Crkvenost bogoslužja

Koji puta nas – i ne baš rijetko! – zasmetaju neke odredbe i pravila u bogoslužju. Čini nam se očitim da je nešto loše sročeno te da oni koji su priređivali neku liturgijsku knjigu ili određivali neke propise nisu imali – i nisu mogli imati! – pred očima naše prilike i potrebe. Koji puta nam se baš čini kako su neke knjige i odredbe rezultat “kabinetskog” razmišljanja. I što onda? Do koje mjere smijemo i možemo prilagođavati bogoslužje svojim potrebama, ukusima i uvjerenjima? Evo jedne ilustracije!

Privatna liturgija?

Nakon što je 1963. izišla liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium, započela je liturgijska reforma. Bilo je to vrijeme promjena koje su, naravno, pobuđivale velike diskusije. Mlađi naraštaji ne mogu ni zamisliti koliko je velika promjena bila to, da se nakon više od 15 stoljeća uveo narodni jezik u liturgiju, da je svećenik tek od 1965. za vrijeme mise bio okrenut licem prema narodu… Naravno da je bilo onih koji su se u najboljoj vjeri pobojali za sudbinu Crkve u takvim velikim promjenama. Annibale Bugnini, tajnik Kongregacije za bogoštovlje (1969.-1975.), a prije toga tajnik vijeća za provedbu liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilium, a još prije toga tajnik saborske komisije koja je pripravljala rečenu konstituciju, bio je – bez pretjerivanja – duša svekolike liturgijske obnove. U svojoj knjizi Liturgijska reforma[1] mons. Bugnini opisuje kako je bilo nekih koji su upravo njega smatrali rušiteljem liturgije i crkvene tradicije i to tako da on, tko zna na koji način, manipulira papom Pavlom VI., pod čijim se vodstvom ostvarivala liturgijska reforma. Tako je novinar jednog humorističnog lista došao incognito na jutarnju misu koju je slavio Bugnini. U rečenoj knjizi Bugnini ovako opisuje tu zgodu: “S iznenađenjem je uočio da sam slavio misu na oltaru na kojoj je bila postavljena slika Pija V. (kapelica Gospe od Okova), na latinskom (bilo je to vrijeme kad je za privatne mise latinski bio obvezatan). Napisao je također da je celebrant, po njegovu mišljenju, slavio ‘s vjerom’. I zaključio je: ‘ Kako je moguće da ovaj svećenik ujutro slavi misu pred Pijom V., na latinskom, po Tridentskom misalu, a zatim, navečer, cijeloj Crkvi nameće obnovljenu misu na narodnom jeziku, izdajući Tridentski sabor’?”

Očito je da taj novinar nije razumio ili nije htio razumjeti da je svako pravo bogoslužje, bogoslužje Crkve, a ne privatno slavlje. Mons. Bugnini i svi nositelji liturgijske obnove su – po mandatu Drugog vatikanskog sabora – bili uvjereni da dotadašnja liturgija potrebuje reformu, da su se tijekom povijesti u nju uvukli opterećujući i manje sretni elementi. Međutim, nikome od njih nije palo na pamet da stvaraju svoju reformu i svoju liturgiju, unoseći nered, pa čak i raskol u Crkvi. Dokle god su bili na snazi stari propisi, valjalo ih je obdržavati. Tek kada je Crkva uvela i odobrila nove obrede, oni su se mogli slaviti. Isto je tako maestralno postupio i Strossmayer. Iako je bio uvjeren da – po primjeru svetih Ćirila i Metoda – liturgija treba biti na narodnom jeziku, nije mu palo na pamet da sam slavi odnosno u svojoj biskupiji uvede liturgiju na staroslavenskom ili na hrvatskom jeziku. Koliko god povijest pokazala da je Strossmayer imao zdrave ideje, on nije htio uznositi razdor u Crkvi namećući svoje (ispravne) ideje.

Češće susrećemo Augustinovu izreku Ecclesia facit eucharistiam, eucharistia facit Ecclesiam, tj. da Crkva slavi euharistiju, a euharistija čini Crkvu. Dakle, “Crkva slavi (‘čini’) euharistiju”, odnosno svekoliko bogoslužje. Da bi se moglo slaviti bogoslužje u sinagogi potrebna je nazočnost barem desetorice odraslih muškaraca. Još mnogo više: da bi se slavila kršćanska liturgija, potrebna je Crkva, skup Kristovih vjernika koji su njegovo Tijelo i koji upravo po tome bogoslužju postaju njegovo Tijelo. Bogoslužje je, nadalje, ostvarivanje, posadašnjivanje, aktualizacija Kristovog djela spasenja koje on povjerava Crkvi kao Tijelu kojemu je on Glava. Oduvijek je bilo tako da su prezbiteri – pogotovo u pitanju bogoslužja! – bili u jedinstvu sa svojim biskupom, a biskupi su nastojali biti u jedinstvu s ostalim biskupima, te ponaosob, s rimskim biskupom. Već Pavao pripovijeda, kako je on došao u Jeruzalem da se uvjeri, je li njegov način propovijedanja u skladu s apostolskom tradicijom: u počecima svoga propovijedanja boravio je kod Petra dva tjedna. Zatim izvješćuje: “Nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud” (Gal 2,1-2). Na koncu su, Petar, Jakov i Ivan dali Pavlu “desnicu zajedništva” (Gal 2,9).

Od početaka je, dakle, tako bilo u Crkvi: jedinstvo u bogoslužju znak je jedinstva Crkve. Konačno, to se vidi i u današnjim ekumenskim nastojanjima: među Crkvama gdje ne postoji communio in sacris, “zajedništva u svetinjama”, tj. u bogoslužju, osobito u euharistiji, nema ni jedinstva. Sve nam ovo izgleda po sebi razumljivo i neprijeporno. Međutim, što je s jedinstvom liturgije unutar naše Crkve? Nitko, naravno, ne želi unijeti raskol u Crkvu, međutim, koji puta ono što činimo izgleda kao da ide u tome pravcu.

Nema straha od rubricizma

Danas se doista ne trebamo bojati skučenosti u liturgiji. Sama liturgija u mnoštvo navrata daje mogućnosti prilagodbe. Toliko puta zapravo i ne čitamo što nam kažu uvodne napomene pojedinih obreda i ne poznajemo koje nam sve mogućnosti otvaraju. Uzmimo samo kao primjer: koliko smo puta na nedjeljnoj misi umjesto pokajničkog čina imali blagoslov vode i škropljenje puka, a što Misal kao mogućnost predviđa? Sigurno je: kada bismo proučavali liturgijske knjige i prilagođavali razne inačice potrebama naše zajednice, iznenadili bismo se, koliko novih i lijepih mogućnosti nam stoji na raspolaganju, tako da našu liturgiju možemo prilagoditi i određenom trenutku i određenoj okolnosti i određenoj zajednici.

Svojatanje liturgije

Vidjeli smo u povijesti, da je službena liturgija imala svojih manjkavosti i ograničenosti. Pomislimo samo na duga stoljeća tihih latinskih misa. Pomislimo na euharistijski post koji je obvezivao pričesnika od ponoći pa do pričesti. A valjalo je i starijim i nemoćnijim misnicima ljeti, po žezi i suncu ići na filijalu i slaviti “veliku” misu, da bi tek u 13 sati mogli popiti čašu vode i nešto staviti u usta. I mi ćemo, možda, i u današnjim odredbama pronaći nelogičnosti i elemenata koji se nikako ne uklapaju u naše okolnosti. I što onda? Stvarati svoju liturgiju, svoju Crkvu? Ponavljamo: bogoslužje je uvijek bogoslužje Crkve, a ne pojedinca, koliko god on bio upućen u liturgiju, duhovan, i dalekovidan. Mi, jednostavno, ne smijemo privatizirati ni crkvu (kao zgradu) ni Crkvu Kristovu. Na koji to način? Povika je – često s pravom – kako se na Zapadu bogoslužje privatizira, pa tako npr. neki svećenici sami sastavljaju euharistijske molitve za svaku nedjelju i blagdan ili pak uvode svoj vlastiti red mise ili red misnih čitanja. Kod njih se tako uvelike ustalilo da, protivno jasnoj odredbi Opće uredbe Rimskog misala (br. 66), nezaređeni službenik drži homiliju na euharistiji. A u nas? Evo primjera. Jasno je da se bolesničko pomazanje ne smije dijeliti po vlastitom nahođenju (kako to neki čine), nego onako kako to Crkva shvaća i određuje, a suprotnih primjera ima. Slično tome nije u redu da svećenik ad hoc poziva da dijeli pričest osoba koja nema biskupov mandat, samo zato što ima puno svijeta, a župniku se nije dalo tražiti mandat. Nadalje, događa se da župnik nedjeljom služi i po četiri mise, jer je takva “pastoralna potreba”. A što reći o slučajevima kada od vjernika tražimo “više od onoga što je propisano”? Tako tražimo potvrdu o krštenju i krizmi za kumove na vjenčanju, uvjetujemo da vjenčanje i krštenje mogu biti isključivo pod misom. Ili da ljudima priječimo pričest na jezik (ili pak na ruku), da im ne dopuštamo da kleče i tome slično. Svatko bi od nas mogao naći još po neki primjer stvaranja vlastite liturgije…

Zaključimo. Netko bi mogao primijetiti kako svako društvo (država) ima svoje propise, svaka ustanova i tvrtka svoje uredbe koje službenici jednostavno moraju obdržavati, pa da bi se ista logika trebala primijeniti i na liturgijske propise. Mogli bismo i tako gledati. Međutim, ovdje nije riječ tek o pukom nepoštivanu propisa i odredaba. Pogotovo nije riječ o branjenju nekih propisa s čisto rubricističkog stanovišta. Radi se o crkvenosti u ljubavi i poštovanju prema Crkvi, o tome da sebe i svoje ideje ne stavljam iznad općeg dobra i iznad jedinstava Crkve. Uvjeren sam da nam je svima u ovome smislu potrebno više poniznosti, skromnosti i više ljubavi. Ako mislimo da su naši prijesaborski kolege po našem shvaćanju pretjerano robovali rubrikama, nama mlađima se ne bi smjelo dogoditi da odemo u drugu krajnost improvizacije i neeklezijalnosti.

[1] A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche – Roma, 1983., str. 11-12.