Te Deum za dar pape Benedikta XVI.
Od 2022. godine posljednji dan u godini za katoličke vjernike ima jednu novu sastavnicu. To više nije samo posljednji dan u građanskoj godini, kada zahvaljujemo za primljene milosti, iščekujući pritom dolazak nove godine. Taj dan je spomen na prelazak u vječnost našeg dragog pape Benedikta XVI. Posljednji dan te 2022. godine bio je i njegov posljednji dan zemaljskog života, ali i početak života u Životu. Iako se moglo očekivati da će do toga doći, jer je papa Benedikt XVI. bio u visokoj životnoj dobi i narušenog zdravlja, ipak ova vijest nije ostavila ravnodušnima one koji su shvatili vrijednost i značaj velikog Pape. Miješali su se tako osjećaji tuge s osjećajima zahvalnosti. Tuga je bila prisutna zbog odlaska jednog od najvećih teoloških umova našeg vremena, čovjeka koji je uistinu bio u službi Istine, koji se htio svidjeti jedino Bogu. S druge strane, neizostavna je zahvalnost za sve ono što nam je Bog po svome vjernom sluzi Benediktu XVI. podario. Bio je čovjek otvorena duha i uma koji je davao jasne i nedvosmislene odgovore na postavljena pitanja i dvojbe suvremenog čovjeka. Nije se bojao iznijeti istinu, pa ni onda kada ona mnogima nije odgovarala, ostajući tako vjeran svom geslu koje i nas potiče da budemo suradnici Istine.
Ponekad se čini da je s njegovom smrću na neki način umrla i teologija, barem ona uzvišena, jasna, nedvosmislena teologija, ona teologija koja je uistinu govor o Bogu i proizlazi iz razgovora s Bogom. To ne znači da danas nema teologa. Nađe se još pokoji Bogu vjeran sluga koji se ne boji reći istinu, bez obzira na stavove sve većeg broja progresivnih teologa i biskupa čija je jedina progresivnost ona koja teži prema relativizmu te odvodi na put koji ne vodi Kristu. Alarmantno je što mnogi osobne stavove, suprotne tradiciji Crkve i Božjoj riječi, stavljaju u domenu teologije, što mnogi upravljaju Crkvom kao da je njihova stečevina ili nasljedno dobro, stavljajući po strani istinu da im je ona povjerena od Gospodina na čuvanje i upravljanje. Upravo je toga bio svjestan papa Benedikt XVI. koji se svijetu otkrio kao ponizan radnik u Božjem vinogradu. Znao je da mu je Isus povjerio Crkvu da je vodi pod vodstvom njegova Duha Svetoga, a ne vlastitih hirova. U tome je njegova veličina, što je bio svjestan svojih kompetencija, ali i ograničenja, svojih snaga, ali i slabosti. Tako je i odstupio sa službe rimskog prvosvećenika, ne zato što bi pobjegao od odgovornosti, nego upravo zbog odgovornosti pred povjerenom službom koju zbog dobi i zdravlja više nije mogao adekvatno vršiti. Poput monaha svoje je posljednje godine proveo u povučenosti i molitvi za Crkvu, pripremajući se za susret s Gospodinom. Mogao je mirne savjesti sa sv. Pavlom reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac“ (2 Tim 4, 7-8). Vjerujemo da je taj vijenac već primio.
Ovo nije žalopojka za prijašnjim vremenima i jednim prolaznim likom u povijesti čovječanstva. Ovo su misli koje žele potaknuti na zahvalnost dobrome Bogu na daru pape Benedikta XVI. koji će ostati u povijesti Crkve ubilježen kao veliki teolog i autentičan učitelj svoga vremena. Tek će budućnost otkriti njegovu veličinu i značaj za Crkvu i svijet.
Iako bi se moglo pomisliti da smo njegovim odlaskom na gubitku, tome nije tako iz dva razloga. Prvi razlog je taj što nam je papa Benedikt XVI. u baštinu ostavio veliko blago argumentiranog promišljanja o pitanju smisla ljudskog života na koji je odgovor Bog. Drugi razlog je taj što čovjek ovakvog načina života nije mogao prispjeti nigdje drugdje negoli tamo gdje mu je Krist pripravi mjesto. Sav život sam je papa Benedikt sažeo u svojim posljednjim riječima: „Gospodine, volim te!“ Za tu je ljubav zasigurno nagrađen ljubavlju. Drugim riječima, postao je našim zagovornikom pred Bogom. Tako je Crkva s njegovim zemaljskim i nebeskim životom na dobitku.
Dok na kraju građanske godine pjevamo Te Deum za svaki dar koji dolazi od Boga, spomenimo se i pape Benedikta XVI., velikog dara Božjega, zahvalni što smo živjeli u vrijeme dok je Krist po njemu upravljao svojom Crkvom.
Vlč. Krunoslav Kolar