Utorak, 18 siječnja

Bogatstvo bogoslužja

U književnosti, glazbi, u likovnoj umjetnosti, baš kao i u običnom životu potrebno je vješto ispreplitati boje i oblike, ono što je naglašeno i ono što je više u sjeni. Kakav bi to bio glazbeni doživljaj kada bismo slušali samo fortissimo? Za liturgiju isto vrijedi. Velimo li, naime, da je euharistija izvor i vrhunac svekolikog bogoslužja, onda se podrazumijeva da nakon toga izvora rijeka dalje teče, te da do toga vrhunca ima i drugih, uvjetno rečeno, nižih stupnjeva. A sve to zajedno čini bogoslužje! Zasigurno već naslućujete o čemu će biti riječ. O umnažanju misa. Liturgičari počesto upozoravaju da euharistiji treba dati odgovarajuće mjesto i da ona, u najmanju ruku, ne bi smjela biti “zakrpa”, praznina u organizaciji nekih naših skupova i sletova. Dopustite samo nekoliko “telegrafskih” opaski.


4


Euharistija je prvenstveno nedjeljno (i blagdansko) slavlje. U počecima se euharistija slavila isključivo nedjeljom, koja je dan Gospodnji i koja na poseban način slavi vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. To utjelovljuje nedjelja kao dan uskrsnuća i to utjelovljuje euharistija kao sakramentalno uprisutnjenje istoga otajstva.

Euharistija je nedjeljno slavlje Crkve – (lokalne) zajednice vjernika. Nedjeljna je euharistija mjesto gdje se i rađa i hrani zajednica – Crkva. Redovito je to župska zajednica.

Euharistija nije tek “ukras” nekog skupa. Evo primjera. Na duhovnim vježbama za svećenike biskup predvodi misu u koncelebraciji prisutnih svećenika, iako veći dio njih toga istoga dana treba imati misu sa svojim vjernicima. Zar je doista bilo nužno binirati običnoga dana u tjednu? Drugi primjer. Priprema se bilo kakav skup ministranata, pjevača, župnih suradnika na dekanatskoj ili biskupijskoj razini. I tu se obavezno ubaci euharistija, makar nije ni nedjelja niti neki blagdan. Zatim, neke udruge (a toliko ih ima!) organiziraju skup i onda zovu svećenika da im slavi misu, jer to nekako izgleda svečanije. Pa onda i neki nacionalni susreti na najvišoj razini moraju uključiti euharistiju, i to redovito negdje na otvorenom, iako nije nedjelja. Posebna su onda priča predugačka euharistijska slavlja koja uz to još naglašavaju prisutnost medija. Ne zaboravimo: euharistija je “svadbena gozba Jaganjčeva” u kojoj sudjeluju “oni koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu”.

Što činiti? Nitko nije protiv euharistije. Upravo suprotno! Baš zato što je ona izvorište i vrhunac, ona doista i treba biti vrhunac i izvorište, a ne izraz naše liturgijske i organizacijske nemaštovitosti da osmislimo i uredimo neki skup i bez toga vrhunca. Evo bogatstva koje nam pruža liturgija prigodom različitih pastoralnih i duhovnih skupova i sastanaka. Potrebno je samo malo razboritosti, duhovnosti i pravog liturgijskog duha.

Časoslov. Je li doista danas problematično u neki skup ubaciti i Jutarnju ili Večernju i to bilo iz samog Časoslova, bilo iz prigodno pripravljenih brošura? A to je pradavno bogatstvo Crkve! To je molitva Crkve. I više to nije “brevijar”, isključivo klerička molitva.

Služba riječi. Na nekim skupovima pomno pripravljena i usmjerena služba riječi može dati pravi ton i usmjeriti zborovanje u pravom smjeru (jer se potiču vjernici da se nadahnjuju na Božjoj riječi), a u isto se vrijeme pozivaju na molitvu.

Molitva, molitvena bdjenja. I časoslov i služba riječi mogu biti podloga i poticaj na osobnu i zajedničku molitvu i meditaciju. Kada se sve to prilagodi i ambijentu i trenutku i okolnostima i prisutnim vjernicima, onda to može biti pravo bogatstvo kršćanskog zborovanja. Time djelatno pokazujemo da se uzdamo u djelatno vodstvo Duha Svetoga za kojeg molimo kao ono apostoli zajedno s Marijom.

Pobožnosti. Određenom skupu može neka pobožnost biti u nekom trenutku osobito primjerena (npr. krunica ili križni put). I to je višestoljetno bogatstvo Crkve.

Zaključimo. Valja dopustiti da se među nama razvijaju i da rastu svi oblici liturgijskog života. To je bogatstvo Crkve. A u isto vrijeme valja paziti da nam se ono što je vrhunac i izvorište – tj. euharistija – ne banalizira. Liturgičari upozoravaju i uvjeravaju. Samo da ne ostane “glas vapijućeg”.