2. nedjelja po Božiću: Prije postanka svijeta
Čitanja: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18
Prije izgradnje bilo kakvog objekta nužno je izraditi detaljan nacrt. Prije nego što se kuća izgradi ili bilo kakav stroj napravi, čovjek je to morao zamisliti, pa tek onda izraditi. Sve što je izrađeno i sagrađeno, prethodno je bilo zamišljeno u nečijoj glavi: egipatske piramide, obiteljska kuća, najnoviji tip pametnog telefona. Na sličan način ljudi planiraju vlastiti život i život vlastite djece.
Prema Bibliji, ništa nije postalo, prije nego što je to Bog zamislio. Međutim, u svem njegovu stvaranju, veli Pismo, čovjek zauzima posebno mjesto. U Poslanici Efežanima Pavao veli da je nas Bog u Kristu „sebi izabrao prije postanka svijeta“, te da nas je „u ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe“. Zašto? Jer nas je „zamilovao“, to jest zavolio. Ništa nije nastalo igrom slučaja. Sve je pomno isplanirano i to s ljubavlju.
Evo, Biblija je prepuna optimizma, nade, vedrine, životne radosti. Nismo bačeni u svijet. Iako je – u mjerilima svemira – naša zemlja tek neznatno zrnce prašine, za Boga je čovjek bitan. Prije svih vjekova, prije – recimo tako – „velikog praska“ Bog je imao pred očima svakog pojedinog čovjeka i svakoga je čovjeka zavolio, Bog je čovjeka – štoviše – odredio za posinstvo, Bog čovjeka uzima u svoju božansku obitelj.
Za čovjeka koji vjeruje ovim riječima, ta je spoznaja izvorom dubokog mira i radosti. Mi smo Božji izabranici, Božji miljenici. Mi to jesmo unatoč svim nevoljama i nepravdama. Baš kao što je Krist trpio nepravdu, da bi nakon toga bio proslavljena kao Alfa i Omega, Početak i Svršetak, tako je čovjek vjernik otvoren i ohrabren Pavlovim riječima: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“
Upravo zbog toga čovjek koji vjeruje ovim riječima, uza sve brige za svagdanji život, mudro se služi dobrima zemaljskim imajući pred očima ono vječno i trajno. Za njega nije kraj svijeta niti posvemašnja tragedija, što god mu se strašnoga u životu dogodilo (baš kao Isusu Kristu!), jer krajnji smisao svojega života ne vidi isključivo u ovome vremenu i u ovome vijeku. Jer, kako veli Pavao, ako bismo se samo u ovome svijetu nečemu nadali, najbjedniji bismo bili od svih ljudi. Čovjek vjernik uživa dobra ovoga svijeta i zahvaljuje Bogu na njima, ali je u isto vrijeme zagledan u ono trajno i vječno. Jer, još prije postanka svijeta Bog nas je odredio za sebe, za vječnost… Upravo zbog toga, vjerujem, istinskom vjerniku ni siječanj nije depresivan…
