Taršiš
Pojam
Taršiš (fenički: TRŠŠ, hebrejski: תַּרְשִׁישׁ Taršīš, grčki: Θαρσείς / Tharseís) spominje se u deset knjiga u Svetome Pismu Staroga Zavjeta, s nekoliko ne do kraja jasnih značenja, najčešće kao mjesto (vjerojatno veliki grad ili kraj) preko mora, daleko od Fenicije (što je suvremeni Libanon) i Svete zemlje. Pričalo se da je Taršiš izvozio goleme količine važnih kovina u Feniciju i Svetu zemlju. Isto se ime mjesta pojavljuje uklesano na feničkom jeziku i pismu na Kamenu iz Nore (južna obala Sardinije) iz oko 800. prije Krista i u natpisima asirskoga kralja Ašarhadona (umro 669. prije Krista) na akadskom jeziku. Točan položaj Taršiša nikada nije bio opće poznat, a na kraju je Taršiš još u davnini izgubljen. Ni kamen na kamenu od njega se ne može pokazati. S vremenom su oko njega rasle priče tako da je njegov smještaj postao predmetom znanstvenih istraživanja i tumačenja više od dvije tisuće godina.
Važnost
Važnost mu djelomično proistječe iz činjenice da hebrejski svetopisamski odlomci nastoje shvatiti Taršiš kao izvor velikoga bogatstva kralja Salomona u kovinama – osobito srebru, ali i zlatu, kositru i željezu. U tužaljci nad propašću Tira u Feniciji čita se:
„Zbog bogatstva tvoga golemog čak i Taršiš s tobom trgovaše, plaćajući srebrom i gvožđem, olovom i kositrom trg tvoj“ (Ezekiel 27, 12).
Kovine su navodno dobivene u suradnji s tirskim kraljem Hiramom i brodovljem iz Taršiša.
„Hiram načini lonce, lopate i kotliće. Svi ti predmeti koje je Hiram načinio kralju Salomonu za Dom Gospodinov bili su od sjajnog tuča“ (Prva o Kraljevima 7, 40.45).
„Hiram, kralj Tira, dobavljao mu drvo cedrovo i čempresovo i zlata koliko je god želio, dade tada kralj Salomon Hiramu dvadeset gradova u zemlji galilejskoj“ (Prva o Kraljevima 9, 11).
„A Hiram bijaše poslao kralju stotinu i dvadeset zlatnih talenata“ (Prva o Kraljevima 9, 14).
„Kralj je imao taršiško brodovlje na moru zajedno s Hiramovim brodovljem, i svake treće godine dolazilo je taršiško brodovlje donoseći zlato, srebro i slonovu kost, majmune i paune“ (Prva o Kraljevima 10, 22).
„A Hiram mu je poslao po slugama lađe i mornare vične moru te su otišli sa Salomonovim slugama u Ofir; uzeše odande četiri stotine i pedeset talenata zlata i donesoše ih kralju Salomonu“ (Druga Ljetopisa 8, 18).
„Kukajte, lađe taršiške, jer vaša je tvrđa razorena! Otplovite u Taršiš, kukajte, stanovnici primorja. Obrađuj zemlju, kćeri taršiška, tvoje luke više nema! Kukajte, brodovi taršiški, razorena je vaša tvrđava!“ (Izaija 23, 1.6.10.14).
„Kraljeve su lađe išle u Taršiš s Hiramovim slugama; svake treće godine vraćale su se i dolazile taršiške lađe donoseći zlato i srebro, slonovu kost, majmune i paune“ (Druga Ljetopisa 9, 21).
Prema Židovskoj enciklopediji, svetopisamski izraz „brodovi taršiški“ ne odnosi se na brodove s određena mjesta, nego na vrstu (klasu) brodova: velika plovila za trgovinu na velike udaljenosti.
Antifona o poklonstvu triju mudraca
Psalamski dvostih, često tumačen kao mesijanski u židovskoj i kršćanskoj predaji, pjeva:
„Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari od Arabije i Sabe danak donositi. Klanjat će Mu se svi vladari, svi će Mu narodi služiti“ (Psalam 72, 10–11).
Taj dvostih na latinskom glasi:
„Reges Tharsis et insulae munera offerent, reges Arabum et Saba dona adducent. Et adorabunt Eum omnes reges terrae, omnes gentes servient Ei.“
On je stoljećima bio antifona za prikazanje (prinos, ofertorij) na Misi na blagdan Bogojavljenja / Tri kralja / Vodokršta.
Antifona je višekratno uglazbljivana:
- gregorijanski solo,
- gregorijanski zbor,
- John Sheppard (1515.–1559.),
- Giovanni Pierluigi da Palestrina (1525.–1594.),
- William Byrd (1543.–1623.),
- Mikolaj Zielenski (1575.–1625.),
- Joseph Leopold Eybler (1765.–1846.),
- Max Filke (1855.–1911.),
- Wilhelm Meyer Lutz (1829.–1903.),
- Lorenzo Perosi (1872.–1956.),
- Gaston Gilbert Litaize (1909.–1991.),
- John Scott Whiteley (1950.).
U hrvatskom bogoslužnom prijevodu glasi:[1]
„Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari od Arabije i Sabe danak donositi. Klanjat će Mu se svi vladari, svi će Mu narodi služiti“ (Filibert Gass, 1968.).
Zemljopisni pojmovi Taršiša, Arabije i Sabe pokazuju da mesijanski Kralj prima dȁnak iz najudaljenijih, prekomorskih zemalja.
U tom psalmu lanac stupnjevanih suodnosnih pojmova koji čine: „brjegovi i brežuljci“ (redak 3.), „sunce i mjesec“ (redak 5.), „rosa i kiša“ (redak 6.), „mora i rijeke“ (redak 8.) vodi do izraza „Taršiša i otokâ“ (redak 10), što ukazuje da je i Taršiš bio veliki otok.
U natpisu koji se zove Ašur Babilon E, a koji veliča osvajanja asirskoga kralja Ašarhadona (Ašuraheidina) (681.–669. prije Krista) na glinenoj pločici nađenoj u Ninivi, sada izložak K18096 u zbirci Kuyunjik Britanskoga muzeja u Londonu, kao i na onoj nađenoj u Ašuru, sada izložak EŞ6262 u Arheološkom muzeju u Carigradu, čita se:
„Svi kraljevi zemalja okruženih morem – od zemlje Iadanana (Cipar) i Iamana (Jonskih otoka), do Taršiša, poklonili su se mojim stopalima.“
Ašarhadona spominju Druga o Kraljevima 19, 37 (u Bibliji iz 1968. na hrvatski preveden kao Asar-Hadon); Ezra 4, 2 (Esar Hadon) i Izaija 37, 38 (Asar-Hadon).
Izričaj o zemljama usred mora, tj. koje su okružene morem, znači da je i Taršiš bio sa svih strana okružen morem, a s obzirom da je Cipar na jugoistoku Sredozemnoga mora, Jonski otoci na sjeveroistoku, znači da je Taršiš trebao biti na dalekom zapadu, kao što napućuje i Psalam 72., koji kao krajnje granice svijeta s kojima se redovito komunicira spominje Taršiš (na zapadu), Arabiju (na jugoistoku) i Sabu (na jugu, Etiopija). Na toj je podlozi kršćanska predaja zvjezdoznance koji su se došli pokloniti novorođenomu Kralju židovskomu (Matej 2, 2), izbrojila kao trojicu mudraca. Prvi ih je kraljevima nazvao Tertulijan pod utjecajem navedenoga retka Psalma 72, 10, a da su bila trojica prvi je zapisao Origen, jer su prinijeli tri dara: „zlato, tamjan i smirnu“ (Matej 2, 11). Imena su im ustaljena od V. stoljeća: Gašpar, Melkior i Baltazar.
U istom razdoblju ranoga srednjega vijeka kršćanski teolozi povezivali su trojicu mudraca s tri poznata kontinenta toga vremena: Europom, Azijom i Afrikom. Tri mudraca stoga predočavaju sveopćost spasenja koje je Krist donio, čije Evanđelje nije namijenjeno samo židovskomu narodu nego cijelomu čovječanstvu.
Sveti Beda Časni u VIII. stoljeću piše da je Melkior „starac bijele kose i duge brade“ koji prinosi zlato, simbol kraljevske moći, da je Gaspar „još mlad, bez kose i crvene kože“ i da na poklon donosi tamjan, simbol Kristova božanstva te da Baltazar „crnoga lica“ nudi smirnu, dragocjenu pomast koja se od davnine rabila za balzamiranje mrtvih, a koja nagovještava Kristovu smrt.
Drukčiji raspored darova pojedinih kraljeva daje hrvatska božićna posljednica U sve vr’jeme godišta (u dubrovačkoj inačici iz godine 1784.):[2]
28.
Zlato prida kralj Gašpar
A Melkior mȉre dar
Ter tamjana Baldasar
Svetom Djevom Marijom.29.
Mȉra kaže čovika,
Zlato kralja velika,
Tamjan Boga od vika
Svetom Djevom Marijom.
Mudraci su prema predaji bili potomci trojice Noinih sinova, po jedan iz Europe, Azije i Afrike. Sukladno Psalmu 72, 10, arabijski kralj bio bi predstavnik Azije, etiopski Afrike, a onda bi taršiški trebao biti predstavnik Europe.
No, na kršćanskom zapadu uzimalo se i da je Melkior bio perzijski mudrac, Gašpar uglednik iz Indije, a Baltazar babilonski mudrac ili kralj Arabije ili Etiopije.[3]
Armenska predaja polazi od evanđeoskoga zapisa da su se u Jeruzalemu pojavili „mudraci s Istoka“ (Matej 2, 1) i drži da je Baltazar bio iz Arabije, Melkior iz Perzije, a Gašpar iz Indije.
Nemogućnost da se danas precizno i definitivno provede razlučivanje imenâ, položajâ, naslovâ i državljanstavâ tih prvih hodočasnika k Isusu ne može biti razlog da se sve te inačice odbace.[4] Mudrost koja ih je vodila i poklon u koji su pali „ničice“ (Matej 2, 11) da bi mogli predati i darove kojima su opredmetili svoj poklon, ostaju trajno nadahnuće.[5]
Ostala spominjanja Taršiša u Svetome Pismu
Taršiš se u masoretskom tekstu pojavljuje ukupno 25 puta u 23 svetopisamska retka.
Najprije u Knjizi Postanka, u poglavlju o napučivanju zemlje nakon Velikoga potopa:
„Javanovi su opet sinovi: Eliša, Taršiš, Kitijci i Dodanci“ (Postanak 10, 4).
To se pobliže ponavlja u Prvoj knjizi Ljetopisa:
„Javanovi sinovi: Eliša, Taršiš, Kitijci i Dodanci“ (Prva Ljetopisa 1, 7).
Sljedeći redak u Knjizi Postanka govori o tome da su njihovi potomci raspršili u brojne narode po „otocima“, svaki sa svojom posebnom lozom i kulturom.
„Od njih su se razgranali narodi po otocima“ (Postanak 10, 5).
Prva knjiga o Kraljevima bilježi da je kralj Salomon imao flotu taršiških brodova na moru skupa s flotom svoga saveznika, tirskoga kralja Hirama:
„Kralj je imao taršiško brodovlje na moru zajedno s Hiramovim brodovljem, i svake treće godine dolazilo je taršiško brodovlje donoseći zlato, srebro i slonovu kost, majmune i paune“ (Prva o Kraljevima 10, 22).
To se uz neke značajne izmjene ponavlja u Drugoj knjizi Ljetopisa:
„Kraljeve su lađe išle u Taršiš s Hiramovim slugama; svake treće godine vraćale su se i dolazile taršiške lađe donoseći zlato i srebro, slonovu kost, majmune i paune“ (Druga Ljetopisa 9, 21).
Prva knjiga o Kraljevima također navodi:
„Kralj Jošafat sagradi taršiško brodovlje da ide u Ofir po zlato, ali nije otišlo jer se brodovlje razbilo kod Esjon Gebera“ (1. Kraljevima 22, 49).
I to se ponavlja u Drugoj knjizi Ljetopisa. Tomu prethodi podatak o Jošafatovu savezu s izraelskim kraljem Ahazjom i o zajedničkoj gradnji brodova u Esjon Geberu:
„Poslije toga udružio se judejski kralj Jošafat s izraelskim kraljem Ahazjom, koji je bezbožno radio. Udružio se s njim zato da naprave lađe i da odu u Taršiš; napravili su lađe u Esjon Geberu. Dodavahuov sin Eliezer iz Mareše prorekao je protiv Jošafata: »Budući da si se udružio s Ahazjom, Gospodin će razoriti tvoja djela.« Lađe su se razbile i nisu mogle otploviti u Taršiš“ (Druga Ljetopisa 20, 35–37).
Možda je taj brodolom ono što se spominje u Psalmima:
„kao kad vjetar istočni razbija brodove taršiške“ (Psalam 48, 8).
Tumači iz navedenoga zaključuju da su „brodovi taršiški“ izraz za označavanje velikih trgovačkih brodova namijenjenih dugim putovanjima, bez obzira na njihovo odredište, a neki prijevodi na zapadnoeuropskim jezicima idu toliko daleko da izraz „brodovi taršiški“ prevode kao „trgovački brodovi“.
Prorok Izaija sadržava tri proroštva u kojima se spominje Taršiš. Najprije kao nešto uznosito:
„Da, bit će to dan Gospodina nad vojskama, protiv svih oholih i bahatih, protiv sviju što se uzvisiše, da ih obori… protiv sveg brodovlja taršiškog i svih brodova raskošnih“ (Izaija 2, 12.16).
Zatim se Taršiš višekratno spominje u 23. poglavlju protiv Tira, koji se naziva Taršišovom kćeri:
„Kukajte, lađe taršiške, jer vaša je tvrđa razorena!“ (Izaija 23, 1).
„Otplovite u Taršiš, kukajte, stanovnici primorja“ (Izaija 23, 6).
„Obrađuj zemlju, kćeri taršiška, tvoje luke više nema!“ (Izaija 23, 10).
„Kukajte, brodovi taršiški, razorena je vaša tvrđava!“ (Izaija 23, 14).
Ta su proroštva preokrenuta u Tritoizaiji:
„Da, to se zbog mene sabiru brodovi, lađe su taršiške pred njima da izdaleka dovezu tvoje sinove, a s njima srebro njihovo i zlato, zbog imena Gospodina, Boga tvojega, zbog Svetca Izraelova koji te proslavi“ (Izaija 60, 9).
„Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje Slave – i oni će naviještati Slavu moju narodima“ (Izaija 66, 19).
Prorok Jeremija samo usputno spominje Taršiš kao izvor srebra:
„Čime vatru lože, to ih zaluđuje! Zakon im isprazan – obično drvo, tankolisto srebro dovezeno iz Taršiša, zlato iz Ofira, rad kipara i rukotvorina zlatara, sva djela umješna, ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom“ (Jeremija 10, 8–9).
Prorok Ezekiel opisuje trgovačke odnose Tira s Taršišem:
„Zbog bogatstva tvoga golemog čak i Taršiš s tobom trgovaše, plaćajući srebrom i gvožđem, olovom i kositrom trg tvoj“ (Ezekiel 27, 12).
„Taršiške su lađe nakrcane prevozile robu tvoju! Bješe tako puna i teška veoma“ (Ezekiel 27, 25).
Kovine iz Taršiša pohranjivane su u Tiru i preprodavane vjerojatno u Mezopotamiju. U proroštvu protiv Goga, velikoga kneza Mešeka i Tubala u zemlji Magogu, Ezekiel predviđa:
„Šeba, Dedan i trgovci taršiški i svi njihovi lavići pitat će te: Zar zato dolaziš plijeniti? I zar si radi pljačke toliku gomilu skupio da odneseš srebro i zlato, da otmeš stoku i imanje i da se plijena velikoga naplijeniš?“ (Ezekiel 38, 13).
Prorok Jona spominju Taršiš kao najudaljenije moguće mjesto od Ninive u koju je bio poslan, ali i – kao da to može biti –„daleko od Gospodina“:
Knjiga proroka Jone također pretpostavlja da je Taršiš udaljeno mjesto. Bog je zadužio Jonu da izrekne presudu nad stanovnicima asirskoga grada Ninive. Jona je odbio i pokušao pobjeći iz Jafe brodom u Taršiš:
„A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Gospodina. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Gospodina“ (Jona 1, 3).
Na temelju izbora Taršiša, Jonin pokušaj bijega znači da je htio bježati u suprotnom smjeru, ne na istok (Niniva), nego na krajnji zapad (Taršiš), na kraj tadašnjega poznatoga svijeta:
„I ovako se pomoli Gospodinu: Ah, Gospodine, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ“ (Jona 4, 2).
Jonin bijeg u Taršiš može se shvatiti i kao „mjesto vrlo daleko“, a ne kao precizno zemljopisno odredište. Jedno od suvremenih domišljanja jest da bi izraz Taršiš mogao potjecati od grčke riječi ταρσός / tarsós, što je naziv za oštricu vesala koja se rabila na drevnim brodovima. Brodovi na Sredozemnom moru koji su koristili samo jedra često bi se nasukali kad nije bilo vjetra, dok su brodovi na vesla mogli nastaviti plovidbu. Stoga su taršiški trgovački brodovi vjerojatno imali veslače u mjestu za svijeće. Manfred Görg (1938.–2012.) razvio je zamisao da Taršiš nije stvarno mjesto. Ime mu je izvodio iz egipatskih riječi za „granicu“, „područje“ i „vrijedno“ te ga prevodio kao: „daleka zemlja puna dragocjenih stvari“ ili „otok s blagom“, dakle ne kao konkretnu, nego mitsku ili idealnu količinu. Iako se i takvo mišljenje probilo u njemački biblijski leksikon, ostalo je u manjini.
Predloženi smještaji Taršiša
Otok na zapadu. Taršiš je u nekoliko svetopisamskih odlomaka smješten na obalu Sredozemnoga mora, točnije: zapadno od Izraela. Opisuje se kao izvor raznih kovina: „srebrom, željezo, olovo i kositar“ (Ezekiel 27, 12) i „tankolisto srebro“ (Jeremija 10, 9). Čini se da kontekst u Izaiji 23, 6 i 66, 19 ukazuje da je to otok, a iz Izraela se do njega moglo doći brodom, kao što je pokušao Jona (Jona 1, 3) i izvela Salomonova flota (Druga Ljetopisa 9, 21).
Sredozemno more. Sv. Jeronim u više slučajeva prevodi „Taršiš“ s „more“, a u Tumačenju proroka Izaije izjavljuje da su mu židovski učitelji rekli kako je hebrejska riječ za „more“ bila „taršiš“. Prema Rašiju (Salomon ben Izak, 1040.–1105.), srednjovjekovnomu rabinu i tumaču židovske Biblije, „taršiš“ znači Sredozemno more (Hulin 91b).
Kartaga. Slijedeći židovsku predaja koja se nalazi u Targumu Jonatana ben Uziela, Septuaginta i Vulgata prevode Taršiš u Ezekiela 27, 12 kao Kartagu. Židovsko-portugalski učenjak, političar i novčar Izak Abarbanel (1437.– 1508.) opisao je Taršiš kao „grad poznat u ranijim vremenima kao Kartaga, a danas se zove Tunis“.
Sardinija. Christine M. Thompson1 i Sheldon Skaggs tvrde da Ašarhadonovi natpisi pokazuju da je Taršiš bio otok (ne obala) daleko na zapadu Levanta. Američki znanstvenici William Foxwell Albright (1891.–1971.) i Frank Moore Cross (1921.–2012.) smatraju da je Taršiš Sardinija zbog otkrića Kamena iz Nore, čiji fenički natpis spominje Taršiš. Cross je pročitao natpis kao da je Taršiš Sardinija.[6] Fenička ostava od 26 kg srebra, pronađena u As-Samu u Hebronu na Zapadnoj obali Svete zemlje, iz doba vladanja izraelskoga kralja Salomona (990.–931. prije Krista) i tirskoga kralja Hirama (980.–947. prije Krista) ima izotop olova koji odgovara rudama iz Sardinije i Španjolske u kojima se proizvodi srebro, od kojih je samo jedna veliki otok bogat srebrom. Thompson smatra da asirske ploče ispisane na akadskom pokazuju da je Taršiš bio veliki otok u zapadnom Sredozemlju i da izričaj Psalma 72, 10 da je to bio veliki otok na vrlo dalekom zapadu od Fenicije. Drevni Grci nazivali su Sardiniju ἀργυρόφλεψ νῆσος / argyróphleps nē̃sos, otok srebrnih žila. Klasični izvori kao Homer (VIII. stoljeće prije Krista) i grčki povjesničari Herodot (484.–425. prije Krista) i Diodor Sikulski (umro godine 30. prije Krista) navode su da su Feničani iskorištavali kovine sa zapada i prije nego što su uspostavili trajnu naseobinu u područjima Sredozemlja i Atlantika bogatim rudama.
Sardinija ili Španjolska. Urednici izdanja Svetoga Pisma „New Oxford Annotated Bible“, objavljena prvi put godine 1962., smatraju da je Taršiš Sardinija ili Tartessos na jugu Iberijskoga (Pirinejskoga) poluotoka.
Španjolska. Rufije Fest Avijenije, latinski pisac iz druge polovice IV. stoljeća poslije Krista, poistovjetio je Taršiš s Cádizom u Andaluziji. Tu je tezu zastupao otac Mapple u 9. poglavlju romana Moby Dicka Hermana Melvillea (1819.–1891.). Francuski protestantski bibličar Samuel Bochart (1599.–1667.) ustvrdio je 1646. da se Taršiš nalazi u drevnoj Hispaniji, blizu današnje Huelve i Seville, nakon Gibraltarskoga tjesnaca. Tamo ga je smještao i britanski rabin Joseph Herman Hertz (1872.–1946.). Tharsis je danas naselje koje je dio općine Alosno u pokrajini Huelva u Španjolskoj.
Fenička obala. Peter le Page Renouf (1822.–1897.) smatrao je da Taršiš znači obala, a kako se riječ često pojavljuje u vezi s Tirom, da je treba razumjeti kao feničku obalu.
Tirseni ili Etruščani. Thomas Kelly Cheyne (1841.–1915.) smatrao je da su Taršiš iz Postanka 10, 4 i Tiras iz Postanka 10, 2 dva imena istoga naroda izvedena iz dva različita izvora, i da bi mogla upućivati na Tirsene, Tirene (po njima Tirensko more) ili Etruščane. Tako bi ime moglo označavati Italiju ili europske obale zapadno od Grčke.
Britanija. Neki pisci iz XIX. stoljeća vjerovali su da je Taršiš Britanija, kao Alfred John Dunkin (1844.), George Smith (1850.), James Wallis i David King (1861.), John Algernon Clarke (1862.) i Jonathan Perkins Weethee (1887.). Na zamisao su došli zbog činjenice da je Taršiš trgovao kositrom, srebrom, zlatom i olovom, a sve se to iskopavalo u Cornwallu (jugozapadna Engleska).
Jugoistočna Afrika. Irski katolički jezikoslovac Augustus Henry Keane (1833.–1912.) smatrao je da je Taršiš Sofala u Mozambiku i da je središte zemlje Havile, koja se spominje u Knjizi Postanka 10, 7.29 i Prvoj Ljetopisa 1, 9.23 bilo u obližnjem Velikom Zimbabveu.
Južna Indija i Šri Lanka. Samuel Bochart je ustvrdio da bi, osim u Španjolskoj, luke Ofir i Taršiš u doba kraljevanja kralja Salomona, mogle biti i na istoku, u Tamilakamu, na jugu indijskoga potkontinenta i na sjeveru Cejlona, gdje su Dravidi bili poznati po zlatu, biserima, trgovina slonovačom i paunom. Taršiš je prepoznao u Kudiramalai.
Filipini. Isusovac Francisco Collin (1592.–1660.) tvrdio je da su Filipinci potomci stanovnika Taršiša.
Cilicija. Josip Flavije je u prvom stoljeću poslije Krista bio prepoznao Taršiš u Tarzu u maloj Aziji, u Ciliciji (Židovske starine, I, 6, 1), odakle je potjecao Savao, kasnije Pavao (Djela apostolska 9, 11; 21, 39; 22, 3). To poistovjećivanje temeljilo se na sličnosti imena, a vjerojatno se može objasniti činjenicom da je stvarni smještaj Taršiša bio zaboravljen.
Tarxien na Malti. Gradić na jugoistoku Malte u semitskom jeziku malteškoga naroda izgovara se vrlo slično hebrejskomu izgovoru Taršiša. Megalitski hramovi iz neolitskoga razdoblja potječu iz razdoblja između 3150. do 2500. godine prije Krista, kad je Tarxien cvjetao. Stanovnici tvrde da su Tarxien osnovali Kartažani.
Druge uporabe taršiša i Taršiša
Kao dio rodoslovlja u Prvoj knjizi Ljetopisa spominje se Noin praunuk, Bilhanov sin Taršiš:
„Jediaelovi sinovi: Bilhan, Bilhanovi sinovi: Jeuš, Benjamin, Ahud, Kenaana, Zetan, Taršiš i Ahišahar“ (Prva Ljetopisa 7, 10).
Među sedam perzijskih i medijskih knezova u Knjizi o Esteri spominje se jedan koji se zove Taršiš:
„Najbliži su mu bili Karsena, Šetar, Admata, Taršiš, Mares, Marsena i Memukan, sedam knezova Perzije i Medije. Oni su smjeli gledati kraljevo lice i zauzimali su najistaknutija mjesta u kraljevstvu“ (Estera 1, 14).
Hebrejski pojam Taršiš ima istozvučnicu taršiš koja se pojavljuje sedam puta u Starom Zavjetu i prevedena je u nekim jezicima kao beril, a kako su Septuaginta i Josip Flavije tu riječ na grčki preveli kao χρυσόλιθος / khrysólithos, zlatni kamen, iako njegovo prepoznavanje ostaje prijeporno; moguće da je to topaz, vjerojatno nije moderni krizolit (olivin), a možda je akvamarin. Šarić i Biblija Stvarnosti iz 1968. na hrvatski ga prevode kao krizolit (Izlazak 28, 30; 39, 13; Ezekiel 1, 16; 10, 9; 28, 13; Daniel 10, 6 i Otkrivenje 21, 20). U Pjesmi nad pjesmama 5, 14 prevode ga kao safir. Naziv grada Taršiša vjerojatno je prenesen kao naziv i opća imenica za taj dragi kamen koji je došao od tamo ili su Taršišani njime trgovali, jer se Taršiš često povezuje s trgovinom ili plemićkim dancima.
Tarchich (čita se Taršiš) je selo u Libanonu, na 1.447 metara nadmorske visine u Libanonskoj gori, oko 50 km od Beiruta.
Taršiš je obiteljsko ime rašireno među Židovima aškenaskoga podrijetla. Varijacija imena, Taršiši, nalazi se među Arapima libanonskoga podrijetla i vjerojatno ukazuje na obiteljsku povezanost s libanonskim selom Tarchich.
Talijanski astronom Giovanni Schiaparelli (1835.–1910.) po grčkom obliku imena za Taršiša – Tharsis nazvao je golemu vulkansku visoravan na Marsu koja se nalazi u središtu Marsove zapadne polutke, uz polutnik.
Klasična kratka priča Ship of Tarshish (Brod Taršiš) škotskoga romanopisca i kanadskoga guvernera Johna Buchana (1875.–1940.) odnosi se na Knjigu proroka Jone.
Izvori: Sveto Pismo, engleska Wikipedia, Židovska enciklopedija
[1] Hrvatski prijevodi Psalma 72, 10–11 glase:
„Cěsari tarsci i otoci dari prinesut: cěsari aravsci is’ Sava dari privedut: i poklonet se Emu vsi cěsari zemlsci, vsi ezici porabotajut Crkvi tvoei“ (Hrvojev misal, 1404.);
„Kralji tarsinški i otočki dare prikazati će: kralji arabski i sabaoski darove će donesti. I pokloniti se će Njemu svi kralji od zemlje: svi narodi služiti će Njemu“ (Dubrovački psaltir, XV. st.);
„Krali tarsci i otočki dari prinesut: krali arabsci i ot Saba dari privedut: i poklonet se Nemu vsi krali zemalsci: vsi êzici rabotati vačnut Nemu“ (Misal hrvacki Šimuna Kožičića Benje, 1531.);
„Cesari tarsci i otoci dari prinesut: cesari aravsci i Sava dari privedut: i poklonet se Jemu vsi cesari zemajsci, vsi jezici porabotajut Jemu“ (Vajsov misal, 1927.);
„Kraljevi od Tarsije i od otoka poklone će prikazati, kralji od Arabije i od Sabe darove će donositi, i pokloniti Mu će se svi kraljevi zemaljski; svi Mu će narodi služiti“ (Ivan Drkoličić Ričić, 1570.)
„Kralji od Tarsie i otoci dare če prikaževati; kralji od Arabov i Saba dare će prinašati. I pokloniti će se Njemu svi kralji, svi narodit služiti će Njemu“ (Luka Polovinić Bračanin, 1598.);
„Kralji od Tarsisa i otoci darove će poklanjati: kralji arabski i sabaski časti će donositi. I poklanjati će se njemu svi kralji od zemlje: svi narodi služiti će njemu“ (Bartol Kašić, 1631.);
„Kralji Arabie, Tarsa i Sabe / i otoci će dar Mu dati / svi se od svita kralji zgàrbe / s priklonstvom Ga hteć klanjati / i narodi svi će Njemu / virnu davat službu u svemu“ (Andrija Vitaljić, Isttumaccenye pisnih Davidovih, V Bnecih, 1703., str. 218);
„Padat će mu pred stupaje / etiopski tad narodi; a množ, ká mu protima je, / tle ljubiti po kom bodi: / dar nosit će svi najdalji / od otokah morskieh kralji. // Kralji arapski poklon njemu, / i sabevski prikazat će: / Njega u carstvu najvišemu / krune od svijeta sve klanjat će: / zemlje mu će sve najjače / nosit posluh i harače“ (Ignjat Đurđević, 1729.);
„Kralji Tarsa, i otoci dare budu prikazali: kralji Arabah i Sabe poklone donosili. I klanjat će mu se svi kralji zemlje: svi narodi služit će njemu“ (Petar Katančić, 1831.);
„Kralji Taršiša i otoci prinositi će mu darovah; kralji Arabie i Sabe prinositi će mu pridavakah. I klanjati će mu se svi kralji svita, svi će narodi biti njemu podložni“ (Ivan Matij Skarić, 1859.);
„Carevi tarsiski i ostrvljani doniješe dare, carevi arapski i sapski daće danak. Klanjaće mu se svi carevi, svi narodi biće mu pokorni“ (Đuro Daničić, 1866. i Milan Rešetar, 1895.);
„Ostrovljani, carevi tarsiski, donosit će darove bogate, car arapski danak dat i sabski. Svi carevi klanjat će se Njemu, svi narodi bit će mu pokorni“ (Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, 1868.);
„Kraljevi tarsiski i ostrvljani doniet će dare, kraljevi šebski i sabski dat će danak. Klanjat će mu se svi kraljevi, svi narodi bit će mu pokorni.“ (Bogoslav Šulek, 1874.);
„Kraljevi tarsiški i otoci poklone će prikazati: kraljevi arapski i sabski dare će donijeti. I klanjat će mu se svi narodi zemaljski: svi će narodi služiti njemu“ (Petar Vlašić, 1923.)
„Kraljevi taršiški i ostrva danak će mu plaćati, šebski i sabski kraljevi dare će mu davati. Klanjat će se njemu svi kraljevi, svi narodi njemu će služiti“ (Lujo Bakotić, 1933.);
„Kraljevi će Tarsa darove prikazati, kraljevi će arapski donije ti poklone; njemu će se pokloniti svi kraljevi zemaljski, svi će narodi služiti njemu“ (Nedjeljni misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 31939., str. 60; Rimski misal, prir. Dragutin Kniewald, Zagreb, 1942., str. 71);
„Kraljevi tarsiski i otoci neka donesu darove; kraljevi od Šebe i Sebe neka dadnu danak! Svi kraljevi neka se prignu pred njim, svi narodi neka mu služe!“ (Ivan Evanđelist Šarić, 1942.);
„Kraljevi Tarzisa i otoka prinijet će poklone. Kraljevi Arabije i Sabe donijet će darove. Poklonit će mu svi zemaljski kraljevi, služit će mu svi narodi“ (Misal za sve dane u godini, prir. Jure Radić, Makarska, 1967., str. 69).
„Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari od Arabije i Sabe danak donositi. Klanjat će Mu se svi vladari, svi će Mu narodi služiti“ (Filibert Gass, 1968.);
„Kraljevi iz Taršiša i otokâ danak mu donosili, kraljevi Šebe i Sabe darove mu davali! Svi mu se klanjali vladari, svi mu služili narodi“ (Silvije Grubišić, 1975.)
„Kraljevi taržiški i otočki donose poklone, kraljevi šepski i spasi daju darove. Poklonit mu se moraju svi kraljevi, služiti mu svi pogani“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).
[2] Vandjeeja i kgnighe apostolske, Ragusa: Occhi, 1784., str. 14.
[3] Svetim trima kraljima posvećene su župne crkve na hrvatskom sjeveru: u Kraljevu Vrhu kraj Donje Stubice, Lomnici Donjoj kraj Velike Gorice, Svibovcu kraj Varaždina, Karlovcu (Banija), Staroj Ploščici kraj Bjelovara, Goli kraj Koprivnice i Velikoj Erpenji kraj Velikoga Trgovišća te crkvice: u Meljanu (župa Bednja kraj Ivanca), Dubravci (župa Novigrad na Dobri kraj Duge Rese), Orlama (župa Veleševec kraj Zagreba), Kominu (župa Veliki Bisag kraj Novoga Marofa) i Roženici (župa Pokupsko kraj Zagreba).
[4] Bit Gospodinova očitovanja svim narodima 6. siječnja 2010. papa Benedikt XVI. opisao je ovako:
„Zvijezda i Sveto Pismo bili su dva svjetla koja su vodila mudrace, u kojima vidimo primjere istinskih tražitelja istine.
Oni su bili mudraci koji su proučavali zvijezde i poznavali povijest narodâ. Bili su učeni. Promatrali su svemir smatrajući ga gotovo velikom knjigom punom znakova i Božjih poruka za čovjeka. Stečeno znanje, stoga, nisu smatrali svrhom samomu sebi, nego su bili spremni uzdići svoj pogled dalje, prema daljnjim objavama i božanskim pozivima. Nisu se, naime, stidjeli tražiti upute od židovskih vjerskih poglavara. Mogli su reći: učinimo to sami, ne trebamo nikoga, izbjegavajući, prema današnjem načinu razmišljanja, svaku „kontaminaciju” između znanosti i Božje riječi. Mudraci međutim slušaju proroštva i prihvaćaju ih; i, čim su se opet zaputili k Betlehemu, iznova vide zvijezdu, gotovo kao potvrdu savršena sklada između čovjekova traženja i Božje istine, sklada koji ispuni radošću srca tih istinskih mudraca (usp. Matej 2, 10). Vrhunac njihova puta traženja bio je kad se nađoše pred „Djetetom s Marijom” (Matej 2, 11). Kaže Evanđelje: „padoše ničice i pokloniše Mu se”. Mogli su ostati razočarani, dapače, sablažnjeni. Umjesto toga, kao pravi mudraci, otvoreni su otajstvu koje se očituje na iznenađujući način, a svojim simboličnim darovima pokazuju da prepoznaju u Isusu Kralja i Božjega Sina. Upravo se u toj gesti ispunjavaju mesijanska proroštva koja naviještaju da će se svi narodi pokloniti Bogu Izraelovu.
Posljednja potankost potvrđuje da su u mudraca um i vjera bili sjedinjeni: riječ je o činjenici da „upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju” (Matej 2, 12). Bilo bi prirodno da su se vratili u Jeruzalem, u Herodovu palaču i hram, kako bi i druge upoznali sa svojim otkrićem. No, mudraci, koji su Djetešce izabrali za svoga vladara, čuvali su to otkriće u skrovitosti, po uzoru na Mariju, ili bolje, na samoga Boga i, kao što su se i pojavili, tako i nestaju u tišini, zadovoljni, ali također promijenjeni susretom s Istinom. Otkrili su novo Božje lice, novu veličanstvenost: ljubav, novo kraljevstvo: kraljevstvo ljubavi.“
[5] Usp. Savjeti svetih mudraca: „Recite nam vi kojima je srce / neobična postala zvijezda: / Kako razbiti dane što se ušančiše u mjesece, / a mjeseci u dugih godina gnijezda? / Kako izići iz začarana kruga / i prevariti vrijeme / što nam oči pijeskom straha zasu? // – Nadom, samo nadom! / Karavana nije duga, / možete je prijeći u laganu kasu. // Recite nam vi, koji ste ipak bili ljudi / i na čas u uspjeh svog puta kolebali: / Kako očaje odalečit’ iz grudi / što na nas su od mladosti vrebali? / Kako srce nadi, a nadu drugima predati? / – U zvjezdano nebo gledati, / samo gledati!“ (Rajmund Kupareo, 1976.)
[6] Na tom kamenu feničkim je slovima uklesan tekst koji je (Brian Peckham, 1934.–2008.) odgonetnuo kao: „Iz Taršiša bio je otjeran; na Sardiniji našao je utočište, njegove su snage našle utočište: Milkuton, sin Šubona, zapovjednik [kralja] Pigmaliona“. No, Frank Moore Cross Jr. (1921.–2012.) pročitao ga je kao: „Borio se protiv Sardinaca kod Taršiša i istjerao ih. Među Sardincima on je [sada] u miru [i] njegova vojska je u miru: Milkaton sin Šubne, vojskovođa [kralja] Pigmaliona.“
