Vlč. Slavku Vranjkoviću u spomen – rasuta sjećanja na dragog prijatelja
Rano jutros, u 4:13, stigao mi je e-mail u kojem me gosp. Stanko Leko, suradnik na osnivanju i vođenju župne stranice Župe Nuštar, obavještava da je vlč. Slavko Vranjković, njegov prijatelj i donedavni župnik, a naš dugogodišnji suradnik na portalu Vjera i djela, preminuo. Već sama činjenica da poruku piše za prvih pijetlova govori o njegovoj potresenosti i gubitku dragog prijatelja, a njegovo objavljeno Sjećanje to još dodatno potvrđuje. Sada mi je jasno zašto mi je vlč. Slavko u puno navrata lijepo spominjao gospodina Stanka. Mislim da mu je on bio jedan od najboljih i najodanijih prijatelja. To je očigledno i ostao.
Druženje s vlč. Slavkom Vranjkovićem trajalo je gotovo jedno desetljeće, a više se točno ni ne sjećam kako je počela naša suradnja. Kroz to vrijeme razmijenili smo puno e-mailova, a svega smo se jednom vidjeli. Ponekad bismo danima bili u intenzivnom dopisivanju, a onda bi prošlo više mjeseci bez slova, sve dok se netko od nas ne bi sjetio pitati onoga drugoga: Kako si? Iz nekog meni nepoznatog razloga češće mi je u dopisivanju znao otvoriti dušu, do one mjere da ga zamišljam kako s druge strane računala roni gorke suze.
Tražilice će o njemu reći da je rođen u Posuškom Gradcu 22. srpnja 1945. god., a meni za oko zapada da bi za nekoliko dana navršio 78 godina života. Eto, bilo bi lijepo da sam taj podatak zapazila i davno prije i da kroz protekle godine nisam propustila čestitati mu rođendan. Ipak, sada mu čestitam onaj nebeski, pravi Rođendan! Moglo bi se reći da smo bili dobri i iskreni prijatelji, a opet i nismo. Povezivali su nas neki segmenti, a za druge nismo marili. Zato se i moglo lako dogoditi da se bez međusobnog zamjeranja uopće ne čujemo duže vrijeme. A kad se čujemo, kao da smo si jučer poželjeli dobro jutro ili laku noć.
Po rođenju je bio Hercegovac, po odrastanju Slavonac, po školovanju Zagrepčanin. Imao je u sebi one hercegovačke oporosti i izravnosti pa se npr. ne bi ustezao napisati mi izravnu kritiku na neki tekst koji bih objavila. Počeo bi otprilike: “Ženska glavo, što ti bi pa si ono napisala?”, a onda bi mi jasno dao do znanja da se oko toga ozbiljno razilazimo. Nikada to nije utjecalo na naše prijateljstvo. Hercegovinu je nosio u srcu, posebno milinu majčine ljubavi, i gorčinu, ali i neku njemu poznatu ljepotu hercegovačkog krša. Ta prva djetinja iskustva davala su mu snagu kroz cijeli život. Volio je svim srcem i svoju Slavoniju, i njezina žitna polja i ravnicu, i njezinu najveću bol u ranjenosti Domovine, kada je u ratnom vihoru gledao silna stradanja ljudi, svojih prijatelja i poznanika, i porušene crkve i sravnjene kuće i nagledao se svake patnje. Vjerojatno je iz te boli, ali i iz nade koja je iz svega toga izrasla, i smogao tolike snage – i fizičke i duhovne – da obnavlja porušene crkve svoje župe i njezinih filijala. Zagreb ga je oblikovao u teološkom smislu, a ono što su ga ondje poučavali njegovi profesori ponio je sa sobom i uvijek nosio, bez obzira koju službu vršio.
Volio je svom imenu uvijek dopisivati: “Sacerdos”. Da, rekla bih da ga je to sacerdos vrlo oblikovalo. Počevši od onog trenutka, o kojem mi je davno pisao, da je u ranoj mladosti iskreno volio jednu djevojku, ali Boga još više. Iskreno mi je i napisao da nije siguran bi li ponovo, da se vrati u mladost i da ima priliku birati, bio svećenik. Ne zato što bi mu celibat bio težak ili zato što smatra da nema svećenički poziv, nego naprotiv, jer svoje svećeništvo ljubi do križa. A taj mu je križ, čini mi se, bio stvarno gorak. U druženju s njim sam spoznala koliko može biti teška svećenička samoća. Posebno ona za Božić i Uskrs, kada mu se čini da baš svi na svijetu osim njega imaju nekoga dobrog prijatelja, ženu, muža, brata, sestru, majku, oca, bilo koga tko mu može dati malo više duše od one koja stane u šture riječi: Blagoslovljen ti Božić, velečasni! Sretan ti Uskrs! Zapazila sam da mi gotovo nikada ne bi u nekom pristojnom vremenu uzvratio na moju čestitku. Eh, kako te čestitke znaju biti bolne. Ali isto tako i njihov izostanak. Obično bi mi nakon nekog vremena tako nešto i napisao.
Volio je slikati. Imao je zanimljiv i prepoznatljiv stil. Nisam sigurna da bi ga na umjetničkoj akademiji pohvalili kao velikog umjetnika. Iako su mu neke slike vrlo duboke. Druge iz perspektive prosječnog promatrača manje uspješne. No, to zapravo i nije toliko bitno. Barem meni. Bitno je ono što je htio izraziti, a o tome mi je puno puta slovima svjedočio. Kao da se stalno borio između jedne strasti i jednog straha. Strast je bila u tome da je u svojim slikama izražavao drugima nedovoljno poznate svoje najintimnije želje i sjećanja, posebno prepoznatljive u oslikavanju Gospinih očiju, u kojima je htio zatrajno ostaviti oči svoje majke, i time spojiti dvije najvoljenije žene u jedan lik. To je bilo ono što mu je uvijek davalo snagu da se može nositi sa svojim strahom: nerazumijevanjem i hladnoćom ljudi, a posebno ga je boljelo ako je to dobivao od svojih župljana i kolega svećenika. Opet ona bolna samoća koju mu je blažila pomisao na Gospin lik s majčinim očima. I druga dva česta motiva kojima je izražavao borbu u svojoj duši: Kristova muka i smrt na Kalvariji i neobičan prikaz anđela.
Čini mi se da je bio svjestan svoje jezične oporosti u svakodnevnoj komunikaciji i da je shvaćao kako je zbog izravnosti češće i sam pridonio da se neka vrata prijateljstva zatvore, ali ipak mislim da su ga drugi puno više i voljeli i poštovali nego što je to za života uspio saznati. U svjetlu sutrašnjeg Evanđelja i prispodobe o Sijaču, sijao je revno ona zrna koja mu je povjerio Gospodin, pretvarajući ih u požrtvovni rad na župi, u gradnju, u navještaj Božje riječi u propovijedi, u slici, u pjesmi, u priči, i mnogočemu drugom, ali je slabo vidio plodove i to ga je činilo vrlo nesretnim. Vjerujem da tek sada može bez ikakve mrene vidjeti ljepotu njive koju je svojim rukama posadio, znojem zalijevao, a dušom gnojio. Vjerujem da mu pogled iz nebeskih visina jasno otkriva da su ga ljudi puno više voljeli i poštovali nego što je to mislio za života, da sav taj rad niti njegova tuga nisu bili bez obilatog ploda, a ono što je najvažnije – da je daleko najvrjednija ona nagrada koju daje Gospodin. O tome je i sam često pisao u svojim tekstovima, pjesmama i pričama. I jedan lijep njihov dio ostavio kao trajan spomen na ovom našem portalu.
Lijepo ga je bilo poznavati! Neka ga Gospodin primi u svoje Kraljevstvo, utješi onom najljepšom utjehom koju je tražio za života i obraduje onom radošću koja ne presušuje!