»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

20. nedjelja kroz godinu (A): Žena Kanaanka


Čitanja: Iz 56, 1.6-7; Ps 67, 2-3.5-6.8; Rim 11, 13-15.29-32; Mt 15, 21-28


Samo oni ljudi koji malo znaju i koji imaju malo životnog iskustva misle da imaju odgovore na sva pitanja. A, zapravo, dosta je toga što ne razumijemo i još je više toga što nikad nećemo do kraja razumjeti. Čak i vjernicima, pa i najvećim biblijskim znalcima, kojiput nije lako razumjeti neke Isusove riječi i postupke. Tako jednom prilikom dolazi k njemu jedna žena tuđinka, Kanaanka i žarko ga moli da izliječi njezinu kćer. Isus se na to uopće nije obazirao. No kako je ona uporno išla za njim i zapomagala, rekoše mu učenici da joj udovolji, pa da je se riješe. Isus odgovara da je poslan samo izraelskom narodu. Kada mu se žena bacila pred noge moleći ga za svoju kćer, on tvrdo odgovara da ne priliči uzimati kruh od djece i dati ga psićima. Kako su je samo mogle zaboljeti te riječi! Radi se o njezinu djetetu! Međutim, žena se ne da smesti. Smjelo odgovara: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Isus je ostao razoružan od tolike vjere i pouzdanja. I učinio je. Kći joj je ozdravila toga časa.

Kako ovo razumjeti? U prvi mah ćemo reći da je Isus samo kušao njezinu vjeru. Međutim, riječi su mu bile i više nego tvrde. Upravo se s time barem jednom u životu susretnu i najveći vjernici. Život u određenom trenutku postane tvrd, muka i nevolja, nepodnošljiv. Pa se onda čovjek pita vidi li Bog? Je li mu je uopće stalo? Konačno, i Isus je u najstrašnijem trenutku rekao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Može li čovjek razumjeti Božje postupanje i Božju procjenu? Često baš nikako. I što onda preostaje? Ona. Žena Kanaanka. Ona koja vjeruje unatoč grubom odbijanju, koja ne sumnja u dobrotu Božju. Naravno da se možemo i trebamo oslanjati na svoje najbliže, na bračnog druga, na svoju obitelj, na dobre prijatelje, na čestite susjede. Tu su – spomenimo i to – i različite državne institucije koje pomažu i koje nas mogu zaštititi u nekim teškim trenucima. Međutim, u nekim slučajevima nam baš nitko na ovoj zemlji ne može pomoći. Župnicima su dobro poznate tolike tragedije i nesreće, toliki lomovi i tjeskobe, toliki padovi i gorčine… Nađemo se sami sa svojoj mukom, sa svojim užasom. I opet: ona žena Kanaanka. Vjera u Boga, u njegovu nedokučivu mudrost i beskrajnu ljubav nosi čovjeka vjernika. Dobro je u sebi podsticati taj žar vjere, to pouzdanje u Božju dobrotu. Jer, ako toga ne bi bilo, što bi preostalo od nas, od ove zemlje, od ovoga svijeta?