Umjetno začeće i blagoslov neplodnosti
Postupak umjetnog začeća kolokvijalno se naziva umjetna oplodnja, a službeno medicinski po(tpo)mognuta oplodnja, no kako se u tim nazivima ne može razaznati hijerarhijska razlika između oplodnje biljaka ili životinja od početka života ljudskog bića kao krune svega stvorenoga, čini nam se da je važno barem u vjerskim krugovima isticati pojam začeće. Budući da se ono ostvaruje na umjetan, a ne na prirodan način, umjetno začeće čini se vrlo precizan naziv.
Imajući to u vidu, u ovom se promišljanju zadržavamo na presudi Vrhovnoga suda u Alabami, saveznoj državi na jugoistoku SAD-a, od 16. veljače 2024., kojom je odlučeno da se svaki embrij od začeća mora smatrati djetetom i treba mu priznati pravo na dostojanstvo kakvo ima bila koja druga osoba u bilo kojoj životnoj fazi. Očekivano, to je izazvalo lavinu reakcija, odobravajućih i neodobravajućih. Nama je ta presuda posebno zanimljiva kao prigoda da se potvrdi učenje Katoličke Crkve o postupku umjetnog začeća i da se pritom zapitamo koliko prosječan katolik to učenje zna, razumije i prihvaća.
Slučaj nije krenuo iz katoličkog krila, odnosno nisu ga pokrenuli oni koji se strogo drže učenja Katoličke Crkve o umjetnom začeću, nego su to učinila tri para korisnika usluga Centra za reproduktivnu medicinu u Mobileu u Alabami čiji su zamrznuti embriji zbog nemarnosti umrli. Naime, jedan je pacijent bolnice zalutao ili provalio u spremište s pohranjenim zamrznutim embrijima i ispustio ih, što je dovelo do njihova umiranja prije no što je osoblje uočilo incident. Zato su tri oštećena para 2020. podnijela tužbu okružnom sudu u Mobileu protiv Centra za reproduktivnu medicinu, a tužena se strana branila da se embriji prema alabamskom zakonu prije implantacije u maternicu ne mogu smatrati osobom te je zato tražila odbacivanje tužbe. Terminološki precizirano, za te bi se embrije moglo reći da su samo uništeni, slično kako se uništavaju stvari, a ne umrli, jer se taj pojam odnosi na živa ljudska bića. Takvo je tumačenje prihvatio okružni sud i odbacio tužbu, ali su se parovi žalili pa je slučaj završio na Vrhovnom sudu.
Odluka Vrhovnog suda Alabame donesena je s osam glasova za i jednim protiv. Prema njoj, svaki se embrij, bez obzira na mjesto, tj. je li već unesen u maternicu ili nije, od trenutka začeća mora smatrati djetetom i prema njemu se treba odnositi kao prema bilo kojoj drugoj osobi. Takva odluka naišla je na veliko odobravanje onih koji se zalažu za svetost i nepovredivost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ali je izazvala protivljenje onih koji se pozivaju na tzv. reproduktivna prava i slobode. Zbog straha pred mogućim zakonskim kaznama, Centar za reproduktivnu medicinu u Alabami objavio je da obustavlja postupke umjetnog začeća, a slično su učinili i neki drugi. Pretpostavlja se da će primjer Alabame slijediti i neke druge zemlje SAD-a i svijeta. Opet, nekima na radost, drugima na zgražanje.
Bez ulaženja u pravni vid presude Vrhovnog suda u Alabami, ali uz napomenu da je ona otvorila pitanje mnogostrukih zloporaba vezanih uz umjetno začeće i ugrozila vrlo razvijenu industriju, eufemistički nazvanu liječenje neplodnosti, ovdje želimo skrenuti pozornost na moralnu problematiku, kao i na činjenicu da je među onima koji se odlučuju na postupak umjetnog začeća i veliki broj katolika. S obzirom da se ono u Hrvatskoj provodi još od 1983., kroz proteklih četrdeset godina sve su moralne nejasnoće trebale postati općepoznate (o njima smo pisali ovdje) pa se postavlja pitanje zašto mnogi katolici unatoč jasnom učenju Katoličke Crkve ne mogu prepoznati ili barem priznati tešku grešnost tih postupaka. Iskustvo nam, naime, kazuje da se na taj zahvat nerijetko odlučuju i oni katolici koji su praktični vjernici pa ne možemo dokučiti kako to u svojoj savjesti opravdavaju, jer se, između ostaloga, zbog eugeničkog probiranja i namjernog ubijanja zametaka, koje je praktički nemoguće izbjeći, samim učinkom upada u kaznu izopćenja.
Možemo razumjeti i bol i želju onih katoličkih supružnika koji svoju ljubav žele okruniti djetetom, a to ne uspijevaju na prirodan način, ali se ipak pitamo nije li u prihvaćanju umjetnog začeća kao jedinog puta po kojem se postiže životno i obiteljsko ostvarenje zapravo riječ o nepovjerenju u Božju ljubav i njegovo milosrđe. Bračni život bez djeteta nije ništa manje vrijedan od obiteljskog života s puno djece pa na neplodnost ne treba gledati kao na prokletstvo, nego radije kao na mogućnost da se na drukčiji način ispunjava životno poslanje i posveti uzvišenim ciljevima. U tom smislu supružnici bez djece možda mogu i više pridonijeti rastu kraljevstva Božjeg i radu na izgradnji općeg dobra od supružnika s djecom. Imajući u vidu istinitost onih riječi svetoga Pavla po kojima se neoženjen brine za Gospodnje – kako ugoditi Gospodinu, a oženjen za svjetovno – kako ugoditi ženi (usp. 1 Kor 7,32-33), može se reći da se i muž i žena bez djece na sličan način mogu više posvetiti ugađanju Bogu, Crkvi i društvu, nego plodni supružnici koji su po naravi više okrenuti ugađanju djeci.
Kada bi neplodni katolički supružnici tako razmišljali i djelovali, odnosno kada bi svoje stanje sa zahvalnošću prihvatili kao Božji dar i priliku za napredovanje u svetosti, zasigurno bi pronašli puno više životnog zadovoljstva i ne bi se izvrgavali opasnosti da ih kad-tad savjest počne proganjati. Onima pak koji žarko žude za obiteljskim životom ostaje jedan od najljepših i doista uzvišenih načina pokazivanja ljudskog milosrđa i ljubavi – usvajanje napuštene djece. Stoga se može zaključiti da neplodnost itekako može biti blagoslov. Dakako, samo ako se primi iz Stvoriteljeve ruke kao dar.
