Abigaíl

Ništa nije zavodljivije od ljudske savjesti, ali ništa orkanskije.
F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi

Nemojte misliti da ću vam govoriti o Nabalovoj ženi koja je poslije njegove smrti postala Davidovom ženom (Prva Samuelova 25, 23–42). Naši prevodioci Biblije njezino ime pišu „Abigajila“, ali meni ipak ljepše zvuči njezin španjolski izgovor s naglaskom na posljednjem samoglasniku, pogotovo u dozivanju, kad se taj „i“ oteže i razliježe poput jeke. Biblija kaže da je Abigajila bila „žena mudra i vrlo lijepa“. Abigajila moje pripovijesti bila je također vrlo lijepa, ali, nažalost, ne baš odviše mudra.

Kad sam stigao u Santiago de Chile, zamolio me starješina samostana da osnujem crkveni zbor. Doveo je neku svoju znanicu, staru profesoricu, požrtvovnu ženu, koja je okupljala djevojke iz svoje škole da ih pouči u najosnovnijim istinama vjere i ćudoređa. Bile su to učenice neke privatne škole trgovačke struke. Čileanke su izvanredno muzikalne, i nije trebalo mnogo vremena da naš zbor propjeva. Dakako, i Abigaíl je bila u zboru. Lijep glas, još ljepša djevojka. Stasita, tamnoputa poput kakve Arapkinje, svjesna „da se dečki za njom okreću kad prolazi ulicom“, stalno bi kasnila na vježbe da pokaže kako zbor bez njezina duboka alta „visi u zraku“. Nadao sam se da ću je svojim strpljenjem prisiliti da ne kasni i da bude mirna za vrijeme pokusa. Ali uzalud. Ona bi se okrenula prema prozoru s kojega se vidjelo natkriveno dvorište, ne mareći za moje dirigiranje. Nekoliko sam je puta upozorio da gleda na pokrete mojih ruku, a ne na mlađe redovnike koji su onuda šetali.

– Vas zanima samo moj glas, a ne ja – odgovorila mi je prkosno.

Zamolio sam profesoricu da mi rastumači Abigaílino ponašanje. Želio sam doznati nešto više o toj nestašnoj djevojci.

– Pazim, oče, da te djevojke ne padnu u ruke kakva uličara. Njihovi roditelji nemaju ni volje ni vremena da se o njima brinu. Najviše sam zabrinuta za Abigaíl. Ona zapravo nema ni oca ni majke. Otac nepoznat, majka china (izgovara se „čina“). Vidim po vašem čuđenju da vi ne znate o čemu se radi. To je tužan ostatak kolonijalnih vremena kad su veleposjednici bili gospodari ne samo imanja, nego i ljudi. „Chine“ su priležnice ili ljubavnice. Kad je Abigaílina majka zatrudnjela, gospodar ju je nagovorio, ili bolje reći prisilio, da se preseli u predgrađe, gdje joj je kupio lijepu kuću i prostrani vrt. Time je „otkupio“ svoj grijeh i riješio se neugodnosti jer on, pravi caballero, nije smio dopustiti da mu itko predbaci bračnu nevjernost budući da je već imao troje zakonite djece. Tako se Abigaílina majka preselila u predgrađe i rodila prvo dijete. Nastavila je svoj „posao“ primajući posjetioce, napose strane mornare koji bi doplovili u obližnju luku San Antonio. Ne ću mnogo pogriješiti ako kažem da je Abigaíl plod Istoka, to jest nekoga mornara s Cipra, iz Turske ili Libanona. O tome govori boja njezina lica. Lijepa je, inteligentna, ali vrlo nemirna. Bilo bi žalosno kad bi pošla putem svoje majke. Majka je ukusno odijevam, ali je nikad ne pita što radi ni kamo ide. Zapravo je sretna kad Abigaíl nije kod kuće, jer je tako ne smeta u njezinu „poslu“. Posjetila sam je jedanput, ali me je surovo odbila predbacujući mi da se miješam u njezin život. Htjela je pošto-poto da je svi smatraju poštenom ženom koju je muž nepravedno napustio i „pobjegao“ s drugom. Abigaílu nije voljela jer joj je predbacivala što daje prenoćište mornarima, dok ona time „pošteno“ zarađuje kruh za sebe i za djecu. Eto, ukratko, o njezinoj majci. Bojim se za Abigaíl. Kaže se da vrag ne spava, ali što ako se već uselio u kuću njezine majke? Kako izbjeći da Abigaíl ne padne u njegove zamke? Bojim se dana kad Abigaíl ne će imati dovoljno novaca za svoje potrebe, napose za svoje gizdavo odijevanje. Tada će joj sigurno koji mornar ponuditi i novac i ukrasne predmete… Molim vas, porazgovarajte koji put nasamo s njom. Ona ništa ne zna o prošlosti svoje majke. Ja sam to doznala od pouzdanih osoba koje dobro poznaju caballera i njegov život na posjedu.

Obećao sam dobroj gospođi da ću učiniti što budem mogao. I zaista, poslije jednoga od naših „pokusa“, zamolio sam Abigaíl da me pričeka u sobi za posjete. Naš razgovor nije dugo trajao. Abigaíl je naslućivala zašto sam je pozvao.

– Znam, znam – govorila je prije nego sam uspio sjesti. – Vama je krivo što sam neki dan rekla da vas zanima samo moj glas. A ja imam i tijelo i želje.

– Kakve?

– Vi ste stari da biste to shvatili. Onaj mladi, visoki redovnik koji šeta dok mi pjevamo, on bi me sigurno shvatio. Uvijek je nasmijan, galami da je milina. Nije mrk kao vi. Ali što se vi razumijete u žene i njihove želje?

– Što bi ti zapravo htjela?

Skanjivala se neko vrijeme, a onda iz nje izbije china:

– Bila bih sretna kad bih s njime imala dijete, pa makar ga više nikada ne vidjela. 

– Abigaíl!! – jedva sam uspio izreći kad ona naglo zgrabi svoju torbicu, digne se i odjuri.

– Čekaj, Abigaíl! – vikao sam, ali ona je već bila na ulici. Nikad se više nije vratila. Sva nagovaranja stare, dobre profesorice da se vrati bila su bezuspješna.

– Možda se stidi svojih riječi – rekoh profesorici.

– Ne vjerujem – odgovori zamišljeno. – Ne dolazi više ni u školu. Želi biti slobodna. Imat će više vremena za kino i zabave.

– Zna li to njezina majka?

– Upozorila sam je, ali nije bila iznenađena. „Možda je to i bolje“, rekla mi je. „Neka potraži neko zanimanje i zaradi svoj kruh, a ne da je ja hranim!“

– Kakvo zanimanje? – prekinuo sam profesoricu. – Zar nema i odviše nezaposlenih u ovoj zemlji?

– Tako je – odgovorila je snuždeno. Bojim se da ne pođe majčinim putem. Vi ipak upozorite toga mladoga redovnika da je izbjegava ako je sretne na ulici.

Prošlo je otada više od godine dana. Jednom smo pošli na izlet u San Antonio, luku koja je uvijek u nekom natjecateljskom odnosu prema Valparaísu. Vozač je bio redovnik o kome je Abigaíl govorila. Kad smo stigli u luku, željeli smo se prošetati lukobranom i promatrati prekooceanske brodove, iz kojih su radnici iskrcavali svakovrsnu robu. Dok smo šetali, opazih pred jednim brodom Abigaílu.

– A, tu si! – rekoh glasno.

– Tko? – zapita me vozač.

– Pa ona djevojka o kojoj sam ti govorio.

Bila je u društvu nekoga mornara, naslonjena na njegovo rame. Nije nas opazila jer je bila okrenuta prema brodu i slušala mornarevo šaputanje. On ju je lijevom rukom ogrlio i privukao k sebi.

– Ona je trudna – upozori me subrat.

– Doista, njezina je trudnoća bila svima uočljiva. Predložio sam da nastavimo šetnju uz more do svjetionika. Sivilo oceana odgovaralo je sivilu neba. Golemi valovi prebacivali su se preko lukobrana. Nije bilo uputno ići prema svjetioniku. Vratili smo se. Vidjela nas je. Prkosno se nasmiješila i nastavila svoje ljubakanje.

Ispričao sam sve to staroj profesorici. Ničemu se nije iznenadila.

– Znam ja i više od toga – reče mi.

– A što može biti više? – zapitah začuđen. 

– Da se je vjenčala s tim Arapinom. Ne u crkvi, nego u općini. On tobože nije imao sa sobom isprave koje Crkva zahtijeva. Vjenčala se, ukrcala na njegov brod i otputovala.

– Zna li to njezina majka? Odobrava li?

– Baš je nju briga! Ima i onako šestero djece. Ovako joj je jedan teret manje.

– Zna li kamo je otputovala njezina kći?

– Ne! Abigaíl se nije do danas nikomu javila. A prošlo je otada nekoliko mjeseci.

– Zar ona nije mogla biti žrtvom nekoga varalice, trgovca bijelim robljem? – upitah.

Profesorica se nije začudila momu pitanju.

– Na to sam i ja pomislila – reče zabrinuto. – Bila sam na policiji i iznijela sve okolnosti ovoga slučaja. Čudili su se što njezina majka nije došla to prijaviti. Ipak su sve pribilježili. Komesar mi je samo rekao: „Budite mirni, gospođo! Razvidjet ćemo to preko Interpola.“

Nisam više nikad ništa doznao o lijepoj Abigaíli.

Rajmund Kupareo

Marulić (Zagreb), XVII (1984.), br. 3, str. 286–288;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 11–16.