4. nedjelja došašća (A) – nacrt za homiliju

4. nedjelja došašća (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


U ove dane neposredno prije Božića Crkva nas poziva na radost i nadu. Gospodin je blizu. Unatoč našoj nestalnosti, unatoč našim slabostima, unatoč našim nevjerstvima, Gospodin je blizu, Gospodin je pred vratima našeg srca, proviruje kroz prozore naše duše i želi biti naš najdraži gost. Štoviše, Gospodin je upravo je zbog toga i došao da nas oslobodi naših strahova, naših grijeha, naših tjeskoba. Došao je, naime, da nas oslobodi od svih našij slabosti, od svih naših nestalnosti. Došao je da nas ispuni svojim mirom, svojom milošću, došao je da nam pomogne da započnemo živjeti kao novi ljudi, kao Božji ljudi, kao ljudi koji oko sebe šire mir i blagoslov. A da bismo to u što većoj mjeri i mogli, zazvat ćemo na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, tebe su proroci navijestili kao Spasitelja i Otkupitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, u punini vremena postao si čovjekom, da nas svojim božanstvom zaodjeneš. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas i danas na poseban način pohodiš u svojoj riječi i u otajstvu ove svete mise. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mudar čovjek, a pogotovo čovjek vjernik, prije nego što nešto započne ili prije nego što nekamo krene veli da će to učiniti ili da će tamo stići “ako Bog da”. Uvijek su, naime, moguća neugodna iznenađenja. Eno, čovjek cijele godine planira jednotjedni odmor, sve pripravi, sve predvidi i onda mu se na putu dogodi glupa prometna nezgoda u kojoj on ništa nije kriv, ali zbog koje se sve pokvari. Ili planiramo neku lijepu večer s prijateljima, organiziramo slavlje rođendana, Nove godine ili tako nešto, a ono: dogodi se bolest, nezgoda, povreda na poslu, bolnica… A što reći s puno većim nevoljama! Svemu tome je zajedničko to što čovjek sve lijepo isplanira misleći kako će sve biti dobro, a onda iznenada – preokret. Stvarno uvijek treba prethodno reći: “Ako Bog da”.


Nađe se trudna


Tako je moglo biti i s Josipom (Mt 1, 18-24). Josip je imao zdrave oči i vidio je da je u Mariji dobio najbolju i najčestitiju djevojku za zaručnicu i ženu. I s pravom je mislio: tko se dobro i sretno oženi, osigurao je miran i radostan život i smirenu starost. Možemo samo zamisliti kakve je lijepe mladenačke snove Josip mogao imati, kao mlad i zaljubljeni čovjek na početku svoga samostalnoga života. I sve je bilo kao u bajci. Ali ne! Dogodilo se ono što Josip nije mogao ni sanjati. Marija je trudna i on o tome ništa ne zna. Ruši se čitav svijet. Svi snovi u samo jednom trenutku padaju u vodu. Što učiniti? Život mu je upropašten. Što s Marijom? Uzeti je k sebi da mu rodi tuđe dijete, baš ne bi htio. Javno proglasiti da on nije otac Marijina djeteta značilo bi izvrnuti je velikoj sramoti. Ni to ne bi htio. Josip je dalje grozničavo razmišljao: Ako ga je Marija razočarala, ništa neće postići time da je javno osramoti. Ionako nosi breme razvrgnutih zaruka i upropaštene sreće. Zato Josip odlučuje spasiti ono malo što se spasiti da: da Mariju potajice otpusti.


Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju


Ali evo posve neočekivanog preokreta. Čuli smo. Anđeo Gospodnji u snu Josipa ohrabruje govoreći mu da je Marija stvarno začela po Duhu Svetom i da on stoga treba nju uzeti sebi za ženu. Govori Josipu kako je veoma važna njegova uloga ostvarivanju Božjeg nauma. Anđeo odganja strah iz Josipova srca. Veli mu: Ne boj se! Ne boj se ostaviti svoje planove, a prihvatiti Božje. Ne boj se neizvjesnosti. Ne boj se da si slab. Bog te poziva, Bog zna zašto, Bog ti daje i snage. Nije se dogodila nikakva nesreća, nikakav nesretan slučaj. Sve je to u sklopu s Božjim planovima. Ništa nije izgubljeno i ništa upropašteno. Naprotiv, Bog je upravo tako htio da bi ispunio sva davnašnja proroštva, da bi spasio svoj narod.


Uze k sebi svoju ženu


Josip postupa kao veliki čovjek, kao Božji čovjek. Nije se usredotočio na svoje vlastito razmišljanje, na svoje vlastite naume. Prihvaća život onakvim kakav jest, odnosno, još bolje, prihvaća Božji naum i Božju volju. To zacijelo uopće nije bilo lako. Jer, nije Josip imao nekakve nestvarne, neostvarive i lude planove. Želio je miran i jednostavan život u svojoj obitelji, da bude muž i otac, a sada se događa drugačije od onoga što je on zamišljao. Međutim, Josip je i mudar i pravedan. Posve mu je jasno da Bog najbolje zna, a kao Božji čovjek on prihvaća da se vrši Božja zamisao. I to je, naravno, osobina svih pravih Božjih ljudi. Marija je ono prije bila rekla: “Neka mi bude po riječi tvojoj”. Isus će kasnije reći: “Ne moja, nego tvoja volja neka bude…” Sigurno je, međutim, da to Josipu nije bilo lako. Sve se dogodilo tako nenadano, tako brzo. Pa ipak, Josip je pravedan, Josip je pobožan, tj. ravna svoj život “po Bogu”. Tako je bilo i kasnije. Josip je shvatio da je najveća mudrost ravnati život “po Bogu”, biti posve u skladu s Božjim voljom. Zato se radije odlučio da puno ne govori, nego da jednostavno čini i vrši ono što Bog od njega traži. U tome je smislu zanimljivo primijetiti kako u Novom zavjetu nema navedene niti jedne riječi koju je Josip izgovorio. Nije pričao, nego je činio volju Božju. Rekli bismo: ima li toga danas?


Josip u nama i mi u Josipu


Naravno da se možemo vidjeti u ovom izvješću o Josipu. Evo, na primjer, sada, ovih svetih Božićnih dana toliko smo toga planirali, toliko smo toga htjeli, toliko toga očekujemo. A već sada vidimo da neće biti tako. A to je samo najjednostavniji primjer. Koliko toga nam izmiče kontroli, koliko nam se toga čini neplaniranim. Tako se ponekad osjećamo kao orahova ljuska na valovima koja sobom ne može upravljati. A što kazati o nevoljama sa zdravlje, s poteškoćama u obitelji, s problemima na poslu… Pa nas onda hvata tjeskobna pomisao da nas Bog zaboravlja. Mislimo da će sve ili gotovo sve biti izgubljeno, ako ne bude po našemu. Mislimo da je katastrofa ako nam se dogodi neki neuspjeh npr. u poslu, u školi, u studiju, u obitelji. Mislimo da je strašno ako nam se dogodi nezgoda ili čak nesreća. Svjesno ili nesvjesno nekako vežemo smisao našega postojanja uz određene uspjehe i određene putove. A Bog ima svoje planove i svoje putove za nas. I to će sigurno biti dobro. Dobro za čovjeka koji svoj život želi ravnati “po Bogu”, a ne po svojim željicama. Međutim, kako to veli Isus: “Tko izgubi svoj život poradi kraljevstva nebeskoga, taj će ga naći”. Upravo smo to vidjeli smo na primjeru Josipa kako se Božjem čovjeku na neki način sve na dobro okreće, kako Bog i po krivim crtama pravo piše. Naime, Josip je svojom službom u svetoj obitelji izvršio veliku ulogu u povijesti našega spasenja.

Što reći na koncu? Dopustimo da nas Bog uvijek iznenadi. sigurno će to biti na dobro naše i na dobro onih s kojima živimo. Neka nam samo Bog podari Josipove mudrosti i vjernosti.