Bitna demarkacija dobra – zla

Zajednička je nauka svih modernih, nekršćanskih etičara, da ne opstoji red objektivnoga morala, nego da su moralne vrjednote samo subjektivne pojave te da imaju vrijednost jedino koliko im je daje čovjek. Neki idu još dalje: moral se mora graditi na situaciji, na prolaznom zbivanju, na historijskim prilikama. Govoriti o općem, objektivnom, nepromjenljivom moralu, znači, prema tim teorijama, graditi apstrakcije, stavljati maske kojima se pokrivaju razni nečasni ciljevi. Kratko rečeno: moral se mijenja, stoga se može govoriti o moralu robovlasničkoga, feudalnoga i kapitalističkoga društva.

Razumljivo da svatko želi opravdati svoj postupak kad mu ga drugi ne odobravaju, zato izmišlja razloge sebi u prilog. Semiramida je, kako piše Herodot, izdala zakon po kojemu je svakomu bilo „dopušteno činiti što mu se prohtije“, jer je željela da ne bude sama u blatu pokvarenosti. – Ima i zlobnih duša koje ne trpe dobre, rugaju im se, proglašavaju ih idiotima, progone ih. Svijet će uvijek imati razne Mefiste, Jage. U atmosferi kriminala dobro stoji glas onih triju usudnica iz „Machbetha“, koje pjevaju: „Lijepo je gadno, a gadno je lijepo.“

Iznad granica vremena i prostora

21. Tko niječe transcendentnu, nužnu općevrijedeću, objektivnu, bitnu demarkaciju između dobrih i zlih čina, taj ne samo da niječe moralci naslov nauke i znanosti, nego ruši u osnovi i sam moral. Katolička nauka zastupa bitnu demarkaciju između dobrih i zlih čina. I Sveto Pismo kori one koji dobro nazivaju zlo a zlo dobro, i tako pretvaraju dan u noć, noć u dan, kako piše Izaija (5, 20). Opstoji red objektivnoga morala.

Malo ljubavi za istinom, i ova će se i u ovom pitanju nametnuti. Prije svega moramo reći da je očita činjenica, koju induktivno opažamo, kako naime djeca nekako spontano stvaraju pojmove dobra i zla, i personificiraju te ideje u fantastične likove, što nas uči da se radi o nekoj praideji, o nekoj prirođenoj spoznaji na koju nagoni narav, koja je svim ljudima i svim epohama jednaka. – Osim toga, povijest nam očito svjedoči da narodi svih boja, raznih društvenih oblika, u raznim povijesnim razdobljima neke čine smatraju vrijednim osude, kao npr. izdajstvo domovine, ubojstvo prijatelja, oštećenje bližnjega itd., a neke smatraju dobrim činima, kao npr. žrtvovati se za domovinu, pomoći bližnjemu u nevolji, opirati se niskim strastima i slično. – Ove činjenice su nužne. Ne mogu se promijeniti, jer su znak strukturalnih zakona čovječje naravi. Kao što je ta čovječja narav određena, tako joj se nužno neki čini protive, neki joj pristaju. Robovati niskim nagonima ne pristaje čovječjoj razumskoj naravi; ubijati bližnjega onemogućuje društveni život; vrijeđati Boga ruši pravilnu podređenost Stvoritelju. Netom ustvrdiš da je čovjek razumno biće, da po naravi živi u društvu, da je Božje stvorenje, tvrdiš i to da je svaki čin, koji dolazi u sukob s tom činjenicom, zao, odnosno da je svaki čin dobar koji odgovara tom zakonu opstojanja, toj činjenici, – Konačno, reći da se moral mijenja prema historijskim prilikama ili prema ljudskim zakonima, znači uvoditi potpunu nesigurnost, skepticizam života, relativizam svega. Oni koji tvrde da je moral promjenljiv, morali bi reći barem to: po kojem određenom i nepromjenljivom kriteriju oni to tvrde?

Istina je, ima ih koji u promjenljivosti morala, kako je oni zamišljaju, nalaze sredstvo da pomognu drugima, da „učine sretnoga Sizifa“ (Camus), ali katolička nauka nije nikada odobravala načelo „cilj opravdava sredstva“, dapače, sv. Pavao je pisao da se to ne smije ni pomisliti (Rimljanima 3, 8), jer objektivni je red morala nepromjenljiv red od Bega postavljenih zakona čovječjega života i čovječjega djelovanja, od kojega se reda nikada ne smije odstupiti.

Stalno mjerilo kvalifikacije

22. Pitanje je jedinstveno. Po kojem mjerilu ovaj čin proglašavam dobrim, onaj zlim? U vezi onoga što smo promatrali pod br. 9, moramo reći da je „mit“ ujedno i kriterij prosuđivanja ili kvalifikacije dobrih i zlih čina. Tko nasladu smatra ciljem života, on proglašuje dobrim svaki čin koji pribavlja nasladu (hedonizam); za neke je korist cilj života i kriterij kvalifikacije čina (utilitarizam); ima ih kojima je mit života u nekom evolucionizmu ili razvoju, i oni, po načelu prirodnoga odabiranja, zastupaju slobodu zatiranja suparnika, brane pravo jačega (moralni evolucionizam); ne zaboravimo, da ima pisaca koji pozitivne, državne zakone smatraju jedinim kriterijem kvalifikacije dobrih i zlih čina (pozitivizam), i posve je očito da je.za njih dostojanstvo čovjeka kao osobe samo „gramatička fikcija“, jer je čovjek satrven anonimnom voljom društva, izložen na milost i nemilost ljudskoga zakonodavca; napose pak dozovimo u pamet da André Gide, preteča prometejskoga čovjeka današnjice, nastoji prekinuti s bitnostima, pravilima, konvencijama i „maskama“ te mjerilo kvalificiranja nalazi jedino u sebi, jer takvu čovjeku je bog u čovjeku, u sebi, u sreći ove zemlje, u trenutku.

Katolička moralka hvali Sokrata, koji je u specifičnoj ljudskoj naravi vidio kriterij kvalifikacije dobrih i zlih Sna. Dobar čin je onaj koji ide u prilog specifičnoj čovječjoj naravi, razumnosti, ne ruši njezine osnovne, strukturalne zakone npr. udovoljavanje nagonima se smatra protivnim dostojanstvu razumna čovjeka, jer ga snižava do stupnja životinja. Što odgovara prirodi ili naravi čovječjoj, to odgovara i zamisli Božjoj, odnosno i njegovoj volji, jer on je čovjeka takvim zamislio, takvim ostvario, da naime njime ravna razum a ne niski nagoni. Time naglašujemo i ovo: čin koji odgovara specifičnoj čovječjoj naravi, zamisli i volji Božjoj, vodi čovjeka postizavanju zadnjega cilja života: vječne sreće. Bog je objavio izričito, naučio ljude izričito, da su neki čini zli, neki dobri, stoga možemo reći da dobri čini uključuju suglasnost s Božjim zakonima, zli pak predstavljaju nesuglasje s Božjim zakonima ili zapovijedima.

Pitaš me, dakle, zašto krađu proglašavaju zlim činom? Zašto osuđujemo samoblud? Odgovor je jasan: moj razum neposredno uviđa da se krađa protivi pravu bližnjega, da ga vrijeđa, da stvara nered, svađe, dakle, krađa se protivi ljudskoj naravi. Protivi se i zapovijedi Božjoj, koja glasi: „Ne kradi“, time volji Božjoj, još dublje: zamisli Božjoj, planu Božjemu. Krađa odvraća čovjeka od postizavanja vječne sreće, krađa je grijeh, a poštivanje tuđih prava je dobar čin, krjepostan čin koji ukrašen milošću, može osvojiti i nebo. Je li pak, u ovom konkretnom slučaju ovaj čin doista krađa ili ne, je li to tuđe dobro ili: je li gospodar protivan da ja posegnem za tim predmetom, to će mi reći savjest. Ne će ipak glas savjesti biti ispravan ako nije u skladu s razumom s voljom Božjoj. Odgajati savjest znači odgajati ili spremati stalan i jasan kriterij kvalifikacije dobrih i zlih čina.

Uoči razliku!

23. Preljub, samoblud, mržnja na bližnjega i slično predstavljaju takav deformitet, tako je s njima bitno spojena zloća da ih nijedna okolnost ne može učiniti dobrim ili ispravnim. Ti postupci predstavljaju po objektu zao čin, prekršaj Božje zapovijedi, atentat na narav, a bit će ubrojivi prema načelima iznesenima u br. 11.

Ima čina koji u sebi sadrže neki deformitet, ali okolnosti ih mogu pretvoriti u dobre čine, npr. ubiti čovjeka; jer iako je zabranjeno ubiti nevina čovjeka, vrhovna državna vlast može teške zločince kazniti smrću, a i svaki pojedinac. može sebe obraniti u pogibli svoga života tako da nepravedna napadača na svoj život otjera pa makar i uz cijenu smrti toga napadača.

Konačno, znatan je broj čina koji po svojoj naravi ne sadrže ni karakteristiku dobra i zla, npr. čitati, gledati, dignuti papir s tla. Jasno, da ove čine okolnosti mogu učiniti zlim ili dobrim (činima), jer tko čita da nauči kako će činiti zlo taj i čitanje pretvara u zao čin.

Zaključak je očit: katolički moral ne gradi na prolaznim normama prosuđivanja dobra-zla, nego i u onim činima, koji po objektu ni jesu ni dobri ni zli, gleda više norme po kojima prosuđuje njihovu vrijednost, a te su. norme iznad čovjeka, nužne, zajedničke svim ljudima, općevažeće.

Moral bez Boga?

24. Opstoji vulgarna, opća spoznaja moralnih vrjednota, kod koje se ne traži obrazloženo fundiranje tvrdnja. Za mnoge je dovoljno to što znaju da ovaj ili onaj čin izaziva pohvalu drugih ljudi, i smatraju ga dobrim; naprotiv, za onaj čin znaju da zaslužuje osudu, kaznu, prijezir, negodovanje i smatraju ga zlim. Ako se pri teme ravnaju prema sudu krjeposnih ljudi, ne može im se ništa zamjeriti.

Istina je to da se pojam dobra-zla u djetetu razvija prije nego ono dođe do zaključka da opstoji osobni Bog kao vrhovno mjerilo morala. Dapače, mora se priznati da ima ljudi koji su ateisti, a ipak barem na vanjštini, postupaju po hvalevrijednim načelima, nekoga solidarizma, dostojanstva čovjeka, karaktera, prema civilnim zakonima, dobrim običajima.

Tko pak želi temeljito, naučno, filozofski obrazložiti moralne vrjednote, taj bez Boga ne može. Zašto? Prvo: nije moguće razumjeti, odgonetnuti ni fizički red u svemiru bez poziva na Vrhovno biće, dosljedno ni red morala ne može dobiti svoje najdublje tumačenje bez poziva na Boga, jer ljudski razum ne miruje dok mu se ne odgovori tako da postavljanje daljnjih upita postane suvišnim; drugo: pred ljudima mnogi čini ostaju nezapaženi, mnoga se dobra djela ne nagrađuju, mnoga se zla djela ne kažnjavaju, zato je posve opravdano očekivati rasplet, rješenje disonance ovoga života dolaskom Onoga, koji raspolaže s vječnošću, u kojoj će sve biti stavljeno na svoje mjesto; treće: svi temelji, sve norme ili kriteriji, po kojima etički sistemi prosuđuju dobre ili zle čine, lome se kao staklo, nemaju stalna značenja, promjenljivi su, prolazni, dosljedno, nemaju uvjeta da naučno opravdaju moral. Kategorički tvrdi Dostojevski: „Ako nema Boga, sve je dopušteno.“

Uostalom sve nas u promatranju moralnoga reda vodi k Bogu., To je ono izmišljanje raznih naziva kao „progres“, „humanost“, „solidarizam“, koje ljudi iznose da im služe kao surogati mjesto Boga i Božjih zapovijedi. To je ono uvjerenje svih dubokih, mislilaca, da će se na svršetku svijeta dogoditi nešto što će uvesti vječiti sklad, što će zadovoljiti sva srca, smiriti sve srdžbe, otkupiti svu ljudsku zloću i svu prolivenu krv“ (Dostojevski). Uzaludno se otimati tako prirođenom osjećaju, da „samo strah od nečega poslije smrti, od onoga neotkrivena kraja… smućuje volju i sili nas da radije snosimo ova zla nego da bježimo u nepoznato“ (Shakespeare). Jasnije nam govori sveti Pavao: „Držim da patnje sadašnjega vremena ne zaslužuju da se usporede sa slavom koja će se objaviti u nama“ (Rimljanima 8, 18). I nerazumna će narav doći u opću ravnotežu, koja se pojedinačno na svijetu često poremeti.

Bilješka

Tipična je zabluda današnjice, piše Ivan XXIII., u tome što se ona nada da će srediti odnose među ljudima bez Boga. Svi narodi uviđaju potrebu međusobna razumijevanja i međusobne suradnje. Međutim, ne razumiju se, straše se, nema međusobna povjerenja. Zašto? Jer se svi ne slažu u tome da opstoji transcendentni, opći, apsolutni, zajednički, općevrijedeći red morala. Ta bi istina morala služiti kao zajednička platforma za pregovore i dogovore. Kako će se rješavati problemi materijalne naravi (ekonomije, tehnike, pozitivnih znanosti) ako se otrgnu od čovjeka kao razumna i samoodrediva bića? Mnogi od tih problema nose obilježje svemirskih dimenzija, pa kako je moguće zahvatiti tako opsežne probleme bez poziva na najopsežniju instancu, tj. na Boga, gospodara svemira? Pozitivne znanosti pružaju uvid samo u dio stvarnosti, jer duhovne vrjednote predstavljaju više i šire područje čovječjega života. Narodi s visokim životnim standardom izražavaju svoju nespokojnost, svoj nemir, jer im materijalno blagostanje ne rješava svu problematiku života. „Agonija mitova“ današnjice jest pouka, da rješavanje svih životnih pitanja treba konačno tražiti i naći u Bogu, ako se želi da to rješenje bude temeljito, potpuno, trajno.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 24–29.