupiji i šire u Crkvi u Hrvata, uopće nije došlo do razdora ili uza sve različitosti i razmimoilaženja sve je ostalo i opstalo jedno i zajedno, zahvaljujući razboritu vodstvu kardinala Kuharića – u onim godinama, s radošću možemo reći, nije došlo do nesreće i sina propasti (usp. Iv, 17, 12). (Ne znam je li suvišno spomenuti kako su predsjednik TDKS-a prof. V. Bajsić i kardinal Kuharić u svoj životni prostor, ulazili s istoga hodnika).
Nad/biskup i kardinal Franjo Kuharić i osuđeni Alojzije kardinal Stepinac
Nadbiskup Kuharić u svojoj pastirskoj službi ustrajno je zastupao i branio, što je i na široko i na daleko i poznato, istinu o bl. Alojziju Stepincu i njegovim je svjedočanstvom vjere izgrađivao povjerene mu duše. Usuđujem se reći kako je prva javna obrana kardinala Stepinca od strane biskupa Kuharića bila o 300. godišnjici Sveučilišta u Zagrebu, kada se je, 17. prosinca 1969. u službi apostolskoga administratora Zagrebačke nadbiskupije, prvi i zadnji put protokolarno i kratko susreo s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom u HNK-u, a istim povodom, tijekom večere priređene u Banskim dvorima, vodio je podulji razgovor s predsjednikom Sabora SR Hrvatske Jakovom Blaževićem, javnim tužiteljem u sudskom procesu nadbiskupa Stepinca, gdje je, očito u razgovoru na tvrdnju biskupa Kuharića o Stepinčevoj nevinosti, Blažević izjavio kako je za državne vlasti Stepinac zatvorena knjiga, dok je Kuharić već tada, u izravnom razgovoru, isticao Stepinčeve riječi: Moja je savjest čista.[22] Kasnije svoju, javnu i privatnu, učestalu obranu nedužnosti kardinala Stepinca obrazlagao je slijedećim riječima:
Dok je zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac bio okrutno napadan i difamiran kao zločinac, smatrao sam obvezom svoje savjesti da branim istinu i njegovo ljudsko dostojanstvo. Time sam branio i Crkvu i prava svakog čovjeka. Smatrao sam to svojim poslanjem. Svetost života, svjedočanstvo patnje, nevinost sada bl. Alojzija Stepinca, sve je to bila svjetlost u teškim danima. On je bio čovjek Crkve i graditelj i branitelj njezinog jedinstva s Petrom. Braneći njega branili smo temelje naše vjere, branili smo čovjeka, svakog čovjeka, hrabrili smo i tog našeg hrvatskog čovjeka da živi u nadi.[23]
Kako se postupak za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca događao potajno (sub stricto secreto, već 27. srpnja 1973.) nadbiskup Kuharić, osobno uvjeren kako je dužan braniti nevina čovjeka, o budućem blaženiku i svetcu govorio je s krova da svi mogu čuti, sasvim otvoreno i javno (usp. Mt 10, 27). Sam reče, a 29 je godina (od 1969. sve do 1997., kada je umirovljen) predvodio Misu na Stepinčevo, da su godišnjice njegove smrti bile za nas blagdani.[24] I zacijelo! Tu je, svakoga 10. veljače u njegovo doba, on bio isto kao i Stepinac – sasvim slobodan i čitav Božji! Kardinal Stepinac je osjećao, što je javno i posvjedočio na sudu 3. listopada 1946., bilo Hrvatskoga Naroda, a kardinal Kuharić duboko i istinski je osjećao bilo, svoga zareditelja i ispred sebe u vodstvu Zagrebačke nadbiskupije, drugoga svoga prethodnika. Istina, po svojim propovijedima ukoričenim u naslove – spomenut ću samo neke: Fiat voluntas tua (1970.), Težak je Božji pogled (1971.), Zlato u taljici (1975.), Ljubio je Crkvu (1976.), Ljubio je čovjeka (1977.), Oporuka opraštanja (1980.) In te, Domine, speravi ((1981.), Branitelj čovjekove savjesti (1984.), Istina će vas osloboditi (1989.), Bedem Crkve u Hrvata (1995.), Zašto me progoniš (1996.) – često je doživljavao napade od pojedinaca iz ondašnjih društveno-političkih struktura, ali dobivao je i mnoštva iskrenih podrški, od kojih msgr. Batelja ističe uskrsnu čestitku, umom nesmućena i duhom zdrava seljaka Josipa Ivureka iz Virja s rečenicom:
Višnjega Gospodina molim da Vas jača ‘na Kalvariji’ koju proživljavate kao namjesnik Kristov na čelu Crkve u Hrvata.[25]
Udio kardinala Kuharića u kauzi proglašenja blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca je nemjerljiv. Postojanost njegova uvjerenja o Stepinčevoj nevinosti, a čemu su se protivili sljedbenici Komunističke partije, trajno je pobijao dokumentima i činjenicama. Prosuđujući da je nadbiskup Stepinac doista svetački živio i mučenički umro, uložio je svoj autoritet i život u zastupanju i obrani vlastita uvjerenja koje je dijelio s Božjim narodom, a narod ga je u njegovu stajalištu svesrdno podupirao.[26] Na njegovu grobu, govorio je, u ovoj katedrali svijeće se ne gase i cvijeće ne vene. Nisu li to tihi svjedoci obrane? Svi koji dolaze u neprekinutom nizu na taj grob, čuju taj šutljivi govor. Savjest nam nalaže da budemo svjedoci njegove obrane i branitelji njegove časti.[27] Dakle, misao o proglašenju blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca bio je njegov životni program,[28] a samo proglašenje kardinala Stepinca prije 27 godina zacijelo njegov je uspjeh.[29] Uz njega tako hrabroga tu je bio i Bogu vjerni narod sa svojim tihim molitvama, cvijećem i svijećama na Kardinalovu grobu. Nezaobilazna osoba u promicanju blaženstva i svetosti kardinala Alojzija Stepinca, što je u knjizi veoma istaknuto, jest o. Aleksa Benigar, koji se je više godina posvetio istraživanju Kardinalova životnoga djelovanja i trpljenja, na temelju čega je 1974. u Rimu objavio knjigu od gotovo tisuću stranica s naslovom: Alojzije Stepinac – Hrvatski Kardinal. On, tihi redovnik, molio je Kuharića za pokretanje kanonskoga postupka, predložio mu i službenoga postulatora (o. Antonia Cairolija, koji je već radio na franjevačkim kauzama Reda Manje braće) i u tu svrhu stavio je svu svoju raspoloživost. Molba je pošla iz Zagreba prvi puta 16. studenoga 1969., s iscrpnim opisom svetačkoga života i djelovanja, mučeništva i smrti kardinala Stepinca, potpisana rukom Franje Kuharića, apostolskoga administratora Zagrebačke nadbiskupije u vrijeme pape Pavla VI, a 14. studenoga 1978. o. Benigar pismom opet moli nadbiskupa Kuharića: kako sada imamo novoga Sv. Oca i to Poljaka iz komunističke zemlje, misli da bi bilo uputno na njega uputiti molbu da se provede redoviti proces modo secretissimo.[30] Ohrabreni upornošću o. Benigara kardinal Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, i Franjo Kuharić, sada nadbiskup zagrebački, zajedno su 17. veljače 1979. uputili papi Ivanu Pavlu II. molbu za proglašenje kardinala Alojzija Stepinca blaženim u njoj ističući da je na vijest o smrti Sluge Božjega sav svijet izrazio suosjećanje i slavio ga kao pravoga junaka vjere,[31] a nadbiskup Kuharić je 7. listopada 1991. imenovao svećenika pripremljena i izvrsna poznavatelja Sluge Božjega,[32] dr. sc. Jurja Batelju postulatorom u uredovnom kanonskom postupku spomenute kauze.
Uz javne istupe kroz svoje propovijedi, braneći život i djelo kardinala Stepinca, kardinal Kuharić dao je i izravno crkvenom sudu tri svoja svjedočanstva, po čemu je očito i došlo do naslova ovoj knjizi – Svjedok čiste savjesti – i to prvo, 15. veljače 1993., u kojem govori kako je slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca prvi put susreo 1934., kada je bio pitomac Dječačkoga sjemeništa u Zagrebu i kako je: nama dječacima davao dojam čovjeka važnim zaokupljenoga i ozbiljnog i mi smo prema njemu imali veliko poštovanje.[33] U drugom svjedočanstvu, 16. veljače 1993., naglasio je kako je krjepost razboritosti u Sluzi Božjemu Alojziju Stepincu bila uvijek uočljiva i obilježavala njegov značaj. Moglo bi se misliti da je bilo mudrije da je šutio, ali on, jer je bio potaknut iz svoje savjesti, budući da je bio branitelj svoga stada, nije se mogao ponašati kao ‘canis mutus’ – ‘pas koji ne zna lajati’.[34] U trećem iskazu, 17. veljače 1993., Kardinal svjedoči o krjeposti poniznosti sluge Božjega Alojzija Stepinca i govori kako je krjepost poniznosti vršio uistinu u junačkom stupnju. U njegovom odnosu sa svećenicima, s narodom, i s jednostavnim pukom, uvijek se pokazao ne kao poglavar, nego kao brat i prijatelj.[35] I nakon održanih 86 sjednica, 73 svjedočanstva, 126 istraženih arhiva u domovini i po inozemstvu, imenovao je povijesnu komisiju sastavljenu od četiri stručnjaka i teološku komisiju sastavljenu od 23 stručnjaka i povjerio im da sve prouče i ispitaju, a na završnoj sjednici (sessio postrema), 16. lipnja 1993., slavio je Misu u crkvi sv. Jeronima u Rimu uzevši u razmišljanje Isusovu rečenicu: Ako vas svijet mrzi, znajte da je mrzio mene prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi (Iv 15, 18-19) temeljem čega je istaknuo:
Među tolikim mučenicima: biskupima, svećenicima, redovnicima i nebrojenim vjernicima Bog je uzdigao u svojoj Kući na svijećnjak niz jakih svjetlila (usp. Mt 5,15) da svijetle svima koji su u kući! To je cijeli niz kardinala Svete Rimske Crkve s granične crte, možemo kazati, Istoka i Zapada Europe! Spominjemo njihova časna imena: Stefan Wyszyński, Josif Slipij, Josef Beran, József Mindszenty, Alojzije Stepinac. U časnoj su uspomeni, tada je još spomenuo, i kardinali Štěpán Trochta i František Tomášek. Ti Božji ljudi bili su, snagom Duha Svetoga, osim boli otpora bezbožnom totalitarizmu u obrani slobode, prava i dostojanstva čovjeka, u obrani poslanja Crkve, u obrani Evanđelja i Božje časti. Bili su uistinu vjerni Kristovi svjedoci, i za tu su vjernost na razne načine trpjeli progonstvo.[36]
Papa Ivan Pavao II., već upoznat s tijekom kauze sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca, dolazeći na proslavu 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije (10.–11. rujna 1994. g.) i pri stupanju na hrvatsko tlo u zračnoj luci Plesa izjavi:
Treba potom podsjetiti na istaknutu i uvelike štovanu osobu sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, bedem Crkve u Hrvata, te na bezbrojne sinove i kćeri ove zemlje koji su posvjedočili svoju vjeru i hrabrost, i u novije vrijeme kada su se, u ime ljudskih prava i kršćanskog dostojanstva, suprotstavljali jarmu ateističkog komunizma[37]
I, zadržavši se u molitvi na Stepinčevu grobu, dao je priznanje pastiru i mučeniku vjere. Dolazak pape Ivana Pavla II. na grob sluge Božjega kardinala Stepinca kardinal Kuharić doživio je s dubokim uzbuđenjem:
To je bio, kako se kaže, zvjezdani trenutak. Uopće prisutnost Svetoga Oca u katedrali, i zatim na Kardinalovu grobu, ispunila me je posebnim osjećajem radosti i zahvalnosti Bogu za tu milost i za tu pobjedu istine i pravednosti. Bila je to svjedočena zadovoljština Sluzi Božjem za sva poniženja koja je pretrpio zbog vjernosti Isusu Kristu, Crkvi i Petrovome nasljedniku.[38]
Završivši proces Stepinčeva življenja u junačkom stupnju krjeposti vjere, a u tom se je u postupku otkrivalo i puno elemenata i o mučeništvu, započeo je i proces o mučeništvu sluge Božjega Alojzija Stepinca. Kardinal Kuharić dao je svoje svjedočanstvo i s te strane, između ostaloga, i slijedećim riječima:
Nadbiskup Stepinac nije doživio mučeništvo kao u prvoj Crkvi kad su mučenicima odsijecane glave, ali je živio u okolnostima stalnog mučeništva, rekao bih bio je stalno paljen na vatrici, posebno na psihičkoj razini.[39]
Dr. Batelja u svojoj knjizi također opisuje prepoznavanje zemnih ostataka sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, traganje za dokumentima koje je komunistička vlast otuđila ili o njemu izradila. Sam piše mnoga pisma državnim dužnosnicima (Ivanu Jarnjaku, ministru unutarnjih poslova, Josipu Manoliću, predsjedniku Županijskoga doma Sabora RH, Ivici Crniću i, kasnije, Miroslavu Šeparoviću, ministrima pravosuđa RH, dr. Franji Tuđmanu Predsjedniku RH). K tome upriličuje i razgovore sa samim sudionicima suđenja (Jakovom Blaževićem, Josipom Hrnčevićem…). Potom svemu svojski se daje i na uređenje novoga groba i postavu spomen zbirke ili muzeja u kojoj se je prvi potpisao Franjo kardinal Kuharić, zagrebački nadbiskup i Giulio Einaudi, apostolski nuncij u RH, zbirke u kojoj je odmah s početka izložen crveni lajbek, kojim je sina Alojzija majka Barbara opremila za Orlovski slet u Brnu 1922., a na kraju crveni kardinalski grimiz, znamen mučeništva ili prolivene krvi za Krista[40] s kojim se nije za života, zbog željezne zavjese, nikada zaogrnuo, ostavivši nam mogućnost da ga s dodijeljenim grimizom danas samo portretiramo. A prigodom Dekreta o proglašenju blaženim kardinala Stepinca kardinal Kuharić je u posebnoj izjavi između ostaloga rekao:
Čvrst u Božjim načelima života, bio je protivnik svake bezbožne ideologije, svakog oblika totalitarne vlasti, svakog nasilja protiv slobode i prava ljudske osobe bez obzira na vjersku, nacionalnu, rasnu ili koju drugu pripadnost. Bio je proročki glas u teškim povijesnim okolnostima za pravdu, slobodu i mir.[41]
On je, makar već umirovljen (5. srpnja 1997.), u dogovoru s mons. Josipom Bozanićem, svojim nasljednikom, tijekom jednog susreta s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu i za papina pohoda Sarajevu (13. travnja 1997.) i dogovorio da beatifikacija kardinala Stepinca bude 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.
Zaglavak
I premda, svi to znamo i iz cijele novoizišle knjige, je očito da je kardinal Franjo Kuharić glavni pokretač i nosilac glasa svetosti i mučeništva sluge Božjega Alojzija on, u svojoj skromnosti, a tako rade samo sveti ljudi, uopće sebe nije tako doživljavao. O svemu spomenutome sam reče:
Ne bih sebi pripisao tako velike zasluge, jer tu je u prvom redu na djelu milost Božja. Svakako je zaslužan onaj Božji narod koji se je njemu molio i koji ga je štovao, zatim svećenici koji su dovodili vjernike na Kardinalov grob bilo izravno bilo usput kada su hodočastili, npr. u Mariju Bistricu. Zaslužni su svi oni koji su radili na tom procesu. Dr. Juraj Batelja uložio je u taj proces cijeloga sebe sa srcem, znanjem i voljom da se dokaže da proglašenje blaženim nije nešto poklonjeno nego zasluženo. Zaslužni su i hrvatski biskupi, osobito moj prethodnik kardinal Šeper.[42]
Po ovome ga prepoznajemo u posluhu onoj Učiteljevoj: Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne ! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17, 10).
Zahvaljujući njima, blaženom Alojziju Stepincu i slugi Božjem Franji Kuhariću, o kome ova monografija govori, u vremenu kada se je progonila svaka iskrica istine o Stepincu, branitelju nedužnih ljudi i mučeniku Crkve Božje, koji je nažalost i danas kod nekih signum contradictionis, jer ga sile zla i dalje hoće imati za zločinca i cijeli hrvatski narod bi htjeli obilježiti zločinačkim, Crkva je u narodu ostala uspravna, bila je svjetlo u službenoj bezbožnosti nacističko-komunističkoga mraka i ona, zahvaljujući poglavito njihovoj neustrašivosti i dosljednom duhovnom vodstvu, i danas opstoji kao istina u povijesnoj laži i orijentir u suvremenim materijalističko globalističkim smućivanjima i zastranjenima. Netko veoma lijepo zdušno uskliknu, a isto je leglo i mojoj duši: Volim Zagreb zbog katedrale u kojoj počiva svjetiljka koja gori i svijetli[43] na kojoj je upaljena i druga svjetiljka u Crkvi Božjoj i narodu Hrvata.
U Zadru 5. lipnja 2025.
[1] Juraj Batelja, Svjedok čiste savjesti: prilozi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića, uz 80. godišnjicu njegova svećeničkog ređenja, Zagreb, 2025., str. 9.
[2] isto, str. 21.
[3] isto, str. 50.
[4] isto, str. 18.
[5] isto, str. 22.
[6] isto, str. 60–61.
[7] isto, str. 92.
[8] isto, str. 95.
[9] isto, str. 97.
[10] isto, str. 97.
[11] isto, str. 99.
[12] isto, str. 103.
[13] isto, str. 104.
[14] isto, str. 104.
[15] isto, str. 105.
[16] isto, str. 109.
[17] isto, str. 109.
[18] isto, str. 106–107.
[19] isto, str. 119.
[20] isto, str. 132.
[21] isto, str. 133.
[22] Miroslav Akmadža, Kardinal i vlast, Zagreb (Profil), 2020, str. 68–69.
[23] Juraj Batelja, Svjedok čiste savjesti: prilozi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića, uz 80. godišnjicu njegova svećeničkog ređenja, Zagreb, 2025., str. 137.
[24] isto, str. 163.
[25] isto, str. 230.
[26] isto, str. 335.
[27] isto, str. 336.
[28] isto, str. 337.
[29] isto, str. 338.
[30] isto, str. 361.
[31] isto, str. 361–362.
[32] isto, str. 379.
[33] isto, str. 404.
[34] isto, str. 415.
[35] isto, str. 420.
[36] isto, str. 450–451.
[37] isto, str. 497.
[38] isto, str. 592.
[39] isto, str. 505.
[40] isto, str. 539.
[41] isto, str. 589.
[42] isto, str. 592.
[43] Ratko Perić, biskup emeritus
