Aristarh iz Soluna
Aristarh po vjeri židov[1] pa kršćanin bijaše poučljiv učenik, putnik, poslanik, pouzdanik apostola Pavla.[2]
Rođen u Solunu
Prvi put susrećemo Aristarha u Efezu, najvećem maloazijskom središtu, zajedno s njegovim zemljacima Solunjanima, Sekundom i Gajom, koji pohađahu studij biblijske i fundamentalne teologije na Pavlovu misijskom institutu, kako ga je Apostol već mogao formirati. Apostol ga Pavao uze sa sobom iz Soluna na svome Drugom misijskom putovanju. Aristarh je iz židovske obitelji, kako razabiremo iz Poslanice Timoteju. Pavao kaže da su s njime u sužanjstvu u Rimu: Aristarh, Marko, Barnabin nećak, i Isus zvani Just. Ta trojica. „Od obrezanih jedino ovi rade sa mnom za kraljevstvo Božje“ (Kol 3,10). Od „obrezanih“, znači od Židova. A ostala trojica, koju nabraja, rodom su iz neobrezanja ili poganstva: Epafra iz Kolose, Luka iz Antiohije i Dema iz Soluna.
Pavao se u Solunu najprije obrati svojoj židovskoj zajednici. Propovijedaše kroz tri subote. I imađaše uspjeha. „Neki se od njih uvjeriše pa se pridružiše Pavlu i Sili; tako i veliko mnoštvo bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena“ (Dj 17,4).
Plodno tlo. Plemenite duše bijahu željne Boga. Pavao se nastani kod nekoga Židova Jasona. Ali zavidni Židovi unajmiše „neke opake uličnjake“, vucibatine, koji nahrupiše na kuću jadnoga Jasona, a Pavao na druga vrata u bijeg. Jason morade platiti jamčevinu, a Pavao jedva živ uteče, znajući da će mu glava, koju je lako mogao izgubiti, valjati za drugih zgoda. Kasnije se sjeća tih dana:
„Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo Evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli“ (1 Sol 2,8).
Crkva u Solunu uzvrati Pavlu s četvoricom novih misionara: Demom i Sekundom, Gajem i Aristarhom.[3]
Koga je sv. Pavao uzimao? Na tome putovanju uze: Timoteja iz Listre, Gaja iz Derbe, Sopatera iz Bereje, četvoricu spomenutih mladića iz Soluna, te Tihika i Trofima iz Efeza.
Kako je te kandidate provjeravao? Po kojim kriterijima? – Po ona tri poznata i temeljna kriterija koja vrijede i danas: zvanje, znanje i zdravlje.
Prvo – zvanje: da je mladić iz dobro obraćene i pobožne obitelji, u kojoj se Boga moli i zapovijedi opslužuju. Dobar plod ne pada daleko od dobra stabla. Ako su roditelji u svome braku vjerni jedno drugomu, ako su nesebično rodili i odgojili više djece, ako se drže Božjega zakona u kući, na ulici, na poslu, očito se radi o zdravoj kršćanskoj zajednici iz koje i Bog želi imati vrijednih radnika u žetvi svojoj. Stoga je potrebno naći pripravnika da bude uvjeren u svoje duhovno zvanje; da u srcu osjeća da ga Bog zove. Jest to tajanstven glas, ali ništa manje realan negoli i neki glas privlačne djevojke, zamamljive škole ili profesije. Ako toga unutarnjega glasa, koji Bog stavlja u izabranikovo srce od majčine utrobe, nema, uzalud je sav vanjski zov, maštanje i namještanje. Traži se također da kandidat prihvaća celibat kao uvjet misijskoga zvanja. Pavao će jednom zgodom reći: „Ja bih volio da svi budu kao ja“ (1 Kor 7,7), tj. neoženjen, sam sebi kuha, sam pere, sam se evanđeoski snalazi kroza život. Može o sebi. Tko to ne bi prihvatio, nije mogao u Pavlovu misijsku družinu.
Drugo – znanje da je u prvom redu upućen u Božje znanje koje služi spasenju, da je u kršćanskoj vjeri ukorijenjen i da može dalje sam teološke predmete proučavati i druge vjernike poučavati. Ako nema u glavi logike, razboritosti, zdravih zaključaka, što ćeš s njime? Kako će ući u raspravu sa sofističarima ovoga svijeta koji te nasanjkaju na prvom koraku.
Treće – zdravlje, da je najprije mladić moralno zdrav, da je na dobru glasu, osobito među ženskim svijetom. Da je suzdržljiv, da se ne zalijeće u noćne klubove i diskače, da nema nikakvih skandaloznih glasina o njemu s te putene strane. Da mu ne će sutra žena ili djevojka biti razlogom odustanka od misija. Osim toga tražilo se i traži se da bude zdrave tjelesne konstitucije. Otporan na vrućinu i na hladnoću, na putovanja, prilagodljiv na razne situacije s obzirom na jelo, pilo, spavanje, razgovore. Da je zdrave glave i zdrava srca. Da nema neku vanjsku uočljivu manu koja će ga smetati u njegovu redovitu obavljanju službe. Kandidat bi obično prošao sistematski pregled kod doktora Luke, liječnika opće prakse. I ako je ocijenjen da je psihički i fizički sposoban za daljnje životno putovanje i školovanje, Pavao bi ga poveo sa sobom.
I doista Apostol ne imađaše velikih problema s te zdravstvene strane. Bog, koji zdravlje daje, tako htio. Njegovi su suradnici bili zdravi mladići, tjelesno razvijeni, izvježbani u postovima i molitvama, odricali se svojih naravnih prava radi nadnaravnoga Kraljevstva Božjega. Tu mu bijaše sretan izbor i pogođena imenovanja. Samo za trojicu kaže da su imali zdravstvenih problema: Timoteja je nešto bolio želudac, kronični gastritis (1 Tim 5,23). Trofima je nekom zgodom poveo iz Efeza u Rim, ali ga je morao ostaviti „bolesna u Miletu“ (2 Tim 4,20). Epafrodit se, kao delegat iz Filipa, u zatvoru kod Pavla u Rimu ili u Efezu, nije bitno, tako razbolio „gotovo na smrt“ da je jedva živ ostao. Pavao ga prizdravljena vrati u Filipe da ne bi doživio „žalost na žalost“ (Fil 2,27), jer ga spopade posebna žalost kad mu se Dema izdvoji iz ekipe, zaljubljen u sadašnji svijet, napustivši rimsku misiju i školu. Pa i samoga je Pavla gonila nekakva teška tjelesna nevolja, stimulus carnis (1 Kor 12,7). Ali on se nije dao, nego se svojski borio, molio i patnju prihvaćao, pobjeđivao. Smatrao ju je lijekom protiv svoje oholosti. I patnjom se ponosio.
Tri nas ljudske slabosti osobito pogađaju, i u sjemeništu, i u bogosloviji, i u svećeničkom životu. I u glavi, i u srcu, i u cijelom tijelu:
intelektualna slabost – znamo koliko smo jadni da nešto shvatimo, još jadniji da to zapamtimo i najjadniji da o tome suvislo i životno razmišljamo, planiramo i zaključujemo;
moralna slabost – znamo koliko smo jadni da se teškom mukom rješavamo određenih navika, posrtaja, padova, da se napokon podignemo, popravimo i budemo na odgovarajućoj visini kako Bog zapovijeda po svomu dekalogu;
tjelesna slabost – znamo tolišno nam treba da nas običan kašalj, sićušan virus ili kakva nevidljiva bakterija prevali u krevet, ne danima, nego nekada i tjednima. Bog nas drži u obruču naše boli i bolesti da se ne hvalimo iznad svojih sila, nego da Boga priznamo gospodarom i svoje pameti i svoga srca i svoga tijela. Bog drži naše zdravlje u svojoj ruci i milosti. Koliko nam puta zemaljski liječnici prognoziraju da nas čeka smrt za nekoliko dana ili mjeseci, a Bog nam i u krhku zdravlju dadne dug život, i to godinama. Žuti žutuje, a crveni putuje. Hvala Bogu na njegovu daru.
Tako Pavao nađe vrloga mladića Aristarha koji puno obećavaše, koji imađaše zdrav duh u zdravu tijelu. „Sa mnom!“ – pozva ga Pavao.
Učenik u Efezu
Rekosmo da nije moguće da Pavao, i sam odgojen i izobražen do nogu učena Gamaliela u Jeruzalemu, ne otvori kakvu misijsku školu u Efezu, gdje se zadrža oko tri godine. Efez bijaše glavni centar Male Azije, polumilijunski grad. Pavao smatraše nužnim da njegovi učenici steknu zdrave temelje Biblije i teologije u Efezu, gdje će se teorija egzegeze izmjenjivati s praksom kateheze i propovijedanja. Bez straha da ćemo pogriješiti, možemo pretpostaviti da takva škola bijaše u kući plemenitoga Onezifora ili u onoga bračnoga kršćanskog para Akvile i žene mu Priske. A učenika je moglo biti i do dvadesetak. Među vrijednim slušateljima, koji uhvatiše barem po koje predavanje ili nekako namiriše semestar na efeškom Paulinumu, možemo naći: Tihika i Trofima – Efežane; Epeneta, „prvinu Azije za Krista“; Figela, Hermogena, Fileta i Himeneja – poznate i neustrajne Azijate. Zatim Aristarha, Sekunda, Demu i Gaja – Makedonce iz Soluna, i Sopatera Berejca. Zatim Gaja iz Derbe, Arhipa i Epafru iz Kolose, Marka Jeruzalemca, te Erasta Korinćanina. Tita Antiohijca, vrsna učenika, kojega učitelj imenova biskupom na Kreti. Konačno Timoteja, Listranina, jednoga od najboljih učenika, koji posta učiteljem, i kojega Pavao imenova nadbiskupom u Efezu. Bilo je sigurno studenata i između one dvanaestorice učenika koje je Pavao našao kao ivanovce (Dj 19,7), krstio ih i krizmao jer nisu ni čuli da ima Duh Sveti. A Duh pokretač i izvođač svega misijskog djela! Akvila i Priscila, koji slušahu propovijedi apostola Petra u Rimu, također mogoše prenijeti i prezbiterima i svoj zajednici predaje i prispodobe jer bijahu izvrsno upućeni u Put Gospodnji (Dj 18,26).
Rektor je učilišta bio Pavao, razumije se, a u profesorskom kadru mogao se nekom prigodom naći i vrijedni bibličar i retoričar Apolon iz Aleksandrije, koji je znao održati vatrena i smjela predavanja ne samo u efeškoj sinagogi, nego i u teološkoj školi. Pavao će reći da svojim učenicima ne propusti iznijeti ništa od svêga nauma Božjega, sav depositum fidei – polog vjere – koji bijaše sam čuo, i to im na konferencijama izlagaše i argumentirano obrazlagaše. Ne samo u školi, javno, nego i po kućama, po misijskim postajama. Upozoravaše ih na dvije pogibelji: na divlje vukove koji dolaze izvana i trgaju stado, kao i na prerušene heretike koji se javljaju iznutra, iz stada, iz same Pavlove škole. Pod krinkom znanosti, psihologije, helenske kulture, promiču prazne ideje i zabavne basne, beskorisne za spasenje. On ih urazumljivaše dan i noć, u suzama i mukama (Dj 20,20), veli Doctor gentium. Ali kako ćeš neke nerazumne urazumiti, kad je njima puno više stalo do prolazne i propadljive putene strasti negoli do neprolazne i nepropadljive savjesti. Tako će se neki iz te famozne škole vremenom izopačiti da će ih Pavao čak izopćiti, jer su udarili na vjerno stado svojim podmuklim krivovjerjem.
Aristarh bijaše vjeran i privržen učenik, redovito predavanja slušao, pravovremeno ispite polagao, sve u roku, čak i prije roka čistio. Dobar i radin student, koji iskorištavaše svoje urođene talente. Dva talenta – dva talenta! Nije se tužio da nema dostatno naravnih darova, kao Figel i Filet koji su obdareni s pet talenata pa sve upropastiše. On, Aristarh, raspolagaše samo s dva talenta, marljivo ih razvijaše, na ispitu provjeravaše i razborito upotrebljavaše. Zapeo za oko učitelju Pavlu kao solidan i odan učenik. Kakvo čudo da će ga Pavao povesti i na rimsko učilište. Tko ima i radi, još će mu se dati, neka ima i radi u izobilju! A tko ne radi ili naopako radi, oduzet će mu se i ono što ima. Aristarh je spomenut barem pet puta u Novome Zavjetu. I to ništa o njemu posebno, nigdje njegovo ime nije istaknuto kao izvanredno, nego sve sasvim normalno, tečno, neusiljeno, zdravo i pozdravno. Na takvima stoji i današnje bogoslovno školstvo i sutrašnje crkveno dušobrižništvo.
Pavlov pratitelj iz Efeza u Makedoniju
Aristarha jednom prilikom, zajedno s njegovim zemljakom Gajem, efeška masa prema kazalištu povuče i vjerojatno pretuče:
Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište, vukući sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove (Dj 19,29).
Bijaše to za Aristarha prvo i pravo vatreno krštenje. „Mene su progonili i vas će progoniti“, zaječaše mu Gospodinove riječi u ušima. I osjećaše se počašćenim da može štogod podnijeti za ime Isusovo i da ga Gospodin nađe dostojnim da može za Evanđelje trpjeti. Kao što je on plod Pavlovih patnja, tako Bog sada priprema iz njegovih patnja nove članove, nova zvanja.
Kako se to dogodi u Efezu? U gradu neki srebrnar Demetrije zametnu kavgu koja se pretvori u pravu narodnu bunu. I kao što to obično biva, većina svijeta ne bijaše pravo ni svjesna zašto iziđe na ulice i trgove. I protiv koga se treba buniti. Taj nesretni trgovac Demetrije udari na Pavla optužujući ga da je „ne samo u Efezu nego gotovo i u svoj Aziji uvjerio i preokrenuo poveliko mnoštvo“ (Dj 19,26), učeći da su drveni, srebrni ili zlatni kumiri, koje trgovac izrađivaše, ništa drugo doli lažni bogovi, ljudske rukotvorine. Na to Efežani i Efežanke uzvratiše bjesomučnim skandiranjem dva sata izvikujući frazu: „Velika je Artemida Efeška“, odnosno: „Velika je Dijana Efeška“, što Pavla osobito ogorči i naživcira. On htjede uletjeti u rulju da obrani svoje suputnike, ali mu učenici ne dopustiše (Dj 19,29-30). Htjede se valjda masi obratiti i s njom obračunati na kazališnoj pozornici, kao da je to oholo učena i indiferentna Atena na Areopagu. Da je ušao u teatar, sigurno bi izgorio pod linčom pobješnjele mase. Aristarh se srećom oslobodi svjetine, zadobivši više fašnica po leđima. Dobro je i prošao!
Pavao odluči poći u Makedoniju i Grčku pokupiti kolektu za Crkvu u Judeji (2 Kor 8,1; 9,1-4). Za svoje osiguranje uze čak sedmoricu svojih učenika. To su: Sekund, Gaj, Sopater, Tihik, Timotej, Trofim i Aristarh. Prolazeći kroz Solun, Aristarh posjeti i svoju obitelj. „Blago majci koja ga je rodila!“ – govorahu žene u susjedstvu. Aristarh osta neko vrijeme u Solunu i provede Pavlove ideje s obzirom na sabirnu akciju.
Pavao provede uskrsne blagdane – dane „beskvasnih kruhova“ – u Filipima.
Na kraju svoga Trećega misijskog putovanja, 57.-58. godine, Apostol se vrati u Jeruzalem noseći kolektu, a s njime, uz ostale, bijaše i Aristarh (Dj 20,4).
Pavlov su-zatvorenik
Kada Pavao u Cezareji Primorskoj, nakon dvogodišnjega zatvora, vidje da bi mogao biti izručen Židovima u Jeruzalemu pa prema tomu na križ kao Isus ili pod kamenje kao Stjepan, sve bez ikakva suđenja, on se kao rimski građanin pozva na Rimskoga cara i na njegov Vrhovni sud. Appello ad Caesarem – Apeliram na Cezara. Prihvaćen mu bȋ priziv i sve bijaše spremno da na državni trošak otplovi Mediteranom u Rim. Rimski stotnik Julije bijaše određen za njegovu vojnu pratnju. Ali svaki takav prizivnik na sud mogao je za svoju osobnu pratnju uzeti dva „zatvorenika“ ili su-zatvorenika, koji su mogli služiti Pavla na njegovu putovanju i u rimskom pretoriju dok se ne proglasi presuda. Pavao izabra dvojicu svojih suradnika, jednoga Židova, Aristarha, a, drugoga, Luku, Antiohijca iz poganstva. Aristarha nalazimo izričito spomenuta: „S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin“ (Dj 27,2). Bijaše to mudro s Pavlove strane, da mu ne bi prigovarali kako ne voli Židove, jer su ga upravo Židovi tužili. Po tom vidiš kakvo je povjerenje imao u Aristarha. Luka sebe ne spominje, iako i on bijaše takav su-zatvorenik. Vježba se u kršćanskoj poniznosti i samozataji. Ta je služba uključivala i izravnu smrt ako bi se Pavlu štogod putem dogodilo, recimo da nestane, pobjegne ili da ga tkogod neosuđena ubije. Vidimo to u slučaju sv. Petra koji, anđelovom intervencijom, nesta iz jeruzalemskog zatvora, pa zbog toga bijega Herod Agripa sudski ispita i potom pobi svu stražu (Dj 12,19).
Jednako i Julije stotnik, prigodom brodoloma pred Maltom, najprije na Pavlov savjet spasi sve mornare te potom zaprijeti da nitko od zatvorenika ne smije isplivati niti poginuti, jer je satnik želio spasiti Pavla (Dj 27,32.43).
Tako Aristarh, vjerni putnik i na kopnu i na moru, doprije s Pavlom do Rima. Po tome kako izdrža brodolom, vidiš i sam da je Aristarh bio hrabar učenik.
Pavlov suradnik
Kroz cijelo vrijeme Pavlova boravka u Rimu, vidimo i Aristarha s njime. Vjerno mu služi kao osobni tajnik. Školu pohađa, po gradu misionira. Dva puta iz Rima pozdravlja druge, najprije Kološane (4,10), pa onda i Filemona (r. 23). U oba slučaja Pavao kaže da je Aristarh s njime na poslu za Kraljevstvo Božje. Radnik, suradnik, uposlenik. Sve ono što Aristarh slušaše u Solunu, upijaše u Efezu, doživljavaše na Sredozemlju, imađaše prilike provjeriti u vatri rimskih pogibelji. Razgovor o Židovima. Obojica više puta razgovarahu o svome židovskom narodu, koji je od Boga izabran da dočeka Mesiju, a on tako tužno odbi Isusa Krista, Mesiju, Pomazanika. Pavao koju godinu prije toga (58.) bijaše poslao iz Korinta Poslanicu Rimljanima, u kojoj su čak tri poglavlja o Židovima (9-11). Jedne večeri, pretpostavljamo, zapodjenuše ovakav razgovor.
Aristarh: Kako je naš narod ovako proklet: primio milost da preko Marije dadne krv, kost, tijelo Mesiji, da Mesija bude član našega židovskog naroda, a naš ga se narod onako sramotno odreče i predade da se razapne?
Pavao: Sve je misterij. Bog se ne odriče ni slave, ni saveza, ni zakona, ni obećanja. On će naći načina da odgoji svoje. „Htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju“ (Rim 9,3). Čitatelju, jesi li igdje ikada i od koga čuo ovakvu ljubav prema vlastitu narodu!
Aristarh: Ti u Poslanici Rimljanima kažeš o Bogu da se: „smiluje komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće“ (9,18). Kako to razumjeti?
Pavao: To govorim imajući u vidu pravdu. Nije odnos Boga i čovjeka postavljen u terminima pravde kao što to Židovi hoće. Oni misle ako opslužuju zakon da im je Bog dužnik. Ne može se čovjek pozivati na pravdu pred Bogom i tvrditi da zaslužuje spasenje. Sve ovisi o Božjoj volji i Božjem smilovanju.
Aristarh: S tim u vezi postavio si sam pitanje: „Ta, tko se to njegovoj volji odupro?“ (Rim 9,19). Dokida li se time ljudska sloboda?
Pavao: Sve je u Božjoj moći i ruci. Upotrijebio sam oštre usporedbe za koje bi neki voljeli da ih nisam napisao. Ono o lončaru i glini, o posudi časnoj i nečasnoj. Znam da čovjek nije glina nego osoba. Odgovorna osoba. Ali ja sam Židov i raspravljam sa Židovima koji razumiju proroka Hošeu: „Ne-narod moj prozvat ću narodom svojim i Ne-ljubljenu ljubljenom“ (Rim 9,25). Kada se već izabrani narod otima, Bog zove pogane na spasenje. Oni se ne smatraju pravednicima nego dužnicima Božjim.
Aristarh: Gospodin Isus izreče teške riječi nad Jeruzalemom i nad narodom koji izvikivaše: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Očekuješ li osvetu Božju?
Pavao: Misterij – otajstvo. Veliko otajstvo! Isus ozbiljnu prijetnju izreče, ali ga se ozbiljno ne uze. On ljubljaše svoj narod i sve ljude. Dade li se zato i razapeti? Oni koji prihvaćaju Isusovu ljubav, Krist im je spasenje. Oni koji odbijaju Isusovu ljubav, Krist im je osuda. A kako je u završnom činu Božje slobode i ljudske slobode, to samo Bog zna.
Aristarh: Je li onda Bog odbacio svoj izabrani narod?
Pavao: „Nipošto!“ (Rim 11,1).
Aristarh: Vjerujem da će ipak na kraju spasiti Bog narod svoj.
Pavao: Gospodin će spasiti „Ostatak“ koji vjeruje (Rim 9,28; 11,5). „Izraelova je nevjernost samo djelomična“ (Rim 10,21).
Zaključak
Aristarh je dobri i vjerni sluga, suradnik o kojem nema nikakve priče, nikakva škandala, nikakva šaranja ni repine.
On moli: razgovijetno, dostojanstveno, pozorno i pobožno. Uzorno!
On se vlada u skladu s Pavlovim učenjem i očekivanjem. Uzorno!
Aristarh se brinuo za zajednicu koja se okupljala oko Pavlova pritvora u pretoriju. Aristarh je zadobio sve kršćanske simpatije rimskih vjernika. On je zajednicu čuvao u čistoći vjere i morala, a zajednica na njega pazila i vježbala ga u čestitosti ćudoređa i nauke. Uzorno i jedno i drugo.
Kada Pavao pođe drugi put u Malu Aziju, povede sa sobom i Aristarha i povjeri mu zajednicu u Makedoniji, prema nekima u Solunu. Rimska ga Crkva spominje 4. kolovoza, a istočne Crkve u više prigoda.
Simpatičan ovaj Solunac, Židov, sv. Aristarh, i po molitvi i po služenju!
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 257-267.
[1] Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova ili Izraela = Izraelci, Jakov rodi četvrtoga sina Judu – francuski izgovor Žid = Židovi ili engleski: Džud = Džudije. Također i Hebrej = koji i u dijaspori govori židovski, a ne „poganski“.
[2] „Aristarco“, u: Bibliotheca Sanctorum, svez. II., 2. pretisak 1990., str. 417-418.
[3] J. Holzner, Pavao, Zagreb, 1968., spominje Aristarha na stranicama: 223, 317, 374, 380, 436, 467. Vidi Verbumovo izdanje 2008.
