Skip to content

Zašto je Isus umro?

Snimio: Igor Brautović

Čudno pitanje na koje svatko od nas može dati odgovor. Mi ga vjernici, nadam se, znamo.

Koliko se toga ispunilo od njegovih zamisli? Netko bi mogao reći: bolje išta nego ništa.

Da smo ga, da su ga ljudi prihvatili, njegovu nauku usvojili, raj bi bio na zemlji. Ovako i dalje je „čovjek čovjeku vuk“. Onaj tko čita Evanđelje znade da ono nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ono uznemiruje, izaziva tjera na razmišljanje one koji i za to upotrebljavaju glavu. Nije to lak posao. Tko ga srcem prihvaća, tko u njemu traži odgovore na mnoga pitanja, na dobrom je putu obraćenja, ispravka svojih životnih navika. On se mijenja i postaje drugačiji, bolji, za ljude i nebo otvoreniji. Promjena svijeta, okoline, počinje od nas.

Isus u svom naučavanju na tome ustraje. Kod njega su ključne riječi uz Oca, spasenje i Nebo, pouzdanje, prijateljstvo, nada, čovjek, nebo, sreća, mir, radost.

Njemu su važniji ljudi, osobe s imenom i prezimenom, nego institucije, zakoni, zabrane i uvjeti.

Sjetimo se one izreke kako je subota, sveti dan, radi čovjeka, a ne čovjek radi nje. Naš blaženi Alojzije Stepinac je to proživio. U „montiranom procesu“ on otkriva svu bijedu sudaca, razularene mase koja ga optužuju. U liku Heroda i Pilata otkriva se sva ljudska bijeda, potkupljivost, strah pred drugim i nepravda. On nije bio za kršenje pravde, ljudskih zakona koji su humani. “Caru carevo, Bogu Božje“, iako je optužen da buni narod, omalovažava Hram. Njegova osuda pokazuje vrhovnu vlast kojoj nije do istine. Pilat ga šalje Herodu, Herod Pilatu, koji pere ruke i izjavljuje: „Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku…, ništa nije učinio što zaslužuje smrt“, zapisao je Luka. „Mi imamo zakon i po tom Zakonu mora umrijeti, jer se pravio sinom Božjim“, zapisat će Ivan. Začudo, osudili su ga jer je tvrdio da Bog želi ući u ljudsku povijest.

Optužen je jer želi da u Božjem kraljevstvu na zemlji svaki čovjek bez obzira na rasu, spol, obrazovanje, ima udjela. Želio je izbrisati zadane, vijekovima, socijalne razlike između bogatih i siromašnih, nudeći nebo onima koji imaju srca za slabe, bolesne nevoljne.

Oni su to izokrenuli misleći da on ukida vlast, vodstvo, a on je htio da Bog prožme sve razine ljudske.

Ljudi se teško daju mijenjati. Njegova je zamisao bila da se ljudsko i božansko prožimaju, oplemenjuju i postane novo društvo u kojem je svaki pojedinac velik, dijete Božje. Što su učinili? Isto što i danas čine mnoga društvena uređenja i pojedinci: odbacili su ga i razapeli izvan zidina.

Prepun je svijet križeva na raskrižjima, grobljima, crkvama… Da se ljudi sjete, prisjete, prihvate onoga koji je za nas raspet, uništio zlo i smrt svojom ljubavlju i nebom, bilo bi manje zla, a sve bi bilo drugačije. Mnogima je križ drugi, čovjek, bolesnik kojega se žele što prije riješiti. Mnogi žive uz križ bez Raspetoga i nije čudo kakav im je život i kakva smrt.

Kad bolje promislimo, nekima je križ samo simbol vlasti, časti, prestiža, privjesak u automobilu i zaboravljen na plohi zida. Što se sve pod križem i u ime križa nije činilo? To vrijeđa Raspetoga jer nije simbol života, nego smrti. Umro je na križu, oprostio ubojicama, prihvatio volju Očevu. Sad dolazi ono najvažnije: nije ostao u grobu. Uskrsnuo je i tako je njegov i tako će naš križ procvjetati. Tu će radosnu vijest učenici nositi i danomice je nose svijetu.

I danas i nekad ima onih ljudi „koji su više voljeli tamu nego svjetlost“ pa je ne prihvaćaju.

Nije nas ostavio same i bespomoćne. U Djelima apostolskim piše kako su pri uzašašću oči sviju bile uprte u nebo. Izgledalo je kao rastanak dok ih nije on preko anđela upozorio: “Što stojite i gledate u nebo?“ Shvatili su da ostaje u nama i s nama, da nas prati na svim ljudskim putovima od rođenja do smrti. Kako je danas u svijetu? Uvijek će biti onih kojima je vlast, čast – vrijednost, a čovjek broj. Isus je zamislio sve drugačije. Petru je vlast da služi, nama da gledamo svoje grijehe, a ne sudimo tuđe, bogatima da imaju srca za siromašne, crkvenim velikodostojnicima svijest da su oni zbog naroda, a ne narod zbog njih, kršćanima da budu evanđeosko sjeme, jezgra iz koje raste nebo.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zapovijedi su da se krše? „Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bo...
Hodočasnik Želja za upoznavanjem drugih krajeva i ljudi je duboko usađena u čovjeka. Svjedoci  smo velikog mnoštva u pokretu, osobito za Marijine blagdan...
Izgubljena moralna načela Pretražujući Internet naišao sam na članak Danas se izopačenost smatra pothvatom (Glas Slavonije - Magazin, 12. kolovoza 2017.), koji je napis...
Lice žene Kako sve ne nazivamo Hrvatsku domovinu? Jedan od naslova je i "Gospina Hrvatska". Mnoge su crkve njoj posvećene, prepuna svetišta osobito na b...
Ali… Snimio: Igor Brautović Riječi spajaju, povezuju, obogaćuju, grade mostove za ljubav, vjeru i prijateljstva. To svi pismeni znaju. Što je s vezn...