»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Utorak Velikoga tjedna: Što činiš, učini brzo


Čitanja: Iz 49, 1-6; Ps 71, 1-6b.15ab.17; Iv 13, 21-33.36-38


Neke dijelove Svetoga pisma nikada nećemo do kraja razumjeti. Bolje rečeno, Gospodin nam daje da ih u određenom trenutku razumijemo onako kako je za nas u tome trenutku najbolje. Uostalom, tko kaže da mi trebamo i možemo do kraja razumjeti Božju riječ? Ne zastajemo li mi u svojoj vjeri toliko puno pred otajstvom? Tako danas čujemo jednu teško razumljivu riječ koju Isus govori Judi Iškariotskom. Na Posljednjoj večeri Isus potresen u duhu veli: “Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!” Kada su se učenici zaprepašteno pitali tko bi to mogao biti, a Ivan se na Petrov mig usudio pitati Isusa tko je to, Isus veli da je to onaj kome dadne zalogaj. Evanđelje zatim doslovno izvješćuje:

Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: “Što činiš, učini brzo!”

Eto, to je ta riječ. “Što činiš, čini brzo!” Tko to može razumjeti? Zar to Isus tjera Judu u grijeh? Kako mu može reći da brzo čini ono zlo koje je naumio? Pa onda, idemo li dalje, zar stvarno Isus nije mogao iznaći neki način da Judu spasi od takvog bezumnog čina?

Stojimo pred tajnom. I to je otajstvo naše vjere. U određenoj mjeri, možemo, naravno, razabrati što nam Gospodin tim svojim postupkom poručuje, ali u određenoj će mjeri to ostati vječita tajna, tajna Božjega djelovanja, tajna pred kojom se samo možemo smjerno pokloniti. Isus, dakle, veli Judi: “Što činiš, čini brzo!” Već dulje me obuzima ova rečenica i već dulje vremena o njoj razmišljam. Dopustite, stoga, da s vama podijelim razmišljanje nad njom.

Prvo, Bog nikoga ne prisiljava. Bog zove, Bog poziva, Bog nutka, prekorava, širi svoje ruke i otvara svoje srce čovjeku. Ali mu ne čini nasilja. Jer kad bi Bog čovjeka na nešto prisiljavao, onda bi mu oduzeo ono bitno što čovjeka čini čovjekom, a to je sloboda. A sloboda onda nosi i rizik da bude uporabljena na loš način. A nas ljude to nekada tako teško pogađa. Evo, kako li se osjeća roditelj kad je uvjeren da svome djetetu od srca čini i daje sve za što vjeruje da dobar roditelj treba činiti, a u isto vrijeme vidi da njegovo dijete ide lošim putem? Kako razumjeti to da roditelj daje sve od srca, a njegovo dijete zanemaruje školu, odaje se neradu, alkoholu, drogi? U takvim slučajevima roditelji znadu pasti u tešku depresiju pitajući se u čemu su pogriješili da je njihovo dijete tako loše krenulo. Rekli bismo, kao roditelji sigurno da su griješili i da griješe, ali da to ne mora nužno biti uzrok lošeg puta njihove djece. Jer, ako je sve do roditelja, u čemu je to pogriješio Isus da je Juda učinio ono što je učinio? Doista, ne trebamo se opterećivati nekom svojom odgovornošću preko mjere. Odgovorni jesmo, grešni jesmo, ali ne ovisi sve o nama. Zato je koji put izuzetno teško prihvatiti neuspjeh i nesreću.

Drugo, kada je u pitanju Juda i njegov usud, tko kaže da je Juda nužno završio na dnu pakla? Tko to zna i tko to može reći? Tko je do kraja dokučio naume i putove Gospodnje? Tako onda i mi u našim najtežim iskušenjima nikada ne trebamo zdvajati. Činili smo ludosti, griješili smo, oko nas se događaju i nevolje i nesreće, pa ipak, unatoč svemu vjerujemo i želimo vjerovati da je Bog u svemu i iznad svega, da je njegova ljubav i svemoćna i sveobuhvatna. Kao što se ne trebamo tjeskobno brinuti za jelo i piće, ne trebamo se tjeskobno brinuti za ostvarenje Božjeg plana spasenja za svakoga čovjeka. Naglasak je na tome da se ne trebamo tjeskobno brinuti. Jer, konačno, evanđelje koje uporno propovijedamo, radosna je vijest spasenja.