Srijeda, 18 svibnja

Vrhunac i izvorište

Vrlo rado kažemo da je euharistija vrhunac i izvorište (culmen et fons) liturgije i svekolikog života Crkve. I doista je tome tako. Euharistija je izvorište svih sakramenata jer se u njoj na najizvrsniji način uprisutnjuje i ostvaruje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, otajstvo kojim smo spašeni i uvršteni u Božju obitelj. Euharistijsko je slavlje i vrhunac svekolikog bogoslužja, naša najvažnija liturgija. Povod za ovaj članak je poteškoća vezana uz umnažanje nedjeljnih misa. Evo samo nekoliko točaka.


1


Trinacije i “kvadrinacije”. Opet nam je povijest najbolja učiteljica. Još do prije pedesetak godina župnici uz najbolju volju nisu mogli imati redovitu nedjeljnu misu na svim svojim filijalama. Zaprežnim se kolima jednostavno nije moglo stići imati misu u dvije filijale i još na župi, a sve to tijekom prijepodneva, jer nije bilo večernjih misa.[1] Nadalje, moralo se tražiti dopuštenje od Ordinarijata da se uopće može binirati i trinirati. Nakon Drugog vatikanskog sabora svećenici su se “motorizirali”, pa su u pastirskoj revnosti nastojali imati mise u svim filijalama. Ljudi su, naravno, bili sretni da i u filijalnim mjestima imaju redovitu nedjeljnu misu. Koji puta je to bilo veoma naporno, pogotovo kad svećenik zađe u godine. Neki su se šalili, a – tko će znati, možda ima i istine u tome – da su neki svećenici nakon mise u albi i štoli sjedali u auto i išli u drugu filijalu na sljedeću misu. I mi danas stvarno nastojimo u tome smislu biti na službu puku Božjem. Međutim, događa se da župnik ima župu i tri filijale. I što onda? Onda “u ime Božje” nedjeljom ima redovito četiri mise. Protiv svih propisa takva je praksa dvostruko pogubna: za svećenika koji se tako iscrpljuje i bez pravog raspoloženja predsjeda takvim misnim slavljima, ali i za puk Božji koji u takvim užurbanim i nervoznim misama sudjeluje. Što učiniti? Rekao bih: misa nam je najveća svetinja i prema njoj se valja odnositi s najvećim poštovanjem. Zato treba smanjiti broj misa za jednoga svećenika. Kao rješenje moglo bi se urediti da se vjernicima iz manjih filijala na neki način organizira prijevoz do župne crkve, pa da u toj filijali prigodice budu mise. Ili bismo na biskupijskoj razini trebali “premisliti” našu praksu i reorganizirati naše snage.

Umnažanje misa u većim gradovima i u samostanskim crkvama. Dok je na nekim filijalama problem uopće imati misu, dotle u nekim većim gradskim crkvama ili samostanskim crkvama nedjeljom ima i do šest misa, s tim da se u krugu od jednog i po kilometra znadu naći i po tri takve crkve, tako da ljudi odu na misu baš kao što odu u svoj mali dućan na uglu. Onako, usput. Tu nema govora o župnoj zajednici, nego se misa pretvara u privatnu pobožnost. I u tome smislu bi se trebala vrjednovati uzvišenost mise, da ne bismo “inflacijom misa” postigli posve suprotan učinak privatne i usputne pobožnosti.

Nepotrebne binacije i “privatne mise”. Zbog našeg sustava misnih stipendija koji puta uvodimo i drugu misu tijekom tjedna zbog sprovoda ili zbog neke hitne potrebe. Ili za neku svoju posebnu skupinu vjernika mimo redovite mise preko tjedna organiziramo posebnu misu. Ili ćemo, iz pobožnosti, na skupu svećenika svi zajedno koncelebrirati, iako ćemo navečer imati redovitu misu sa svojim vjernicima. Zakon “inflacije” nepogrešivo djeluje, pa i u ovom slučaju. Misa je i suviše uzvišena, da bismo je samo tako uzimali. I o tome valja razmisliti.

Korištenje euharistijskog slavlja za neke druge potrebe zna biti isto naša velika napast. Misa je po sebi uzvišena i doista nije u redu da je činimo “ukrasnim i pobožnim detaljem” nekih naših manifestacija. Ima i nekih drugih bogoslužja koja se mogu uzeti u nekim prigodama (časoslov, služba riječi, blagoslovi ili pučke pobožnosti kao križni put ili krunica). Neka euharistija ostane nešto za čim čeznemo, nešto uzvišeno, ono najviše, odnosno, kako rekosmo na početku, vrhunac i izvorište. U tome smislu neka nam svaka euharistija bude slavlje, bude svečanost i bude na radost.


[1] Večernje su se mise mogle uvoditi tek nakon dekreta Christus Dominu godine 1953. kada je euharistijski post smanjen samo na tri sata prije pričesti, a prije toga bio je od ponoći pa do pričesti.