Ponedjeljak, 21 lipnja

Zauzetost oko hrane života – razmišljanje uz 20. nedjelju kroz godinu (B)

1


Rasprava koju je Isus vodio sa svojim sunarodnjacima nakon čudesnog umnažanja kruha došla je svome vrhuncu kad su sudionici rasprave počeli raspravljati o istinskoj hrani kojom se trebaju hraniti ljudi. Dok je Isus nastojao u svojim sugovornicima potaknuti vjeru u njegovo božanstvo i usmjeriti ih da od znaka umnoženoga kruha počnu vjerovati u njega kao kruh s neba, oni su se, ne želeći povjerovati, na razne načine izvlačili. Osim što su se čudili kako im on o kojemu znaju tko je, odakle je i čiji je može za sebe reći da je kruh koji je s neba sišao, branili su se i drugim argumentima. Jedan od najjačih je bio taj da su se busali u prsa da su pravi vjernici što su dokazivali tvrdeći kako su njihovi očevi jeli manu u pustinji, te s tog naslova nisu prihvaćali ono što im Isus govori, niti su htjeli napraviti ikakav dodatni korak u vjeri.

Zanimljivo je da se oni nisu ustručavali ovako smiješnog argumenta kojim su htjeli dokazati svoju vjeru i vjernost Bogu. Isus im govori o potrebi da povjeruju u njega, a oni se brane time da su potomci slavnih očeva koji su vjerovali i koji su blagovali manu u pustinji, iz čega iščitavamo da su živjeli od stare slave. To je kao da gladni beskućnik, kad ga pozovete za stol da ga nahranite, odbije vaše gostoprimstvo i pomoć tješeći se kako je njegov otac neka davno bio imućan i kako je svaki dan jeo do sitosti. Bila bi doista to smiješna utjeha i šuplja priča koja ga ne bi nahranila. U konačnici, to nitko tako i ne čini u svakodnevnom životu jer bi bilo protiv zdrave pameti. No vidimo da se u duhovnom životu čini i takvo što nepametno. I ne samo da se to čini, nego postoji hrpa opravdanja i razloga za takvo nepametno ponašanje prema Bogu i prema samome sebi.

Žalosno je, međutim, što su u ime stare slave svojih očeva odbili kušati kruh koji im je Isus donio s neba. Uz to mnogo bolji od onoga koji su jeli njihovi očevi u pustinji. Kao da je Isus govorio protiv njih, a ne za njih, time što ih je pozvao na živu i osobnu vjeru koju bi okrunili blagujući kruh s neba. A oni se opravdavahu formalnom i obrednom vjerom, to jest izgovarahu se običajima i tradicijama. Kao da je mogao postojati izgovor kad je riječ o odbijanju Božjeg dara kao što je bio dar kruha živoga kojim se stječe život vječni. Kao da je bilo suvislo i razumno biti formalni ili tradicionalni vjernik i ništa više od toga. Kao da ima ikakvog značenja i smisla biti vjernik iz običaja jer sam rođen u vjerničkoj obitelji, ako to nije osobni izbor i živi odnos s Bogom.

Ova situacija iz Evanđelja podsjeća nas na mnoge naše vjernike koji već godinama nisu prekoračili prag crkve da dođu na nedjelju svetu misu ili na potrebnu ispovijed, ali kad ih sretnete jednako se busaju kako su iz vjerničke obitelji. Osim toga nerijetko navedu kako su i oni svojedobno bili ministranti i kako su primili sve sakramente, a ne zabrinjavaju se da od posljednjeg sakramentalnog slavlja već godinama nisu više pristupili u Božji dom. Ponetko se nađe čak da sočnom psovkom dokazuje kako je ‘Hrvat i katolik’, vjerojatno zato jer nitko češće od njega ne spominje Božje ime tijekom dana. Neki od njih su pak ponosni da imaju u rodbini nekog svećenika ili časnu sestru ili eventualno da su u kontaktu s nekim od prethodnih župnika, za koje počesto ne znaju da su se već mnogo godina prije preselili u vječnu kuću Očevu. Takvi izgovori su im najveće pokriće za duhovnu lijenost i pustoš kojoj su izložili sebe i svoje obitelji. Kao da se radi o sporednim stvarima života, a ne tako važnim i dragocjenim kao što je život vječni i skrb za cjelovito dobro na koje nas Bog poziva. Umjesto da sve to što nabrajaju bude poticaj za veću gorljivost njima postaje izlika i izgovor za duhovni nemar. Umjesto da im izbistri svijest i ražari duh, u njima je sve obamrlo i utrnulo, zamrlo i zgaslo do mjere da i ne vide kako su duhovno mrtvi, zapušteni i neupućeni.

Zato bi i nama danas Isusove riječi trebale biti žurni poziv na duhovnu zauzetost. Naročito da ražarimo vjeru u njega i u njegovu svetu utjelovljenu prisutnost u euharistiji u kojoj je ostao kako bi nam se dao za hranu života vječnoga. Naše je da svim žarom radimo oko svoga spasenja, da se trudimo oko sebe barem toliko da probudimo i potaknemo u sebi želju za besmrtnošću koja nam je darovana kao dar njegova tijela i krvi u euharistijskom kruhu. Trenutak je da u svjetlu Isusovih riječi prihvatimo odgovornost i za one oko nas koji i sami traže i trebaju hranu života vječnoga, te da im skrenemo pozornost da nam je nju donio Sin Čovječji prinosom svoga tijela. Vrijeme je da u sebi razbudimo apetite za vječnošću koji su u nama negdje obamrli ili zakopani, jer smo se posvetili samo ovom tjelesnom izvanjskom životu koji nas samo omamljuje svojim ponudama ali nam ne daje neumrli vječni život. Shvatimo ozbiljno Isusove riječi na način na koji ih je izgovorio, te se držimo postojano njegova svetog stola s kojega nam nudi kruh života vječnoga.