Svakomu svoje

108. To diktira krjepost pravednosti. Svakomu daj ono što mu pripada bilo po naravnom bilo po pozitivnom (crkvenom i civilnom) zakonu. Ono na što ima pravo što je dio njegove osobe, s njim sraslo, što se može novcem procijeniti, sudski tražiti. „Što je pravo i Bogu je drago“, govori narodna poslovica.

Po naravi čovjek posjeduje mnoga stroga „čovječja prava“, npr. na samoodržanje, na integritet tijela, na dobar glas, na posjedovanje ekonomskih dobara, na slobodan izbor zvanja, na osnovnu slobodu građana itd. Netom čovjek postane pripadnikom ljudske naravi on je subjekt tih prava. Ona pripadaju i djeci i luđacima, iako su djeca u društvenom poslovanju zastupana od roditelja, luđaci od skrbnika.

Objektivno pravo

109. Kada rečeš: „Imam pravo na ovaj kišobran“, izričeš činjenicu da taj kišobran tebi pripada, da se smatra dijelom tvoga bića te da nitko ne smije uzeti taj kišobran, jer bi učinio atentat na tvoju osobu, na dio tvoje zemaljske egzistencije. Drugi ti to pravo moraju priznati; ako ti ga pak zaniječu ili pogaze, ti ih možeš i sudski prisiliti na naknadu štete.

A kako si ti došao do toga prava? Odgovorit ću ti ne samo za kišobran, nego uopće za svaki posjed. Čovjek naime može reći „ovo je moje“, ako je u granicama zakona prisvojio doista ničiju stvar – ili je pravedno predmet zaradio – prije drugoga predmet učinio vidljivim – otkrio blago – neka mu vrijednost prirasla, postala njegova na temelju dospjelosti ili zastare – primio u nasljedstvo – postao vlasnik stvari na temelju ugovora, npr. kupnje.

Dakle, na temelju ovoga objektivnoga prava pojedinac može zastupati svoje subjektivno pravo. Kad je došao do svoga zakonskim putem, on ima vlast da tim svojim predmetom raspolaže po miloj volji, u svaku zakonitu ili krjeposnu svrhu. Nitko ga ne smije u njegovu pravu smetati. Za svaku smetnju u tim pravima, on se može pozvati na zakon i tražiti zaštitu zakona.

Bilješka

Iz ovoga slijedi da je objektivno pravo izvor i temelj subjektivnoga prava. Jer je ovaj predmet moj na temelju naravnoga ili pozitivnoga zakona, zato ja na nj imam pravo. Ako ja nemam dovoljna razloga ili pravnoga temelja da ustvrdim da je predmet moje vlasništvo, ja vrijeđam tuđe pravo, postupam protiv razuma, griješim, jer ne radim u skladu s moralom.

Shvati kako sudbonosnu zabludu zastupaju oni koji pravo emancipiraju od morala i od religije. Ono što se protivi razumu, ljudskoj naravi, zakonima Božjim i ljudskim, ne može fundirati subjektivno pravo, jer nepravda ili grijeh ne može biti temeljem nekoga prava.

Uoči nadalje, kako je pogibeljan pravni pozitivizam po kojemu civilna vlast može krojiti pravdu autonomno, prema onoj: „Čiji je sud, toga je i pravda“ ili: „Tko te tuži, kadija; tko te sudi, kadija“. Znamo, naime, da se iznad pozitivnih zakona nalazi naravni i Božji zakon, zato ljudski zakonodavci ne smiju doći u sukob s tim zakonima, jer u tom slučaju ne bi bili zakoni nego očita nepravda, kako smo rekli u br. 64.

Iz pravnoga pozitivizma lako slijedi pravni materijalizam, koji poistovjećuje pravo sa silom, te u duhu galskoga vojskovođe ponavlja: „Pravo nam je na oštricama naših mačeva, i jačemu pripada svijet.“ Nažalost, bolno je iskustvo vjekova da „Tko jači, taj kvači“, i: „Gdje je sila, tu je pravo“, ali je istina da su to poganski, a ne kršćanski principi. Uostalom, narodna mudrost govori: „Svaka sila do vremena, a Božja do vijeka.“ Na silu se ljudi lako ne priviknu, zato govori narod: „Od sile ide se u hajduke.“ Pod silom čovjeka drži nada: „Ako hoćeš kako hoćeš, ali ne ćeš dokle hoćeš.“ Konačni obračun za silu čini Bog, jer „Silu Bog plaća“. „Sila Boga ne moli, ali Bog silu još manje.“

Uvjeti strogoga prava

110. Ne možemo govoriti o strogom pravu, ako između osoba koje se na nj pozivaju, ne vlada strogi alteritet ili bipolaritet, stoga ne govorimo o strogom pravu između roditelja i maloga djeteta; osim toga, nema strogoga prava, ako nije posrijedi vrjednota koja nekako spada na bitnost i egzistenciju subjekta, odnosno ako se ne može procijeniti novcem i sudski tražiti. Stoga govorimo da netko ima pravo da mu udijelim milostinju, da mu se ljubazno nasmijem; konačno, traži se ekvivalencija, zato religioznost prema Bogu, pijetet prema roditeljima i prema domovini ne dostižu mjeru stroge pravednosti, iako je čovjek strogo dužan štovati Boga, ljubiti roditelje i domovinu, jer čovjek doista ne može ni Bogu ni roditeljima ni domovini dati „toliko – koliko“ je od njih primio, što traži zakon ekvivalencije.

Područje pravednosti

111. To su odnosi između pojedinca i pojedinca, a tko griješi o strogo pravo pojedinca, počinja krivično djelo, vrijeđa zamjeničnu pravednost. – Nadalje: pravednost uređuje odnose pojedinca prema zajednici, nalaže pojedincu da poštuje prava zajednice te prema njoj ispunja svoje dužnosti kako naređuje zakonska pravednost. – Konačno: oni koji su na vlasti ili koji upravljaju zajednicom, moraju pravedno dijeliti terete i povlastice svim članovima zajednice, poštovati njihova naravna prava i slično, jer sve to naređuje razdiobna ili distributivna pravednost.

Iz ovoga se vidi kako je potrebita, kako je uzvišena krjepost pravednosti. Ona je uvjet mira, sloge, napretka. Na njoj počivaju sretne zajednice. Ona je jedan od stupova pravilnoga društvenoga uređenja. Nema pravednosti bez morala i religije, zato možemo reći da je „socijalno pitanje, tj. pravedan poredak među ljudima na zemlji, usko vezano s problemom osobnosti i s religijom“ (Dostojevski). Pravednoga pak poretka nema ako se ne opslužuje pravda na svim spomenutim sektorima, tj. u odnosima pojedinca prema pojedincu, pojedinca prema zajednici, zajednice prema pojedincima.

Civilni zakoni i obveza savjesti

112. Civilni su zakoni izvor civilnih prava. Ima civilnih zakona koji određuju komu što pripada, npr. zakoni o pravu auktora, zakoni o prijenosu imovine, o nagradama za nalaske. Ti zakoni obvezuju na opsluživanje u savjesti i prije nego sud donese rješenje. Tko ne opslužuje te zakone, mora se smatrati teškim krivcem (ako se radi o teškom grijehu), prema iznesenim načelima o uvjetima teškoga grijeha.

Ima zakona koji samo propisuju neke formalnosti, npr. da se molba dostavlja samo na državnom formularu, da oporuka mora biti vlastoručno potpisana. Obvezuje li oporuka u savjesti i bez potpisa, ako civilni zakon traži potpis? Da, ali do sudske presude. Poslije sudske presude čin se mora smatrati u savjesti valjanim ili nevaljanim prema presudi. Kako bi se mogao odvijati društveni red i društveno poslovanje kad ne bi postojala zadnja riječ društvene vlasti? Kad bi se pitanja završila? Red u ljudskom društvu je zahtjev i Božje volje, njegova zapovijed.

Pravo vlasništva

To je naravno pravo

113. Ljudi svih vjekova uviđaju da i čovjek pojedinac i pojedina društva mogu posjedovati nešto kao svoje vlasništvo, dosljedno, tim predmetom mogu raspolagati kako hoće, ukoliko se to raspolaganje ne protivi višim zakonima. Zar nije psihološka istina da čovjek revnije radi kada zna da radi za sebe ili za svoje? Nije li istina da se otvara put prepirkama i svađama netom više ljudi svojata pravo na neki predmet, naprotiv, da poznato i određeno vlasništvo rađa mir i slogu?

Uostalom, pravo se vlasništva osniva na naravnom pravu. Čovjek ima pravo na samoodržanje, a privatno vlasništvo omogućuje mu da se uspješnije brine za budućnost. Na svom se vlasništvu vježba u samoinicijativi, u stvaralaštvu. Iz svoga vlasništva može i dijeliti, dokazati svoj altruizam. Na svom vlasništvu čovjek uživa svoju slobodu, jer nije potpuno ovisan o drugomu, koji će mu u ime ovisnosti možda oteti slobodu.

Na ravnanje!

114. Mudrost vjekova sintetizirala je u nekoliko pravno-moralnih načela istinu o vlasništvu. Po njima se čovjek može lako snaći u mnogim zamršenim pitanjima o određivanju vlasništva. Jasna su po sebi. Evo ih nekoliko:

– „Svaka stvar ili predmet viče za svojim vlasnikom“, stoga ne pitaj kada ćeš vratiti tuđu stvar, nego, ako nemaš razloga da je zadržiš, vrati je. Stvar daleko od svoga gospodara kao da je nemirna, jer pripada vlasniku.

– „Svaka stvar ili predmet koji donosi plod, donosi ga gospodaru.“ Nije ti dopušteno s posuđenim predmetom zarađivati. Čije je stablo, toga su i plodovi stabla. Čija krava, toga i tele.

– „Nikomu nije dopušteno da se obogati tuđom stvari.“ Ako si čuvar tuđe zgrade, nijesi vlasnik. Ako je kod tebe deponirana tuđa stvar, nije ti dana da je prodaješ ili drugomu posuđuješ uz dobit za sebe.

– „Ako stvar nestane, gospodaru nestane“, razumije se, ako stvar nije nestala tvojom krivnjom, odnosno, ako je kod tebe s opravdana razloga.

– „Tko dobronamjerno drži tuđi predmet, ne smije zato trpjeti štetu.“ Ako si naime s opravdana naslova mislio da je stvar tvoja, nijesi u savjesti dužan platiti drugomu izmaklu dobit.

– „Ono što je sporedno, ide za onim što je glavno.“ Tko kupi kuću, razumije se da kupuje i prilaz kući.

115. Privatno vlasništvo ima socijalnu ulogu. Vlasnik treba shvatiti da je kao povjerenik nad dobrima što posjeduje. „Zemlja neka ne prestane hraniti sve, jer je za sve i stvorena“ (Lav XIII.). „Neka nam ne dodije činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti, ako ne malakšemo“ (Galaćanima 6, 9). Bogatašima, koji ne razumiju da moraju davati milostinju siromasima, Krist ponavlja: „Jao!“ (Luka 6, 24).

Kad bi se našao u životnoj pogibli, mogao bi posegnuti za svačijom stvari, ako bi ti bila potrebna da se spasiš od smrti. – Ako se radi o općem, zajedničkom dobru države, jasnije rečeno: o biti – ne biti države, ona ima pravo privatno vlasništvo jasnije odrediti, ograničiti, nacionalizirati, ali uvijek uz neku odštetu te nikada tako da privatno vlasništvo ostane kao prazno slovo bez sadržaja. – Ljubav prema bližnjemu, socijalna pravda traže od posjednika da na razne načine druge učini dionicima svojih suvišnih dobara.

Kontraktualni moral

Ugovorne ili pogodbene veze

116. Ljudi međusobno ugovaraju, stvaraju pogodbe. Zašto? Jedan potrebuje drugoga. Kada pristanu na isti predmet, npr. kupnju-prodaju, taj pristanak očituju vidljivo te se obvežu, obavezu sankcioniraju da pogodba dobije službeni oblik. Pri tome kao da govore da jedan drugomu posve ne vjeruje. Bez tih se veza društveni život ne bi mogao odvijati.

Razumije se da se pri sklapanju ugovora traže svi uvjeti za svjesno-voljni-slobodni ljudski čin. Ne može se govoriti o privoli na isti predmet niti o obvezi ako nije posve određen predmet o kojemu se radi i ako ugovarajuće stranke nijesu vidljivo očitovale svoju privolu.

Moralni karakter ugovora

117. Glavne točke kontraktualnoga morala mogu se svesti na ove:

a) Sklapanje ugovora jest društveno-pravni posao. Taj je posao svjesna čovječja djelatnost, zato je podložna propisima morala. Oni koji proglašuju načelo: „Posao je posao“, ne srame se na vrlo profinjeni način krasti, bogatiti se tuđim imetkom, nanositi drugomu štetu. Katolički moral zastupa mišljenje da su i pravno-trgovački poslovi podložni moralu. I od toga ne odstupa.

Krist je oštro osudio pravne zloupotrebe farizeja, koje je nazvao slijepima, a njihov posao ocrtao kao posao onih koji cijede komarca, a proždiru devu (Matej 23, 24). Upozorio ih je da ne daju prvenstvo slovu zakona, nego da prvotno gledaju na „pravednost, milosrđe i vjernost“ (Matej 23, 23). Uzaludne su zakonske prednosti ako se pri tome krše propisi morala, stoga će biti strogo suđeni oni koji „izjedaju udovička dobra, dok licemjerno mole duge molitve“ (Marko 12, 40). Očito je da što više među ljudima vlada duh pravde, milosrđa i vjernosti, to manje je potrebito službenih ugovora. Gdje vlada ljubav i povjerenje, tu nema straha od prijevare. Vidi bilješku gore u br. 109.

b) Tko sklapa pogodbe ili ugovore, mora znati da na sebe uzima obvezu opsluživati uvjete ugovora. Svaki voljno sklopljeni ugovor barem donekle obvezuje u savjesti; čovjeka čini odgovornim pred Bogom. Ta će moralna obveza biti teška ili laka, prema uvjetima teškoga ili lakoga grijeha, npr. u lakim ili neznatnim stvarima i obveza će biti laka. Obveza veže uvijek iz vjernosti, lakše ili teže iz pravednosti, a kršćanin nikada ne smije zaboraviti onu zapovijed: „Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac!“ (Luka 6, 36).

Iskustvo svakoga dana poučava da je „malo prave mjere i tvrde vjere“ ili vjernosti i poštenja. „Obećanje je teško dugovanje“, govori narodna. Što ostaje od čovjeka ako izdade zadanu riječ?

„Zna se da od čovjeka ne valja ni koža ni meso. Ako mu dakle riječ ne valja, on je najzadnji stvor u naravi“ (Ante Starčević).

Poštena narodna duša stvorila je ovu misao: „Dok smo, nek smo; kad umremo, nek se spominjemo.“ „Pošteno ime ne gine.“

c) Osnovno načelo morala u kontraktima ili ugovorima glasi: pravednost je iznad svih ugovora. Što to znači? Znači da ugovarajućim strankama nije dopušteno. ugovarati protiv zakona pravednosti, protiv stroga prava, koje se, kako smo rekli u br. 110, ravna po načelu ekvivalencije ili izravnanja između onoga što se daje, i onoga što se prima. Iz ovoga zaključi da niti poslodavac smije nuditi, niti radnik smije primiti posao uz cijenu ispod minimalne nadnice. Poslodavac bi tim postupkom uvrijedio strogo pravo radnika, radnik bi sagriješio protiv samoga sebe, jer je dužan brinuti se za uvjete koji su dovoljni za prikladnu egzistenciju. Minimalnu nadnicu određuju obično krjeposni ljudi, zakon je sankcionira. Pristati na nadnicu ispod minimalne vrijeđa dostojanstvo ljudske osobe, krši njezina osnovna prava.

Prispodoba o radnicima u vinogradu (Matej 20, 1–16) poučava nas da poslodavac mora dati što je pravedno ugovoreno; ako pak hoće iz milosrđa dati i više, to je dokaz dobrote njegova srca. Tko bi drugu ugovarajuću stranku prisilio na pogodbu protiv diktata pravednosti, učinio bi atentat na dostojanstvo i na čast ljudske osobe. Zanijekao bi da je trgovačko poslovanje podložno moralu. Postupao bi kao nepošteni upravitelj dobara. Krist nas je poučio da je poslovanje bogatstva pogibeljno, ali, ako poslujemo, moramo poslovati u skladu s višim zakonima, npr. dijeliti milostinju, da na taj način bogatstvo posluži svojoj višoj svrsi, a ne vječnoj propasti (Luka 16, 1–13).

d) Iz gornjega načela kontraktualnoga morala slijedi kao jasno samo po sebi, da ne vrijedi ugovor ako je sklopljen o nemogućoj, nedopuštenoj, nečasnoj stvari ili predmetu. Ne može opstojati obveza morala na nešto što je u sebi ili po okolnostima nemoralno, nepošteno. Ako si se dogovorio s nekim da ćeš počiniti krađu, a ovaj je od toga obećanja odustao, pohvali njegovo osvješćenje i povedi se i ti za njim, jer uvidjeti zlo i odustati od njega, jest zahtjev morala. U ime morala odstupi od nemoralnih obećanja!

e) S moralne strane kvalificiramo i prekršaj ugovora. Svi se prekršaji ugovora svode na neku vrst nepravde: krađu ili otimačinu. Krađa može nastati na više načina, npr. tako da se postupi protiv načela iznesenih u br. 114. Najobičnija se nepravda u ugovorima počinja prijevarom. Prekršaj će ugovora biti teže ili lakše naravi prema poznatim načelima o težini ili lakoći nepravde ili grijeha. Prekršaj same zadane riječi ne znači po sebi težak prekršaj. Niti je svaki prekršaj pravednosti teške naravi. To ovisi o težini štete ili nepravde. Razumije se, može se teško sagriješiti i samom nakanom.

Bilješka

Promotri ovaj slučaj. Putnik je napadnut na putu od razbojnika. Napadač zatraži znatnu svotu novca. Napadnuti mu obeća, jer mu napadač prijeti smrću. Ugovor obećanja je, jasno, nevaljan, jer je obećanje iznuđeno izvanjskim, teškim, nepravednim prijetnjama, odnosno nanesenim strahom. Isti je putnik na daljnjem putu zamolio nekoga prolaznika da ga prati, jer ga je obuzeo strah na temelju prošloga iskustva, i pratiocu obeća veću svotu novca. Razumije se, ovo drugo obećanje vrijedi. Ugovor opstoji. Obećano pratiocu treba dati, jer pratilac nema krivnje za strah putnika.

Općenito treba držati da svaka povrjeda slobode pri sklapanju ugovora pruža mogućnost stranci koja je lišena slobode da traži raskinuće ugovora. Naravni moralni zakon naučava da se svaki ugovor koji je sklopljen s bitnom zabludom ili prijevarom u vezi s osobom ili stvari ili bitnim svojstvima predmeta o kojemu se sklapa ugovor, može smatrati nevaljanim, iako se za njegovo raskinuće treba držati nekih formalnosti.

Osobitu zaštitu uživa sklapanje ženidbenoga ugovora i polaganje redovničkih zavjeta. Crkva je uvijek spremna proglasiti te ugovore nevaljanim, ako pri njihovu sklapanju nije bila sloboda i ostali uvjeti za specifično ljudski čin. To su naime životni ugovori, stoga traže potpunu prisebnost i voljnost.

Neki posebni ugovori

118. Ovo je pitanje više pravne naravi. Moralist se ravna po načelima iznesenim u prošlom broju. Katolički moral poštuje sve vrsti ugovora ako su u skladu s iznesenim načelima.

a) Opstoje ugovori koji terete prvotno samo jednu stranu, a ti su: obećanje, darivanje, oporuka. Dovoljno je istaknuti samo neke momente u ovim vrstama međusobnih poslovnih veza.

Ljudi lako obećavaju, ali teže ispunjaju što su obećali. Obećanje bi moralo biti kao dar srca. Mnogo puta je obećanje samo „ludom radovanje“. Ni Bogu ni ljudima nije drago ludo obećanje. Većinom se ljudi ne namjeravaju obvezati pod teški grijeh, kad nekomu nešto obećaju. Ipak mogu teško sagriješiti, ako su drugomu svojim obećanjem bilo kako nanijeli stvarnu, tešku štetu.

S druge strane, ima ljudi koji smatraju da je zadana riječ ili učinjeno obećanje kao neki neopozivi zavjet. Varaju se. Svako obećanje, pa i ono što je od druge strane primljeno, dapače potvrđeno zakletvom, uključuje uvjet: ako budem mogao – ako se okolnosti bitno ne promijene – ako obećana stvar ne postane suvišna, grješna, štetna.

I darivanje je za obdarenika redovito ugodan doživljaj. Darovatelj mora biti svaki kršćanin koji ima suviška ovozemnih dobara, kako smo rekli u br. 98. Krist je označio kao kriterij izricanja vječne osude taj da će lakoumi ili sebeljubni biti bačeni u vječne muke, jer što nijesu učinili jednomu od najmanjih, tj. bližnjemu, nijesu učinili ni Njemu (Matej 25, 31–46). I pogani su shvatili da „stalno ćeš posjedovati samo ona bogatstva koja budeš darivao“ (Marcijal).

Međutim se koji put obistini ona, da je „dobrota stroj koji proizvodi nezahvalnike“ (Eduardo Zamacois). Ne smijemo osuđivati one darovatelje koji poriču i darovne ugovore ako nastupe važni razlozi, npr. ako darovatelj postane oskudan, ako obdarenik pokaže nezahvalnost, ako darovatelj bude oštećen i slično. U tim slučajevima ne smijemo darovatelja okrivljivati s nekaraktera, jer je po zakonu prioriteta u ljubavi, ljubav prema sebi prije ljubavi prema bližnjemu.

U pitanju raspolaganja svojom imovinom nakon smrti treba ozbiljno shvatiti dužnost da vlasnik na vrijeme učini oporuku ako predviđa ili mora predvidjeti da bi izostavljanje te oporuke izazvalo bilo koju znatnu nezgodu ili prouzročilo drugomu štetu, npr. ako predviđa da bi zbog toga propusta između nasljednika moglo doći do svađa ili da nasljednici ne će ispuniti obveze, odnosno dugove, koji možda terete posjed.

b) Često se ostvaruju i obostrani ugovori i to više na osnovu dobre volje, darežljivosti. Tako, jedan posuđuje drugomu nepotrošnu stvar – daje drugomu punomoć da vodi mjesto njega posao – predaje mu potrošnu stvar pod uvjetom da mu vrati stvar iste vrijednosti – kod drugoga deponira svoju stvar da ovaj o njoj vodi brigu – odloži kod treće osobe stvar za koju je prijeporno pitanje komu pripada – predaje vjerovniku neki predmet kao zalog.

Očito je da se katolički moral rukovodi riječju Kristovom: „Tko te moli, daj mu, i tko hoće da mu uzajmiš, ne odbij ga“ (Matej 5, 42). To je diktat one prave, kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Istina je, dopušteno je, npr. u kreditnoj pogodbi ili uzajmljivanju novca, uzeti pravedne, zakonski određene kamate, ali lihva ili pretjerano kamataštvo predstavlja ne samo krivično djelo pred civilnim sudom, nego i tešku uvrjedu protiv pravednosti i ljubavi prema bližnjemu. Osim toga, kršćanin je pozvan da iz ljubavi prema bližnjemu ne traži ni umjerene kamate, nego da primi koliko je dao, i ništa više. Ljubav mora biti iznad stroge pravednosti.

c) Opstoje i tzv. onerozni ugovori, ugovori s teretom za obje ugovarajuće stranke. Tako u praksi osobito funkcioniraju: kupoprodaja, monopolska radnja, dražba, razmjena novca, trgovanje, unajmljivanje predmeta, radne snage itd.

Kod kupoprodaje najhitniji jest onaj zakon ekvivalencije, „toliko-koliko“, stoga nepravda nastaje najčešće zbog nepravednih cijena ili prijevare. Na tom području uvlači se meki duh nemorala, kao da kupoprodaja ne potpada pod kvalifikaciju morala. Gubi se moralni „senzibilitet“, duh poštovanja tuđe imovine, tuđih prava. Često se i teško opterećuje savjest, jer se teško oštećuje bližnji raznim trgovačkim poslovima, malverzacijama, oštećenjima.

Bilješka

Napose spominjem unajmljivanje radne snage. Bez sumnje, bilo bi poželjno da između radnika i poslodavca sve više zavlada duh zajednice, kao neki ortakluk. Katolička društvena nauka zastupa mišljenje da se uvedu neke strukturne reforme. Među te ide ona da se radni ugovor ili ublaži ugovorom ortakluka, tj. da radnik na razne načine postane kao suvlasnik, drug poslodavca, suodgovorni faktor, a ne da bude običan plaćenik.

Priznajemo da je ne samo radni ugovor ili nadničarstvo dopušteno, nego da je i potrebito, jer danas je nadnica mnogima jedino sredstvo izdržavanja. Još radije priznajemo da je potrebito radnika nekako osamostaliti da ne bude „visio“ o svojoj nadnici, jer time kao da je rob poslodavca, o njemu potpuno ovisan. Potrebno je, dakle, radnika podignuti do vlasnika ili suvlasnika, time i do suodgovornoga faktora, do sudionika u dobiti.

Stroga pravednost traži da svaki radnik primi nadnicu koja je dostatna za njegovu prehranu, koja predviđa osiguranje protiv pogibli pri radu, za slučaj obične bolesti, starosti, kao i to da radnik postupno nešto stavlja kao temelj za stvaranje svoje imovine. Poslodavac koji se ne bi držao tih načela, ogriješio bi se o strogu pravednost te bi bio dužan na povrat, naknadu, kao lupež ili zlobni oštetitelj.

Katolička sociologija ide dalje. Ona naučava da bi poslodavac bio dužan dati radniku i tzv. apsolutnu obiteljsku nadnicu, tj. dovoljna sredstva za izdržavanje osrednje brojne obitelji, zajednice od 3 – 4 člana. Na tu se pak nadnicu ne može poslodavac prisiliti, osim ako su ekonomske prilike za njega doista povoljne ili ako je takav zakoniti običaj ili ako tako glasi sklopljeni ugovor.

Poslodavac bi morao znati da je uvijek dužan davati apsolutnu obiteljsku nadnicu u ime zakonske pravednosti i u ime socijalne ljubavi, jer od toga bi postupka mnogo koristi došlo društvu, državi. Razumljivo da se to ne može uvijek forsirati. Još manje se može forsirati tzv. relativna obiteljska nadnica, tj. nadnica prema stvarnom broju članstva u obitelji, jer na taj obzir nije obavezan poslodavac kao ugovarajuća stranka, a, uostalom, računanje na stvarni broj članstva u obitelji danas se prebacuje na druge urede, npr. na zavode za osiguranje radnika.

d) Katolički moral ne osuđuje načelno ni ugovore „na sreću“, kao što su: oklada, igra, lutrija, osiguranje, burza. Razumije se da se te vrsti ugovora vrlo lako izrode. Prije svega, radi se o nekom riziku koji je za neke nedopušten, jer stavlja u pogibelj egzistenciju bilo pojedinaca bilo obitelji i to zbog strasti igranja, zbog manije za rizikom. A tko bi nabrojio razne profinjene načine krađe, prijevare, otimačine, što se događaju pri takvom poslovanju? Katolički moral jednostavno naučava da krađa i otimačina, nepravda i zlobno oštećenje bilo gdje, bilo kada i bilo kako se ostvarili, predstavljaju čin koji vrijeđa osnovne zasade morala. Više puta su to teški grijesi i pred Bogom i krivična djela pred civilnim zakonom. Pred jednim i pred drugim forumom zaslužuju kazne.

Bilješka

1) Pogani su jako cijenili ulogu pravednosti u životu. Nijesu poznavali kršćansku ljubav, ali zaslužuju pohvalu što su uviđali potrebu da odnosi među ljudima budu u redu, u poštovanju prava. Taj red je uvjet mira i sloge, time i napretka, konačno i sreće. Pravednost gradi zajedničku sreću i blagostanje. Zato je Aristotel tvrdio da je pravednost tako sjajna krjepost da „ni zvijezda Večernjača ni zvijezda Danica nije tako divna“.

2) Od XVI. stoljeća mnogi govore o grijesima koji „vape u nebo“. Ti grijesi kao da na osobit način izazivaju Božju kaznu. Među te grijehe idu: tlačenje siromaha, udovica i siročadi, voljno ubojstvo, uskraćivanje pravedne plaće. To bi bili grijesi koji potkopavaju temelje ljudskoga društva i života uopće. I time je kršćanstvo istaknulo važnost pravednosti kao jednoga od temelja društvenoga života i djelovanja.

3) Pravednost strogim vezama veže čovjeka da Bogu iskaže vrhovno poštovanje. Ona nas sklanja da roditeljima i domovini, odličnijima od sebe, nosiocima vlasti i slično, iskažemo dužnu čast. Kršćanska moralka potiče čovjeka da daje bližnjemu i ono na što on nema strogo pravo, ali što uljepšava život, čini ga ugodnijim. Tako u ime pravednosti moralka naređuje: ne laži – ne očituj tajnu bez dostatna razloga – budi zahvalan – kažnjavaj umjereno – budi darežljiv – budi prijazan. Zar ne bi zajednički život među ljudima bio snošljiviji, ugodniji, sretniji, kad bi se te krjeposti provele u djelo?

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 92–103.