Apostoli i crkveni otci o skrbi za siromahe
Iz apostolske pobudnice svetoga otca Lava XIV. Dilexi te svim kršćanima o ljubavi za siromahe, od 4. listopada 2025., točke 37.–47.
Pravo bogatstvo Crkve
37. Sveti Pavao prepričava kako među vjernicima nastajuće kršćanske zajednice „nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih“ (Prva Korinćanima 1, 26). Međutim, unatoč siromaštvu prvotni kršćani bili su jasno svjesni potrebe skrbiti se za one koji su najviše bili u potrebi. Već u zoru kršćanstva apostoli su položili ruke na sedam muževa probranih iz zajednice. Do određene mjere uključili su ih u svoje služenje, ustanovivši ih za službu – grčki diakonía – najsiromašnijih (usp. Djela apostoslka 6, 1–5). Znakovito je da je prvi učenik koji je posvjedočio svoju vjeru u Krista do prolijevanja vlastite krvi bio Stjepan, koji je pripadao toj skupini. U njemu se sjedinjuje svjedočanstvo skrbi za siromahe i mučeništvo.
38. Nešto manje od dva stoljeća kasnije, drugi đakon, sveti Lovro, na sličan će način pokazati svoju vjernost Isusu Kristu spajajući mučeništvo i služenje siromasima.[1] Iz zapisa svetoga Ambrozija doznajemo da su Lovru, đakona u Rimu u vrijeme papinstva Siksta II., rimske vlasti prisilile da preda crkvena blaga. „Sljedećega dana doveo je sa sobom siromahe. Upitan gdje bi obećano blago moglo biti, pokazao je na siromahe govoreći: ‘Ovi su blaga Crkve’.“[2] Dok pripovijeda o tom događaju, sveti Ambrozije pita: „Koja blaga Isus ima koja su dragocjenija od onih u kojima se voli pokazivati?“[3] I, podsjećajući da crkveni službenici nikada ne smiju zanemariti skrb za siromahe, a kamoli gomilati dobra za vlastitu korist, kaže:
„Ta se zadaća mora obavljati s iskrenom vjerom i mudrim predviđanjem. Svakako, ako netko iz toga izvlači osobnu korist, čini zločin; ali ako prihod podijeli siromasima ili otkupi uznika, čini djelo milosrđa“.[4]
Crkveni otci i siromasi
39. Od prvih stoljeća crkveni su otci u siromasima prepoznavali povlašteni put da se dosegne Boga, osobit način susreta s Njim. Ljubav iskazana potrebitima nije se smatrala samo ćudorednom krjepošću, nego konkretnim izrazom vjere u utjelovljenu Riječ. Zajednica vjernika, poduprta snagom Duha Svetoga, bila je ukorijenjena u bliskost siromasima, koje se nisu smatralo privjeskom, nego bitnim dijelom Kristova živoga tijela. Primjerice, dok je bio na putu prema mučeništvu, sveti Ignacije Antiohijski poticao je smirnsku zajednicu da ne zanemaruje dužnost činjenja djelâ milosrđa prema najpotrebitijima, opominjući ih da se ne ponašaju kao oni koji se protive Bogu.
„Nego razmislite koliko se oni, koji imaju drukčije mišljenje o milosti Kristovoj, koja nam je došla, protive volji Božjoj. Ne mare za ljubav; ne brinu se za udovice, siročad, potlačene, ni za svezana ni za slobodna; ni za gladne, ni za žedne“.[5]
Smirnski biskup Polikarp izričito je izjavio da se crkveni službenici trebaju brinuti za siromahe:
„A prezbiteri neka budu suosjećajni i milosrdni prema svima, vraćajući one koji lutaju, posjećujući sve bolesne i ne zanemarujući ni udovice, ni sirote, ni siromahe, nego uvijek ‘nastojeći oko dobra ne samo pred Bogom, nego i pred svim ljudima’.“[6]
Iz ta dva svjedočanstva proistječe da se Crkva pojavljuje kao majka siromaha, mjesto gostoprimstva i pravednosti.
40. Sa svoje strane sveti Justin, koji je Prvu apologiju naslovio caru Hadrijanu, Senatu i rimskomu narodu, objasnio je da kršćani donose sve što mogu potrebitima jer ih vide kao braću i sestre u Kristu. Pišući o skupu okupljenu na molitvu prvoga dana u tjednu, ističe kako u srcu kršćanskoga bogoslužja liturgije nije moguće odvojiti štovanje Boga od brige za siromahe. Stoga, u određenom trenutku slavlja:
„oni koji su imućni i voljni, daju kako svaki smatra prikladnim; a ono što se skupi polaže se predsjedatelju, koji pomaže siročadi i udovicama i onima koji su, zbog bolesti ili bilo kojega drugoga razloga, u potrebi, i onima koji su u okovima, i strancima koji borave među nama, i jednom riječju priskače u pomoć svima koji su u potrebi“.[7]
To pokazuje da Crkva u nastajanju nije odvajala vjeru od društvenoga djelovanja: vjera bez svjedočenja konkretnima djelima smatrala se mrtvom, kako nas je naučio sveti Jakov (usp. Jakovljeva 2, 17).
Sveti Ivan Zlatousti
41. Među istočnim otcima možda je najžarči propovjednik društvene pravednosti bio je sveti Ivan Zlatousti, carigradski nadbiskup potkraj IV. i početkom V. stoljeća. U propovijedima poticao je vjernike da prepoznaju Krista u potrebitima:
„Želiš častiti tijelo Kristovo? Ne dopusti da se prezire u svojim udovima, to jest u siromasima koji nemaju odjeću kojom bi se zaogrnuli. Ne časti Kristovo tijelo ovdje u crkvi svilenom odjećom, dok ga vani zanemaruješ kada pati od hladnoće i golotinje… [Tijelo Kristovo koje je na žrtveniku] ne treba ogrtače, nego čistu dušu, ali ono vani treba puno truda. Stoga naučimo biti mudri i častiti Krista kako On želi. Jer najugodnija čast koju možemo dati Onomu koga želimo častiti jest da činimo ono što On sâm želi, a ne ono što mi mislimo… Tako i ti, daj mu čast koju je zapovjedio i neka siromasi imaju koristi od tvoga bogatstva. Bogu ne trebaju zlatne posude, nego zlatne duše“.[8]
Potvrđujući s kristalnom jasnoćom da, ako vjernici ne susreću Krista u siromasima koji stoje na vratima, ne će Mu se moći klanjati ni na žrtveniku, nastavlja:
„Što Kristu koristi ako Mu je žrtveni stol pun zlatnih posuda, dok On sâm umire od gladi u osobi siromaha? Prvo nahrani gladne, a tek zatim, onim što ostane, ukrasi Njegov žrtvenik onim što ostane“.[9]
Stoga je Euharistiju shvaćao kao sakramentni izraz milosrdnosti i pravednosti koje su joj prethodile i pratile je. Ta ista milosrdnost i pravednost trebaju ovjekovječiti Euharistiju ljubavlju i brižnošću prema siromasima.
42. Posljedično, milosrdnost nije na izbor, nego je zahtjev istinskoga bogoštovlja. Zlatousti je žestoko osuđivao pretjerano izobilje povezano s ravnodušnošću prema siromasima. Pozornost koja im se duguje više je od pukoga društvenoga zahtjeva, ona je uvjet spasenja koji nepravedno izobilje opterećuje teretom osude.
„Jako je hladno, a siromah leži u krpama, polumrtav, smrzava se i drhti od studeni. Dosta ga je vidjeti da se čovjek gane. Međutim, ti ga, crven u licu i pijan, zaobilaziš. I kako očekuješ da te Bog izbavi kad budeš u nevolji? […] Bešćutno tijelo, koje više ne razumije čast, često resiš raznom šarenom i pozlaćenom odjećom, a prezireš onoga koji trpi bol, muku i grčeve i trese se od gladi i hladnoće, više mareći za taštu slavu nego za strah Božji“.[10]
Taj duboki osjećaj društvene pravednosti navodi ga da ustvrdi kako „ne davati siromasima znači krasti od njih i lišiti ih života, jer ono što imamo pripada njima“.[11]
Sveti Augustin
43. Augustinov duhovni vodič bio je sveti Ambrozije, koji je isticao etičku nužnost dijeljenja tvarnih dobara:
„Ne dijeliš siromahu od svoga, nego vraćaš od njegova. Jer ono što je zajedničko, dano na korištenje svima, ti sâm prisvajaš“.[12]
Za milanskoga biskupa milostinja je obnovljena pravednost, a ne gesta blagonaklonosti (pokroviteljstva). U njegovu propovijedanju milosrđe poprima proročko obilježje: on osuđuje strukture koje gomilaju stvari i potvrđuje zajedništvo kao poziv Crkve.
44. Oblikovan u toj predaji sveti hiponski biskup poučavao je pak o ljubavi prema siromasima koja ima prednost. Kao budni pastir i teolog rijetke pronicljivosti shvaća da se istinsko crkveno zajedništvo izražava i u zajedništvu dobara. U Tumačenjima psalama podsjeća nas da pravi kršćani ne zanemaruju ljubav prema najpotrebnitijima:
„Obraćate pozornost na svoju braću, ako su u kakvoj oskudici; ali ako je Krist u vama, dijelite i vanjskima [poganima, nekršćanima]“.[13]
Stoga to dijeljenje dobara proistječe iz božanskoga dobročinstva i krajnja svrha mu je Kristova ljubav. Za Augustina siromasi nisu samo ljudi kojima treba pomoći, nego sakramentna Gospodinova nazočnost.
45. Naučitelj milosti vidio je brigu za siromahe kao konkretan dokaz iskrenosti vjere. Tko kaže da ljubi Boga, a nema suosjećanja za potrebite, laže (usp. Prva Ivanova 4, 20). Tumačeći Isusov susret s bogatim mladićem i „blago na nebu“ pridržano za one koji daju svoja dobra siromasima (usp. Matej 19, 21), Augustin stavlja sljedeće riječi na Gospodinove usne:
„Primio sam zemlju, dat ću nebo. Primio sam vremenita dobra, uzvratit ću vječna dobra. Primio sam kruh, dat ću život… Pružena mi je gostoljubivost, ali dat ću dom. Posjetili su me kad sam bio bolestan, ali dat ću zdravlje; pohodili su me u zatvoru, ali dat ću slobodu. Kruh koji si dao mojim siromasima pojeo se, ali kruh koji ću ja dati ne samo da će vas nasititi, nego vam nikada ne će ponestati“.[14]
Svemogući ne dopušta da ga se nadmaši u velikodušnosti prema onima koji Mu služe u najpotrebitijima: što je veća ljubav prema siromasima, to je veća nagrada od Boga.
46. Ta kristocentrična i duboko crkvena perspektiva vodi do tvrdnje kako prinosi, kada se rađaju iz ljubavi, ne samo da ublažavaju potrebe brata ili sestre, nego i pročišćavaju srce darivatelja, ako je spreman promijeniti se: „milostinja može biti korisna u brisanju prošlih grijeha, ako ste ispravili svoje putove“.[15] To je, tako reći, uobičajeni put obraćenja za one koji žele slijediti Krista nepodijeljenim srcem.
47. U Crkvi koja u siromasima prepoznaje lice Kristovo, a u tvarnim dobrima oruđe ljubavi, Augustinova misao ostaje sigurno svjetlo. Vjernost Augustinovom učenju danas zahtijeva ne samo proučavanje njegovih djela, nego i spremnost da se temeljito živi njegov poziv na obraćenje, što nužno uključuje služenje ljubavi.
Lav XIV.
[1] Usp. Ambrozije, De officiis ministrorum, I. knjiga, 41. poglavlje, 205–206: Corpus Christianorum Series Latina, svezak 15, Turnhout, 2000., str. 76–77; II. knjiga, 28. poglavlje, 140–143: Corpus Christianorum Series Latina, svezak 15, str. 148–149
[2] Isto, II. knjiga, 28. poglavlje, 140: Corpus Christianorum Series Latina, svezak 15, str. 148.
[3] Isto.
[4] Isto, II. knjiga, 28. poglavlje, 142: Corpus Christianorum Series Latina, svezak 15, str. 148.
[5] Ignacije Antiohijski, Poslanica Smirnjanima 6, 2: SC 10bis, Pariz, 2007., str. 136–138.
[6] Polikarp, Poslanica Filipljanima 6, 1: Sources Chrétiennes, svezak 10bis, str. 186.
[7] Justin, Prva apologija, 67, 6–7: Sources Chrétiennes, svezak 507, Pariz, 2006., 310.
[8] Ivan Zlatousti, Homilije o Mateju, 50, 3: Patrologia Graeca, svezak 58, Pariz, 1862., stupac 508.
[9] Isto, 50, 4: Patrologia Graeca, svezak 58, Pariz, 1862., stupac 509.
[10] Ivan Zlatousti, Homilija o Poslanici Hebrejima, 11, 3: Patrologia Graeca, svezak 63, Pariz, 1862., stupac 94.
[11] Ivan Zlatousti, Homilija II. o Lazaru, 6: Patrologia Graeca, svezak 48, Pariz, 1862., stupac 992.
[12] Ambrozije, O Nabotu, 12. poglavlje, 53: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 32/2, Prag-Beč-Leipzig, 1897., str. 498.
[13] Augustin, Tumačenje psalama, 125, 12: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 95/3, Beč, 2001., str. 181.
[14] Augustin, Propovijed LXXXVI, 5: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 41Ab, Turnhout, 2019., str. 411–412
[15] Pseudo-Augustin, Propovijed CCLCXXXVIII, 2: Patrologia latina, svezak 39, Pariz, 1862., stupac 1700. [Prevoditeljska napomena: Misao jest izvorno Augustinova i nalazi se u njegovim vjerodostojnim spisima: Govoru 210., 9. točki i Govoru 58., 10. točki: „Imat će dva krila: dvostruku milostinju. Što je dvostruka milostinja? Oprostite i bit će vam oprošteno; dajte i dat će vam se.“]
