»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

16. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Mi ljudi upućeni smo uvijek jedni na druge, na pažnju i dobrotu drugih, onih bližih i onih nepoznatih. A kad čovjek pozove svoje prijatelje za svoj stol, svi se vesele – i domaćin i uzvanici. A evo, danas smo se sabrali na euharistijsku gozbu, baš kako svećenik u obredu i veli: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!“ Pozvani smo za stol Božje riječi i za stol Kristova Tijela i Krvi. Krist je domaćin, a mi smo uzvanici. Evo, Gospodin pokazuje koliko smo mu važni da nas poziva za svoje stol, da nas čini dionicima svoga stola i svoje kuće, svoga kraljevstva i svoje božanske obitelji. Zamolimo ga stoga da nas učini dostojnima svojih velebnih darova. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste!

  • Gospodine, ti si nas pozvao u život, jer si nas ljubio prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti pozivaš u svoje nebesko kraljevstvo svakoga koji te spremno hoće slijediti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas okupljaš oko svojega stola kao svoje drage uzvanike. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kako to dobro čini. Ne miješajmo to s ispijanjem kava i s ogovaranjima! Ugošćavati s međusobnim poštovanjem. Gubimo to i otuđujemo se, a toliko je potrebno!

Gostoprimstvo je pradavna ljudska osobina. Vjerujem da su mnogi za vrijeme Domovinskog rata doživjeli snažno iskustvo gostoprimstva i susretljivosti, bilo da smo sami bili u prilici otvoriti svoj dom i srce, bilo da smo bili upućeni na ljubav i dobrotu drugih. U starini su ljudi osobito bili upućeni na gostoprimstvo, ljubav i razumijevanje drugih ljudi. Putovi su bili loši, siromaštvo veliko, nevolje i pošasti prečesti… Danas nas naša prijevozna sredstva udaljavaju, a naša sredstva za komunikaciju otuđuju. A duboko u sebi toliko puta žudimo za prijateljskom rukom, ljubaznim glasom, otvorenim vratima… O gostoprimstvu je riječ i u današnjim čitanjima. Pogledajmo.


Nemoj mimoići svoga sluge


U prvom je čitanju (Post 18, 1-10a) na dražestan način prikazan istočnjački osjećaj za gostoljubivost. Na ulazu u svoj šator Abraham vidi trojicu nepoznatih i tajanstvenih putnika. Usrdno ih moli da se navrate k njemu. Skromno govori da će im ponuditi tek svježe vode i malo kruha, a zapravo pripravlja cijelu gozbu. Kasniji će tumači Zakona naglašavati da je to bilo providonosno, jer su, eto, bili to Božji glasnici koji su Abrahamu trebali prenijeti poseban Božji blagoslov. Tako to tumači i Poslanica Hebrejima, potičući vjernike na gostoljubivost (13,2): „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!“ Međutim, Abraham je to učinio jer je bio velik čovjek, jer je htio pokazati ljubav i gostoprimstvo. Žrtvovao je svoje vrijeme, svoja dobra, darovao je ponajbolje od onoga što se zateklo u njegovu domu.


Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna


Kada daruje, Abraham daruje ponajbolje. U ono vrijeme dobra je hrana bila i cijenjena i skupa i oskudna. U svom istočnjačkom načinu govora Abraham govori da će putnicima dati tek nešto vode da se osvježe i malo kruha da se okrijepe, a onda priređuje pravu gozbu. Abraham troši svoje najbolje brašno i daje da se zgotovi mlado i ugojeno tele. Dodaje tome maslaca i mlijeka. Za ono vrijeme – pa i danas – takva je gozba bila veoma skupa. Međutim, Abraham to radosno stavlja pred svoje goste i, kao posljednji sluga, čeka dok oni blaguju. Zaključak je jednostavan: Abraham daje najvrednije od svojih dobara.


Tvoja žena Sara imat će sina


„Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano“, veli nam Božja riječ (Rim 15,4). Budući da je i ovaj događaj opisan nama za pouku, u ovom je odlomku opisano i to kako za ovaj čin gostoprimstva odmah slijedi i nagrada. Naime, nakon, očito, dulje priprave i nakon dulje gozbe (pustinjski nomadi nikada nisu žurili!), tajanstveni posjetitelji obećavaju Abrahamu ono što je njemu bilo najvažnije, daleko iznad svih želja. Obećavaju mu zakonitog potomka i to od njegove žene Sare. To je izgledalo nevjerojatno. Evo zanimljivosti. U današnjem odlomku nije uvršten nastavak ove zgode. Naime, Sara je taj razgovor prisluškivala u šatoru i slatko se nasmijala. Ona je, naime, bila već stara žena, jednako kao i njezin muž. Međutim, i u tome se pokazuje Božja svemogućnost i znademo da se i ova njegova riječ ispunila: Sara je Abrahamu doista rodila sina Izaka.

Slično je i u današnjem evanđelju (Lk 10, 38-42). Isus je bio drag gost u kući Marte i Marije. Iako je Isus više pohvalio slušanje njegove riječi negoli posluživanje, ipak je – primijetili ste – blagovao od onoga što je Marta pripravljala. Još je zanimljivije da je u kršćanski kalendar uvrštena upravo Marta, a o Mariji nema spomena. Tko zna zašto je tako, ali je svakako zanimljivo da se nekako i na taj način hvali gostoljubivost. I opet slijedi nagrada. Znademo što se bilo dogodilo Lazaru, bratu Marte i Marije. Kad je on bio umro, Isus ga je, na molbu njegovih sestara, oživio.


Naše gostoprimstvo


Današnja nas Božja riječ potiče na gostoprimstvo, gostoljubivost, čovjekoljubivost. Čini se da je to u prijašnjim vremenima bilo puno potrebnije. Naime, putovi su bili loši, putovanja spora, hrana oskudna. Ljudi su jednostavno bili upućeni jedni na druge. Međutim, ima li i danas prostora za gostoljubivost? Itekako ima. Ako možda i nismo danas toliko siromašni, ako i imamo dobre ceste i brz prijevoz, ako i ne oskudijevamo svagdašnjom hranom, ipak smo danas, možda i više nego prije, potrebiti drugog čovjeka, jer smo toliko puta sami, otuđeni, bezvoljni, potišteni. Zar ne možemo i danas dati i učiniti toliko toga? Abraham je „potrošio“ svoja dobra i k tome cijeli dan vremena na one nepoznate i tajanstvene putnike. Reklo bi se: i isplatilo mu se. Točno, ali ne nužno u doslovnom smislu. Naime, samo darivanje ispunja darovatelja jednako kao darovanoga. Kada nekome činimo dobro, nužno činimo dobro i samima sebi. Pa kad se, vezano uz ovu zgodu s Abrahamom, ili možda uz zgodu Isusa u kući Marte i Marije, prenesemo u naš sadašnji život, zar ne da i mi danas itekako možemo dati ono najvrednije – svoje vrijeme, svoju spremnost da saslušamo, svoje srce? Danas ćemo – hvala Bogu da je tako – u našim redovitim prilikama rjeđe imati slučaj da gladna nahranimo, ali ćemo često biti u prigodi da svome bližnjemu poklonimo svoje vrijeme, svoju pažnju, svoju ljubaznost. Naravno, i u ovom slučaju možemo i trebamo početi od naše obitelji. Toliko puta su naši ukućani, naši najbliži žedni naše pažnje, naše strpljivosti, naše lijepe riječi. Obična pristojnost, prema pravilima lijepog ponašanja može unijeti puno svjetla u život onih koje susrećemo, s kojima živimo i radimo, s kojima se nalazimo u učionici, autobusu, radnom mjestu, crkvi… I, ne zaboravimo ono što Isus veli: „Što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste učinili.“