Budi čist!

Susret, razgovor i čudo, prikazani u Markovu Evanđelju šeste nedjelje kroz godinu B, događaju se u nekom gradu. Protagonist je Gospodin Isus kao i uvijek, a subesjednik i ozdravljenik neki anonimni Palestinac. Ovo je jedini opis ozdravljenja gubavca pojedinačno, a nekom drugom zgodom bijahu desetorica gubavaca (Lk 17,11-19). Navedimo i ovu – Isus šalje apostole s nalogom: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10,8).

Izvješća Marka evanđelista:

»I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti!’ Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’ I odmah nesta s njega gube i očisti se« (Mk 1,40-42).

Strašna i zarazna bolest 

Guba ili lepra jedna je od najužasnijih bolesti u svijetu. Mi u domovini imamo svakakvih drugih vrsta boleština, moralnih i fizičkih, a te zarazne kuge, Bogu hvala, nema. Sve do osamdesetih godina bilo je u svijetu na milijune gubavaca, a od osamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon pronalaska lijeka protiv gube, uvelike se broj smanjio. Ali nije nestao.

Ona je u stara biblijska doba bila tumačena kao kazna s neba. Prema Levitskom zakoniku postojali su neki propisi s obzirom na gubavca:

»Onaj koji se bude ogubao, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, i jer je nečist, neka stanuje nasamo; neka mu je stan izvan tabora« (Lev 13,45-46).

Ne zna se koji je bolniji od ta četiri propisa: ili da se gubavac raspoznaje po rasparanoj haljini, ili da ga odmah prepoznaju po raščupanoj kosi, ili da viče „nečist“ sam, „nečist“, sklanjajte se s puta, ili da živi nasamo, izvan tabora, sela i grada!

Gubavac nije smio dolaziti ni i u jedan grad koji je imao zidine. Niti je smio ulaziti u Hram Bogu se pokloniti i pomoliti. Izopćen iz društva. I, što je najgore, ne postoji neki način njezine terapije u Svetom Pismu. Jedina je „terapija“ da se takvu osobu izolira i izbjegava, da napusti obitelj i selo te se zavuče u kakvu pećinu i čeka da ispusti izmučenu dušu.

Gubavac pred Isusom 

Ono što je osobito zanimljivo, s obzirom na ovoga gubavca, jest činjenica da je on čuo za Isusa kako liječi svaku bolest, pa i gubu. Pomisli u sebi da i njega može očistiti od te razorne pošasti. Odluči se k njemu na oči, pa što Bog da. Ugleda ga iz daleka, približi mu se i pristupi preda nj. Klekne, pokaže mu svoju gubu na prsima i zamoli ga svom ljubavlju srca da ga iscijeli od gube: “Ako hoćeš, možeš me očistiti”. Vjeruje u Isusovu moć, samo ne zna hoće li se Isus zaustaviti i to mu učiniti. Zato ga molećivo potiče da ga dobrohotno pogleda i iscijeli: ako hoćeš… Sv. Luka kaže da to “bijaše u jednom gradu” (5,12). Čudno je kako je taj gubavac prekršio sva spomenuta ljudska i biblijska pravila nepristupa u društvo i ušuljao se u grad, neprimjetno. Možda grad nije imao zidina. A on se vjerojatno obukao u opranu košulju, zakopčao, začešljao se, obuo novu obuću, stavio neke rukavice i s pomoću Božjom k Isusu. Nije ni vikao da je „nečist“, nego samo motrio da mu Isus ne izmakne s očiju. Očito je u Isusu čitao nekoga drugoga, više od učena rabija i od glasovita liječnika u jeruzalemskom lječilištu. On vjeruje da je Isus specijalist, koji mu može pomoći samo ako hoće. A što je najčudnije – barem kako se priča – taj neobičan Liječnik, Isus, nije pohađao nikakva Medicinskog fakulteta, možda ne zna o zdravlju i bolesti više nego mu i majka Marija Nazarećanka. A kažu da liječi svaku vrstu bolesti potpuno, bez židovskoga šekela i rimskoga denara.

Isus ovoga gubavca rado prima, s njime razgovara, prihvaća njegov izraz klanjanja, klečanja. Ne dopušta mu da viče: “Bježi od mene, gubav sam!” Čovjek je, doduše, pun svakakve gube, ali je još puniji povjerenja u Isusa. Takvo je povjerenje moralo Isusa silno ganuti. Pogotovo kada je gubavac kleknuo pokazujući mu veliki čin svoje poniznosti i zavapio: „Pomozi mi, Očeve ti ljubavi koju propovijedaš!“ Na njegovu molitvu Isus, Liječnik po božanskoj naravi i profesiji, odgovara svojim najsvježijim lijekom Očeve dobrote. Kratko najprije riječima, a onda će ga dodirnuti i rukom. Pogladiti ga. To je bila Isusova maza kojom je dignuo gubu s gubavoga, a još mu više uzdignuo srce do Boga. Isus nastupa kao Liječnik i duhovnoga sistema u čovjeku i tjelesnoga organizma. Ne boji se zahvatiti ručnom operacijom i bez ikakvih steriliziranih rukavica. On liječi svu unutrašnjost čovjekova bitka, svijest i savjest. On ne liječi samo ranu, oko, uho, grlo, nos, ne regenerira samo tijelo, nego posve rehabilitira samu dušu. 

Dotakne gubavca

Rekosmo da imamo kod Gospodina jednu gestu nikada do tada ni viđenu ni čuvenu s obzirom na gubavca: A Isus – ganut (Mk 1,41) – ispruži ruku i dotakne ga se govoreći: „Hoću, očisti se!“ I odmah se očisti od gube. Isus uopće ne prekorava gubavoga što je prekršio zakon neulaska u grad. Štoviše, dotakne nedotaknjivoga. Rukova se s njime. Gubava ruka gubavčeva u zdravoj ruci Isusovoj. Isusu važniji čovjek od sve njegove kožne zarazne bolesti. On se rukuje s čovjekom, ne s rukom. Mogli su biti sablažnjeni koji su gubavoga prepoznali. Jedino Isus savršeno miran. On ozdravlja: „Hoću, očisti se!“ Sav je lijek u Isusovu hoću, volji, sućuti, samilosti. U njega je sva moć u njegovoj ljubavi. A gubavac, koji u tome trenutku ozdravi, neizrecivo radostan i zahvalan na onome trgu viknu: Ljudi, meni se Isus smilova. A Isus prst na usta: Pst!

I što je najzanimljivije, ta se riječ: ganut, smilova, sažali – misertus – upotrebljava u Evanđeljima isključivo za Isusa. Pa i kada sv. Luka u onoj prispodobi kaže da se Samarijanac „sažali“ nad onim porobljenim i prebijenim koji samo što nije izdahnuo (Lk 10,33), opet je taj Samarijanac – Isus. To je njegova specifičnost, njegov stil ponašanja, karakteristika njegove terapije. Isus se najprije smilova, zatim sažaljenje u djelo pretvori i tako se ukaza veličajno njegovo znamenje božanskih razmjera. Njegovo je sažaljenje uspješno! I zato izaziva simpatije i čestitke. 

Čudo je suradnja, a ne neradnja

»Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: ‘Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.’ Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud« (Mk 1,43-45).

Malo je neobičan izraz da se Isus „otrese“ na nj, tj. strogo ga ukori što stade glasno iskazivati radost zbog ozdravljenja. Jer sada se Isus mora povući u izolaciju kada narod nagrne. I stvarno iscijeljeni pođe svećenicima, a Isus ode u osamu. Ali kada ljudi doznaše gdje je, jednako dolažahu k njemu odasvuda.

Ovim zahtjevom da se pokaže svećenicima, Isus ozdravljeniku kaže da i on nešto poduzme, te da i svećenik njemu nešto učini.

Bolesnikova suradnja. Isus svima kazuje da i bolesnici trebaju sudjelovati u ozdravljenju. Nitko ne može biti izliječen ako ne će. Isus, ustvari, naučava da čudo nije ležanje i čekanje da Bog umjesto bolesnika nešto uradi na njemu, nego je čudo ako čovjek surađuje s Bogom u njegovoj akciji, ako pođe k njemu u susret, a on s Trga u gradu ili s Gore blaženstava prema bolesnicima, prognanim sinovima Evinim u ovoj suznoj dolini. Ili da izliječeni barem kažu liječnicima da su posve ozdravili.

A ovdje je također poruka nama danas: Potrebno je upotrijebiti sve uobičajene ljudske obloge i vježbe, kojih se čovjek ne smije odricati. Dužan je, prema liječnikovu nalazu i receptu, micati se, gimnasticirati, uzimati lijekove, dolaziti na preglede i kemoterapije. Uključiti svoju volju u liječenje.

Pravi bolničar ili bolničarka pomaže svojim bolesnicima ako se strogo pridržava liječnikovih uputa, ako daje na vrijeme terapiju, prati temperaturu, upozorava liječnika na učinke i rezultate. Pogotovo bitno je za sama pacijenta da se pridržava sve liječnikove recepture. Liječnik lijek propisuje, a Bog ranu iscjeljuje.

Lutrija. Priča se za nekoga čovjeka koji je žarko Boga molio da pobijedi na onoj sretnoj lutriji: da bez muke zgrne milijune. Molio, molio, molio, ali ne bi odgovora s neba. On i dalje moli. Ukaže mu se u snu anđeo, kojega čovjek upita:

– Zašto me Bog ne uslišava u mojoj molitvi?

– Čovječe, kupi barem jednu srećku! Učini i ti nešto, odgovori mu anđeo.

Ispovijed. Ovdje je umjesno istaknuti da u moralno-duhovnom pogledu ona Isusova rečenica: „pokaži se svećeniku“ može značiti također da se pacijent vjernik treba pojaviti kao pokornik u sakramentnoj ispovijedi pred svećenikom. Ispovjednik će pratiti što pokornik govori, kaje li se za svoje grijehe i izvesti propisan crkveni obred molitvene forme i obrazac odrješenja nad njim: Ja te odrješujem od grijeha tvojih, a Isus je onaj koji raskajanu grješniku oprašta, nad njim se sažali, samo ako je čovjek izrazio želju: Isuse, ako hoćeš, možeš me očistiti, od grijeha odriješiti; možeš, samo ako hoćeš! Hoću, očisti se!

Isusove poruke

Prva: Kao što guba pustoši kožu, tako grijeh pustoši dušu. Isus može i hoće izliječiti i od gube tijela i od gube grijeha, uz našu molbu, pristanak i suradnju, da nabavimo barem – srećku. Vidimo da on hoće, a hoćemo li mi?

Druga: Isus čini dobro djelo i sklanja se u osamu. Ne hvali se, ne reklamira sebe. Neka ga djela razglašuju! A isto tako ne želi da ga ljudi nagone da odustane od volje Božje pa da s tako očitim čudesnim moćima povede pobunu protiv rimske vlasti. On navješćuje nebesko Kraljevstvo istine i života, a ne zemaljsko carstvo prijevare i smrti. On u ljudima budi vjeru u Boga, a ne slijedi njihovih političkih pohlepa i strasti. Isus, dajući zdravlje ljudima, istodobno narodu dobro čini i slavu Očevu širi.