Tri dokumenta o uvođenju spomendana Blažene Djevice Marije Majke Crkve
Uvod
Prema odluci pape Franje Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata donijela je 11. veljače Dekret o slavlju Blažene Djevice Marije, Majke Crkve u Općem rimskom kalendaru, čime je za cijelu Crkvu rimskog obreda uveden obvezatni spomendan Marije Majke Crkve koji se ima slaviti ponedjeljkom iza Duhova. Uz taj dekret kardinal Robert Sarah dao je i vlastiti komentar, da bi 24. ožujka 2018. ista kongregacija dala dodatno Priopćenje u kojem se kao prvo objašnjava da spomenuti Dekret ne dokida tradiciju da se u pojedinim biskupijama slavi duhovski ponedjeljak, a kao drugo, daje još neka objašnjenja glede prednosti slavljenja pojedinih spomendana.
Donosimo prijevod sva tri teksta.
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Dekret o slavlju Blažene Djevice Marije, Majke Crkve u Općem rimskom kalendaru[1]
Radosno čašćenje današnje Crkve pridržano Majci Božjoj u svjetlu razmatranja o Kristovom otajstvu i njegovoj vlastitoj naravi, nije moglo zaboraviti lik Žene (Gal 4,4), Djevice Marije koja je majka Kristova i ujedno Majka Crkve.
To je već bilo na neki način prisutno u osjećaju Crkve što je predoznačeno riječima svetoga Augustina i sv. Leona Velikoga. Prvi, naime, kaže da je Marija majka članova Crkve, jer je svojom ljubavlju sudjelovala preporođenju vjernika u Crkvi; drugi, zatim, kada govori da je rođenje Glave također rođenje i Tijela, naznačuje da je Marija istovremeno majka Krista, Sina Božjega i majka članova njegova mističnoga tijela, to jest Crkve. Ovo prosuđivanje proizlazi iz Marijina bogomaterinstva i iz njezine povezanosti s djelom Otkupitelja, koje je kulminiralo u trenutku križa.
Naime, majka koja je stajala podno križa (usp. Iv 19,25) prihvatila je svjedočanstvo ljubavi svojega Sina po kojem je u osobi ljubljenoga učenika prihvatila kao svoju djecu sve ljude koji se imaju preporoditi na božanski život, postavši tako ljubljena hraniteljica Crkve, koju je Krist na križu rodio predavši duh. S duge strane, u ljubljenom učeniku Krist je izabrao sve učenike kao namjesnike svoje ljubavi prema Majci tako što im ju je povjerio, da bi je oni prihvatili sinovskim osjećajima.
Kao tješiteljica i učiteljica, voditeljica Crkve koja se rađala, Marija je započela vlastito majčinsko poslanje u dvorani Posljednje večere, moleći zajedno s apostolima, koji su iščekivali dolazak Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). U tome je smislu kršćanska pobožnost tijekom stoljeća Mariju častila različitim i u određenom smislu istoznačnim naslovima, kao majku učenika, vjernika, vjerujućih i svih onih koji se u Kristu imaju roditi, ali i kao „Majku Crkve“, kako to proizlazi iz tekstova duhovnih pisaca kao i iz naučavanja Benedikta XIV. i Leona XIII.
Iz ovoga jasno proizlazi na kakvim je temeljima blaženi papa Pavao VI. 21. studenoga 1964. na završetku trećeg zasjedanja Drugog vatikanskog sabora nazvao Blaženu Djevicu Mariju „Majkom Crkve, to jest majkom cijelog kršćanskog puka kako vjernika, tako i pastira koji je zovu preljubljenom Majkom“ i odredio da „svekolik kršćanski puk daje sve veću čas Majci Božjoj ovim blagim imenom“.
Stoga je Apostolska Stolica, povodom Svete godine pomirenja (1975.) ponudila zavjetnu misu na čast Blažene Djevice Marije Majke Crkve koja je kasnije uvrštena u Rimski misal; dopustila je također da se ovaj naslov kao zaziv uvrsti u Lauretanske litanije (1980.) i objavila je druge obrasce u zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji (1986.). Nekim narodima, biskupijama i redovničkim zajednicama, koje su to zatražile, dopustila je također da ovo liturgijsko slavlje uvrste u vlastiti kalendar.
Vrhovni svećenik Franjo, nakon što je brižljivo prosudio koliko promicanje ove pobožnosti može u pastira, redovnika i vjernika doprinijeti rastu osjećaja materinstva Crkve, kao i zdravoj marijanskoj pobožnosti, odredio je da se spomendan Blažene Djevice Marije, Majke Crkve upiše u Rimski kalendar u ponedjeljak poslije Duhova te da se svake godine slavi.
Ovo će nam slavlje pomoći da se podsjetimo da kršćanski život, da bi rastao, treba biti usidren u otajstvo križa, u Kristovo predanje u euharistijskom blagovanju i u Djevicu koja se prinosi, Majku Otkupitelja i otkupljenika.
Novi se spomendan ima uvrstiti u sve kalendare i liturgijske knjige za slavljenje mise i bogoslužja časova. Pripadajući tekstovi pridodani su ovom dekretu i njihovi prijevodi, odobreni od Biskupskih konferencija, imaju biti objavljeni nakon potvrde ovog svetog zbora.
Sve što bi se ovom protivilo nema nikakvu snagu.
Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 11. veljače 2018., o spomendanu Blažene Djevice Marije Lurdske.
Kardinal Robert Sarah, prefekt,
Artur Roche, nadbiskup, tajnik
Napomena. Misni obrasci ovog spomendana nalaze se u važećem hrvatskom izdanju Rimskog misala,[2] a misna čitanja u važećim Svetačkim čitanjima.[3]
Komentar dekreta prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Spomendanu Blažene Djevice Marije „Majke Crkve“[4]
Provodeći odluku pape Franje dekretom od 11. veljače 2018. o sto šezdesetoj obljetnici prvog ukazanja Djevice u Lurdu, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata odredila je da se u Opći rimski kalendar upiše spomendan „Blažene Djevice Marije Majke Crkve“. U privitku dekreta objavljeni su na latinskom pripadajući liturgijski tekstovi za misu, Božanski časoslov i Rimski martirologij. Biskupske konferencije imaju odobriti te tekstove i nakon što budu potvrđeni objaviti ih u liturgijskim knjigama vlastite jurisdikcije.
Svrha ovoga slavlja kratko je opisana u samom dekretu, koji podsjeća na sazrijevanje liturgijskog čašćenja pridržanog Mariji, da bi se bolje mogla shvatiti njezina uloga „u otajstvu Krista i Crkve“, kako to tumači VIII. poglavlje konstitucije Lumen gentium Drugog vatikanskog sabora. Imajući to u vidu, prigodom proglašavanja ove saborske konstitucije, 21. studenoga 1964., blaženi Pavao VI. htio je svečano Mariji pridjenuti naslov „Majka Crkve“. Osjećaj kršćanskoga naroda u dvije tisuće godina povijesti na različit je način njegovao sinovsku vezu koja učenike Kristove čvrsto povezuje s njegovom presvetom Majkom. Evanđelist Ivan daje izričito svjedočanstvo o toj povezanosti donoseći oporuku umirućeg Isusa na križu (usp. Iv 19,26-27). Nakon što je predao svoju Majku učenicima, a njih same Majci, „znajući da je sve svršeno“, Isus umirući „predaje duh“ imajući u vidu Crkvu, svoje otajstveno tijelo. Naime, „iz boka na križu usnuloga Krista proizašlo je čudesno otajstvo čitave crkve“ (Sacrosanctum Concilium, br. 5).
Voda i krv koji su potekli iz srca Kristova na križu, kao znak njegove posvemašnje otkupiteljske žrtve, neprestano daju život Crkvi po krštenju i euharistiji. U ovom čudesnom zajedništvu koje neprestano povezuje Otkupitelja i otkupljene, presveta Marija ima svoje posebno majčinsko poslanje. Na to podsjeća evanđeoski odlomak Iv 19,25-34 koji se uzima u misi novog spomendana, kako je naznačeno – zajedno s čitanjima iz Post 3 i Dj 1 – u zavjetnoj misi „Blažena Djevica Marija Majka Crkve“, koju je odobrila Kongregacija za bogoštovlje 1973. imajući u vidu Svetu godinu pomirenja 1975. (usp. Notitiae, 1973., str. 382-383).
Liturgijsko slavlje Marije Majke Crkve uvršteno je u zavjetnu misu u Drugo izdanje Rimskog malog misala 1975. Zatim, za pontifikata Ivana Pavla II., biskupskim je konferencijama dana mogućnost da naslov „Majka Crkve“ bude uvršten u Lauretanske litanije (usp. Notitiae, 1980., str. 159). Nadalje, prigodom Marijanske godine Kongregacija za bogoštovlje objavila je druge obrasce zavjetne mise pod naslovom Marija Majka i slika Crkve u Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji. Tijekom godina također je odobreno da se slavljenje „Majke Crkve“ uvrsti u vlastite kalendare nekih zemalja, kao u Poljskoj i u Argentini u ponedjeljak poslije Duhova, a drugi su datumi upisani u posebnim mjestima, kao u bazilici Svetoga Petra, gdje je Pavao VI. taj naslov proglasio kao i u vlastitim kalendarima redova i redovničkih kongregacija.
Uzimajući u obzir važnost otajstva Marijinog duhovnog materinstva, koja se, počevši od iščekivanja dolaska Duha Svetoga na Duhove (usp. Dj 1,14), uvijek majčinski brine za Crkvu koja putuje u vremenu, papa Franjo je odredio da ponedjeljkom poslije Duhova bude obvezatan spomendan Marije Majke Crkve za cijelu Crkvu rimskoga obreda. Očigledna je poveznica između životnosti Crkve na Duhove i Marijine majčinske skrbi za nju. U tekstovima za misu i za časoslov tekst Dj 1,12-14 rasvjetljuje ovo liturgijsko slavlje kao i Post 3,9-15.20 koji se čitaju u svjetlu tipologije nove Eve koja postaje „majka svih živih“ pod Križem svoga Sina, Otkupitelja svijeta.
Želja je da ovo slavlje prošireno po cijeloj Crkvi podsjeća sve učenike Kristove da, želimo li rasti i ispunjavati se ljubavlju Božjom, trebamo ukorijeniti naš život u trima stvarnostima a to su: križ, hostija i Djevica – Crux, Hostia et Virgo. To su tri otajstva koje je Bog povjerio svijetu da bi učvrstio, obogatio i posvetio naš nutarnji život, da bi nas doveo do Isusa Krista. To su tri otajstva koja valja razmatrati u tišini (Sarah, Snaga šutnje, br. 57).
Kardinal Robert Sarah,
prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Priopćenje o spomendanu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve[5]
Glede unošenje u Rimski kalendar obvezatnog spomendana Blažene Djevice Marije, Majke Crkve koji svi trebaju slaviti već od ove godine ponedjeljkom poslije Duhova, učinilo se korisnim dati sljedeće upute. Rubrika Rimskog misala poslije obrazaca mise Duhova u kojoj se čita: „Gdje na Duhovski ponedjeljak ili utorak vjernici moraju ili običavaju doći na misu, može se na te dane ili ponovno uzeti misa duhovske nedjelje ili čitati ona o Duhu Svetome“ (Rimski misal, str. 234) i dalje je na snazi, jer ne dokida stupnjevanje među liturgijskim danima koji su, glede njihova slavljenja, uređeni isključivo Tablicom stupnjeva liturgijskih dana (usp. Opća uredba za uređivanje liturgijske godine i kalendara, br. 57). Na sličan način je prednost nekog liturgijskog spomena uređena odredbama o zavjetnim misama: „Na obvezatne spomendane, svagdane došašća sve do 16. prosinca uključivo, na svagdane božićnoga vremena poslije 2. siječnja te na svagdane vazmenog vremena nakon vazmene osmine po sebi su zabranjene mise za razne potrebe i zavjetne mise. Ali ako to traži istinska potreba ili pastoralna korist, može se, prema prosudbi upravitelja crkve ili samog svećenika slavitelja, u slavlju s narodom uzeti misa koja odgovara toj potrebi ili koristi“ (Rimski misal, str. 1156; usp. Opća uredba Rimskog misala, br. 376).
Ipak, gledamo li na važnost, valjalo bi radije dati prednost obvezatnom spomendanu Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, čiji su obrasci dodani Dekretu, s naznačenim čitanjima, koja treba smatrati vlastitima, jer osvjetljuju otajstvo duhovnog majčinstva. U budućem izdanju Lekcionara broj 572 bis rubrika će izrijekom naznačiti da su ta čitanja vlastita i stoga, iako se radi o spomendanu, valja ih uzeti umjesto čitanja tekućeg dana. (usp. Lekcionar, Uvod, br. 83).
U slučaju podudaranja ovog spomendana s nekim drugim spomendanom, neka se slijede načela Opće uredbe za liturgijsku godinu i kalendar (usp. Tablica stupnjeva liturgijskih dana, br. 60). Međutim, budući da je spomendan Blažene Djevice Marije, Majke Crkve vezan uz Duhove, slično kao što je i slavlje Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije vezana uz slavlje Presvetog Srca Isusova, u slučaju podudaranja sa spomendanom nekog drugog sveca ili blaženika, prema liturgijskoj tradiciji prednosti među osobama, daje se prednost Blaženoj Djevici Mariji.
Iz sjedišta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta, 24. ožujka 2018.
Kardinal Robert Sarah, prefekt
Arthur Roche, nadbiskup, tajnik.
Tekstovi su objavljeni u VĐONSB-u, 5/2018.
[1] Tekst je dostupan na: https://press.vatican.va/content/salastampa/ it/bollettino/pubblico/2018/03/03/0168/00350.html (pristupano 7. travnja 2018). Originalni je tekst na latinskom, a dodani su prijevodi na talijanski, njemački, engleski, španjolski i portugalski.
[2] Rimski misal, KS, Zagreb, 2016., str. 760-761.
[3] Rimski misal. Svetačka čitanja, KS, Zagreb, 1991., str. 58-59.
[4] Tekst je dostupan na: https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/ pubblico/2018/03/03/0168/00350.html (pristupano 7. travnja 2018). Originalni tekst je na talijanskom, a donose se prijevodi na engleski, njemački, španjolski i portugalski.
[5] Tekst je dostupan na: http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/ documents/rc_con_ccdds_doc_20180324_notificazione-mater-ecclesiae_it.html (pristupano 7. travnja 2018.). Tekst smo pronašli samo na talijanskom.
