Treći tjedan kroz godinu – homilije
Homilije za nedjelje
– 3. nedjelja kroz godinu – godina A
– 3. nedjelja kroz godinu – godina B
– 3. nedjelja kroz godinu – godina C
Ponedjeljak trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,22-30)
Beelzebula ima
Ima ljudi koji se predstavljaju kao „sveznalice“. O svemu imaju svoje mišljenje, imaju odgovore na sva pitanja i bez ustezanja će suditi i prosuđivati nečije postupke i nečije nakane. Sve znaju, sve razumiju i sami su sebi dostatni. Takvi su onda i Isusa sudili i prosuđivali. Evo. Isus čini najveće moguće čudo: izgoni nečiste duhove iz opsjednutih. I evo tih oholih sveznalica kako spremno govore: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ Smatrali su da nitko od njih ne može biti pametniji niti Bogu bliži. To što Isus čini, po njihovu je govorenju obmana, jer Isus to po njihovu mišljenju ne čini Božjom snagom.
Nažalost, nije ovdje u pitanju samo ta samouvjerenost. Ovdje se još radi o oholosti i o grijehu nevjere. Isus je govorio da ponizni, krotki i siromasi duhom dospijevaju u nebesko kraljevstvo. Isus govori o praštanju neprijateljima, Isus govori o tome da je došao baš radi grešnika, da ih spasi. Isus govori o tome da izvanjsko obdržavanje zakona po sebi nije dovoljno. Isus govori da će biti poniženi oni koji sebe uzvisuju, a da će biti uzvišeni oni koji su ponizni. Pismoznanci to nisu htjeli prihvatiti. Smatrali su sebe pobožnima i mudrima, a za običan puk su govorili: „Ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto!“ (Iv 7,49) Srce im je bilo zatvoreno za milost, zato su Isusa potvarali da surađuje s Beelzebulom, koji je poglavica đavolski.
Bježimo od oholosti i samouvjerenosti. Nije to od Boga. Zato nas apostol Jakov poučava: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) To je Božja mudrost. Po njoj trebamo živjeti.
Utorak trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 3,31-35)
Ostanu vani
Roditelje u određenom trenutku nekako zazebe oko srca. Evo. Odgojili su svoju djecu u slozi i ljubavi. Djeca su stasala, osamostalila se, imaju već vlastitu obitelj i sve je, zapravo, u najboljem redu. Pa ipak, javlja se u roditeljima onaj osjećaj „praznoga gnijezda“. S jedne se strane raduju, što su im djeca odrasli i odgovorni ljudi, a s duge se strane, s određenom sjetom, sjećaju onih dana kada su male nožice njihove djece tapkale oko njih… To je ljudski i to je razumljivo.
Tko zna, možda se tako na neki način osjećala i Isusova majka Marija. Evanđelist Marko piše: „I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu.“ Znakovito je to: ostanu vani. Rekli bismo, čekaju da dođu na red. A još prije koji mjesec Isus je po cijele dane bio u Nazaretu i u njihovoj kući ili u radionici. A sada: stoje vani i čekaju. Na vijest da oni vani čekaju Isus – naizgled tvrdo – kaže: „Tko je majka moja i braća moja?“ Naravno, sada su to oni kojima je Isus poslan. Marija je to dobro razumjela. Ona Isusa nije pratila na svim njegovim putovanjima, ali bila je uza nj kad je trebalo: pod križem i u onoj dvorani gdje je s apostolima u molitvi iščekivala silazak Duha Svetoga.
Zamolimo Gospodina da nam, po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije otvori pamet i srce da vidimo gdje je naše mjesto, da spoznamo koji poziv Bog ima za nas. Zamolimo Gospodina da nam dade mudrosti da uvidimo da ne ovisi sve o nama. Zamolimo Gospodina da nam dade poniznosti da poput Josipa i Marije skrovito ali vjerno vršimo svoje svagdanje dužnosti. Čuvajmo se velikih riječi i prvih redova. Jer, sve ono što učinimo iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu ,veliko je, ma koliko bilo maleno u ljudskim očima. Tko ima uši, neka čuje!
Srijeda trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 4,1-20)
Gledaju, gledaju – i ne vide
Koji puta smo u svojoj slabosti i u svojoj ludosti slijepi kraj zdravih očiju i gluhi kraj zdravih ušiju. Govore nam ljudi, propovijeda se u crkvi, ali jednostavno ne uviđamo. Tako, na primjer, neki čovjek jednostavno ne uviđa da je postao ovisan o alkoholu ili o klađenju ili pak o svemu onome što nudi Internet i mobitel… Netko drugi možda ne primijeti da je zanemario i obitelj i prijatelje i svoga Boga. A nije da mu se ne govori… Tako Isus navodi prorokove riječi o onima koji „gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju.“
Nemojmo odmah gledati oko sebe. Lako se može dogoditi da se te riječi i na mene odnose. Lako se može dogoditi da i mene slabost i strast toliko obuzme, da mi postane normalno ono što nje normalno, da mi postane prihvatljivo ono što je posve neprihvatljivo… Zato, zamolimo Gospodina da nam dade duha poniznosti i poučljivosti. Poniznosti, da se ne izdižemo u uvjerenju da sve najbolje znamo i da smo mi mjerilo svega. Neka nam dade i duha poučljivosti da ozbiljno uzmemo u obzir Božje zapovijedi, da otvorena duha slušamo Božju riječ, da slijedimo nauk Crkve te da, konačno, imamo otvoreno uho za one dobronamjerne oko nas koji nas po Božjem nadahnuću upućuju na dobro. Zato veli mudra knjiga: „Za razgovor traži razborite ljude, i tvoje riječi nek’ su po Zakonu Svevišnjeg.“ (Sir 9,15) Tko od Boga u poniznosti bude tražio mudrost i znanje, sigurno će mu to i biti dano.
Četvrtak trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 4,21-25)
Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se
Ima jedan jednostavan i zdrav način kako čovjek može prosuditi svoje postupke. Kada čovjeku koji je preda mnom nešto kažem ili ne kažem, nešto učinim ili ne učinim, ako čovjeka pred sobom gledam dobrohotno ili ne baš dobrohotno, u tome slučaju bit će vrlo korisno da zamislim, kako bi meni bilo da sam ja na mjestu toga čovjeka i kako bi meni bilo da se on prema meni ponaša onako kako se ja prema njemu ponašam. Upravo se tu može dogoditi da primjenjujem ona dvostruka mjerila. Na jedan način gledam sebe ili svoje dijete, a na posve drugačiji način neke druge. I tako griješimo protiv svojih bližnjih. Zato nam Isus daje jednostavnu pouku. Kaže: „Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se.“ Mudro je stoga svakoga čovjeka gledati kao vlastito dijete, kao najboljeg prijatelja, kao sebe samoga. Ako moje dijete pogriješi, imat ću razumijevanje za njegovu slabost i pokušat ću mu pomoći. Nadalje, kada ja sâm učinim nešto neprilično, očekujem da me ljudi odmah zbog toga ne odbace. Evo, upravo tako bih i ja trebao gledati svakoga čovjeka. A što je najvažnije, valja imati na pameti da je Isus došao upravo radi slabih, grešnih, odbačenih. Zato, zamolimo Isusa da nam poda mudrosti i snage da svakoga čovjeka gledamo onako kako ga sâm Isus gleda. To je sigurna put. To je put svetosti. Jer, mjerom kojom mjerimo, mjerit će nam se.
Petak trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 4,26-34)
Spavao on ili bdio…
Evo jedne Isusove kratke prispodobe: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“ Čovjek je posijao sjeme na svojoj njivi. Što je – pogotovo u ona davna vremena – još mogao učiniti? Ništa. Spavao on ili bdio, sjeme, zemlja, vlaga i sunce čine svoje. I na to on ne može utjecati. Što je mogao? Potezati biljke da brže rastu?
Jednostavna je pouka za nas. Svatko se od nas u nečemu ili oko nečega trudi. Međutim, naš napor je često usporediv sa sijanjem sjemena: mi redovito nemamo izravnog utjecaja na rezultate svoga rada. Ulažemo u vlastito obrazovanje, ulažemo u svoju djecu, trudimo se u poslu, a na koncu – bude kako bude, odnosno bude kako Bog dâ. Zato nas Isus poziva na smireno pouzdanje. Tako je on postupao. Skupio je sasvim prosječne i obične ljude – i poslao ih naviještati evanđelje. Učinio je to s punim povjerenjem, iako je znao da oni nikad nisu bili niti će ikada biti besprijekorni. Nije Isus bio poput tjeskobnih staraca koji su pri koncu života znali govoriti: „Djeco moja, što će biti s vama kad ja umrem?“
Ludo je, nepotrebno i štetno tjeskobno se brinuti oko onoga na što ne možemo utjecati. Jednostavan je put. Moje je da „sijem“, to jest zdušno i srcem činim ono što je do mene: u vlastitoj obitelji, u školi, na poslu. I u tome nalazim svoje zadovoljstvo i svoj mir. Svoje sam učinio. A Bog će dati i dobre zemlje i vlage i sunca da moja „sjemenka“ donese ploda. Taj plod možda ljudskom oku ili medijima neće biti vidljiv, ali će biti stvaran. U tome smislu mudro veli Božja riječ: „U svakom trudu ima probitka, a pusto brbljanje samo je na siromaštvo.“ (Izr 14,23)
Subota trećega tjedna „kroz godinu“ (Mk 4,35-41)
Zar ne mariš što ginemo?
Kad se netko nađe na debelom moru usred oluje, a brod krhak, nije lako ostati miran. Nebo visoko, more duboko… Tako su se jedne noći apostoli našli u lađi na jezeru, kad se podigla silna oluja. Noć, lađa malena i krhka, protivan vjetar i visoki valovi. Kao iskusni ribari apostoli su dobro znali kakva se opasnost nad njih nadvila. A što čini Isus? Veli Marko: „A on na krmi spavaše na uzglavku.“ Kao da se ništa ne događa. Učenici ga u strahu probude i prekore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ A Isus im mirno veli: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ I onda zaprijeti vjetru i valovima te nastane velika utiha. Apostoli su dobro upamtili ovaj Isusov prijekor. I zato je to i zapisano u evanđelju, da nam bude na pouku. Tek nakon što su apostoli bili primili Duha Svetoga, oni su hrabro, s vjerom i pouzdanjem krenuli u svijet naviještati evanđelje. Nisu se plašili ni progona ni nevolja, pa ni same mučeničke smrti. Znali su: njihov je Gospodin s njima.
Svaki se čovjek u nekom trenutku osjeća kao učenici u krhkoj lađi na olujnom moru. Dogodi se tako veliki neuspjeh u školi, studiju ili na poslu; snađe nas teška bolest, pogodi nas bolan razdor u obitelji… I onda i nama dođe da poput učenika kriknemo: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Bože, kako ne vidiš? Zar spavaš? A Isus jednostavno kaže: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Istina, mi ne razumijemo sebe i ovaj svijet i ne možemo nikada do kraja razumjeti Božje naume. Međutim, upravo zbog toga duboko u sebi znamo i vjerujemo da nismo sami u svojoj životnoj lađi, iako nam se čini da Isus „na krmi spava na uzglavku“. Jednostavno, nije važna oluja. Bitno je s kime smo u lađi. Bog nas nikada ne napušta. Samo ta spoznaja i ta vjera ispunja naše dane mirom, u kakvim god okolnostima živjeli.
