Ženidbena zapreka prethodne ili postojeće ženidbene veze
1) Postojanje zapreke
Bitna svojstva ženidbe su jednost (unitas) ili jednoženstvo i nerazrješivost (indisolubilitas). Valjanom ženidbom – a valjana je: ako je sklopljena između osoba pravno sposobnih za ženidbu; ako je kod njih postojala prava ženidbena privola; i ako je privola na van izražena u obliku ili na način određen zakonom – među dotičnim osobama se uspostavlja ženidbena veza. Ta veza, sve dok ona traje, čini zapreku za sklapanje nove ženidbe (impedimentum vinculi) s nekom drugom osobom. Zakonik o tome određuje:
Kan. 1085 – § 1. Nevaljano pokušava ženidbu tko je vezan vezom prijašnje, premda neizvršene ženidbe.
Za osobe koje žele sklopiti ženidbu u Crkvi, mora se u ženidbenim izvidima ustanoviti da su slobodne, tj. da ni jedna od njih ranije nije bila oženjena, odnosno udana. A ako je koja bila s nekim vjenčana, treba ispitati i ustanoviti: ili da ta ženidba nije bila valjana, pa nije ni uspostavljena ženidbena veza; ili ako je bila valjana, da je veza prestala smrću drugoga bračnog druga, ili da je u slučaju u kojemu je to moguće, odlukom mjerodavne crkvene vlasti ženidbena veza razriješena.
Zapreka ženidbene veze se uspostavlja i valjanom ženidbom između nekatolika ili nekršćana. Stoga ako katolička stranka želi sklopiti ženidbu s nekatoličkom ili nekrštenom strankom, treba utvrditi slobodno stanje i tih stranaka. Osobito je to potrebno ako je nekatolička ili nekrštena osoba bila u braku, pa je odlukom ili presudom bilo vjerske bilo svjetovne vlasti dotična ženidba proglašena ništavom, ili je brak »poništen«, odnosno »razveden« i raskinuta ženidbena veza sudbenom presudom.
2) Narav zapreke
Zapreka ženidbene veze je božanskoga naravnoga i pozitivnoga prava, kako smo vidjeli ranije, kad je bilo riječi o bitnim svojstvima ženidbe; a unošenjem u Zakonik božansko pravo je uneseno u kanonsko, pa je zapreka istodobno i crkvenoga prava.
Zapreka je po svojoj naravi javna, iako u određenim okolnostima može biti i tajna. Tko je vezan zaprekom ženidbene veze ne može sklopiti nove ženidbe ni s kim, pa je ona apsolutna.
3) Prestanak zapreke
Zapreka postoji ili traje dok traje ženidbena veza. Kada smrću jednoga od bračnih drugova nestane te veze, nestaje i zapreka za sklapanje nove ženidbe. A budući da je zapreka božanskoga prava, ne može se ukloniti izravnim oprostom, tj. da se oprostom ukloni zapreka za sklapanje nove ženidbe, a da veza prethodne ženidbe i dalje ostane. Moguće je, međutim, da zapreka ženidbene veze kod nekih ženidaba bude uklonjena neizravnim putem, tako što crkvena vlast razriješi samu ženidbenu vezu. O tome ćemo više govoriti na drugome mjestu.
4) Sklapanje nove ženidbe ako je prethodna nevaljana ili ako je razriješena
Ako je netko već bio u braku, da bi mogao sklopiti novu ženidbu, u zaručničkim izvidima se mora utvrditi da je prethodna ženidbena veza prestala postojati. Dok se to ne utvrdi, makar da zapreka ženidbene veze objektivno više ne postoji, nije dopušteno sklapanje nove ženidbe. Zakonik glede toga određuje:
Kan. 1085 – § 2. Iako je prijašnja ženidba nevaljana ili razriješena s bilo kojeg razloga, nije stoga dopušteno sklopiti drugu prije nego se zakonito i sigurno utvrdi ništavost ili razrješenje prve.
Ako je čin sklapanja ženidbe obavljen, može se pretpostaviti da je dotična ženidba valjana, i da je uspostavljena ženidbena veza, te da ona predstavlja zapreku za sklapanje nove ženidbe. Ali da u nekom konkretnom slučaju sklopljene ženidbe zapreka ipak ne postoji, dokazuje se presudom crkvenoga ženidbenog suda o ništavosti dotične ženidbe, ili ispravom o razrješenju ženidbene veze. Samo na temelju pravosnažne presude o ništavosti ženidbe, ili na temelju vjerodostojne isprave o razrješenju ženidbe (tvrde i neizvršene, ili nesakramentalne) može se neku stranku pripustiti da u Crkvi sklopi novu ženidbu.
U slučaju da je neka ženidba objektivno bila nevaljana, ili da je razriješena, a to nije sa sigurnošću dokazano, i unatoč tomu stranka iz te ženidbe bude pripuštena na sklapanje nove ženidbe, ona bi po sebi, ako su ispunjeni drugi uvjeti koji se traže, bila valjana, premda bi se na izvanjskome području smatrala nevaljanom sve dok se ne dokaže njezina valjanost.
5) Nemogućnost da se dokaže nevaljanost neke ženidbe i uspostavljanje nove bračne zajednice
Događa se da je stranka uvjerena, ili da sigurno zna da njezin brak nije sklopljen valjano, ali ne može na crkvenome ženidbenom sudu pokrenuti ženidbene parnice o ništavosti ženidbe zbog manjka vanjskih indicija i dokaza o ništavosti; ili da je parnica pokrenuta i sudbeni postupak proveden, ali ništavost ženidbe nije dokazana, pa je presuda bila negativna. Može se raditi, prije svega, o nedostatku vezanu za ženidbenu privolu, za koju stranka sigurno zna da je nije bilo, npr. da je ženidba sklopljena s čvrstom odlukom o trajnu isključivanju djece, ili s odlukom da će brak razvrgnuti ako on »ne uspije«. Ako to nije nikomu rečeno prije sklapanja ženidbe, na sudu je teško ili nemoguće dokazati nevaljanost te ženidbe. A kako smo upravo vidjeli, nije dopušteno, i stranku se ne pripušta na sklapanje nove ženidbe dok se ne dokaže da je prethodna bila ništavna, ili da je ženidbena veza razriješena.
Česti su, međutim, slučajevi da u takvoj situaciji neka stranka sklopi civilni brak, koji je za Crkvu nevaljan, ako ne zbog stvarnoga postojanja zapreke ženidbene veze, onda svakako zbog nedostatka kanonskoga oblika. Takva stranka se na izvanjskome području smatra javnim grešnikom, i ne pripušta se na sakramente pokore i pričesti, a isključuje se i iz određenih službi unutar crkvene zajednice, npr., da bude kum ili kuma kod krštenja ili krizme, iako je ona u savjesti sigurna da pred Božjim sudištem nema zapreke da sklopi valjanu novu ženidbu i da uredi svoj položaj također pred Crkvom. Sud savjesti, osobito ako je savjest ispravno formirana, ima svoju snagu za unutarnje područje, ali se savjest ne može staviti iznad crkvenoga sudišta na izvanjskome području. Budući da je kršćanska ženidba sakrament koji se javno podjeljuje pred crkvenom zajednicom, i dobiva u javnosti vlastito postojanje, sa znatnim učincima teološke, moralne, sociološke i pravne naravi, na isti način, tj. javno i sa svim jamstvima redovita postupka, može ženidba za izvanjsko područje biti proglašena nevaljanom samo od mjerodavne crkvene vlasti.
Za izvanjsko područje, dakle, ostaje mjerodavno ono što određuje kanonsko pravo. Na unutarnjemu području ostaje vrlo delikatno pitanje pripuštanja k sakramentima pokore i pričesti osoba koje su raskinule bračnu zajednicu i nakon toga sklopile civilni brak. Rješenje toga pitanja treba tražiti u okvirima postojećega nauka crkvenoga učiteljstva.
Tekst je izvadak iz knjige (bez bilježaka): Velimir BLAŽEVIĆ, Ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Pravno-pastoralni priručnik, KS, Zagreb 2004. (dopunjeno izdanje iz 2009. god.)
