Utorak, 11 svibnja

Djeca i groblje


Nije uobičajeno u istu rečenicu stavljati djecu i tugu, djecu i groblje, djecu i smrt. Uz djecu vežemo smijeh, radost i život. Pa ipak, djeca ne smiju odrastati u nekom nepostojećem svijetu u kojem nema niti bolesti, niti smrti. No, groblje je veselo mjesto kamo odlazimo jednom godišnje i „baš je fora“ šetati po lijepo osvijetljenom groblju na blagdan Svih svetih.

Smatram kako su groblja dobra mjesta. Na dobra mjesta vodimo djecu svoju. Povedimo ih stoga i na groblje. Kada su maleni, ionako upoznaju mamine i tatine prijatelje, upoznaju mjesta kamo roditelji idu i primjećuju tko je tko u svijetu odraslih. Priuštimo im i odlazak na groblje.

Groblje je mjesto gdje se upoznaje s precima, pradjedovima, prabakama… Neki jako stari i jako davni ljudi. Tako se počinje odlaziti na groblje. Uskoro će se i to polako početi mijenjati. Dijete će uskoro prepoznati grob svoga susjeda, onoga koji je nedavno preminuo. Sjetit će se, ili ćemo ga mi podsjetiti, kako smo susjedi išli izraziti sućut kada je preminuo njen suprug. Podsjetit ćemo se kako susjeda još uvijek nosi tamnu odjeću. Zastati pored groba. Pomoliti se i za susjeda i za njegovu suprugu. Za njegovu dušu i njezinu snagu u borbi s usamljenošću.  Uskoro će se pridružiti još jedno, pa još jedno novo, poznato ime. Svaki odlazak na groblje je novo otkriće.

Sve je to priprema. Priprema za onaj dana kada će dijete, ma koliko godina imalo, morati jako brzo odrasti. Kada neće biti promatrač, nego osobno pogođeni mladi čovjek. Kada se jednog dana bude morao suočiti s gubitkom vlastitog oca, majke… Svi mi, ma koliko se pripremali, znamo kako smrt uvijek dolazi prerano… Odlazak ljudi koje volimo uvijek se događa prerano i nenadano. Nema to veze s brojem godina, to ima veze s ljubavlju koja nas veže. Neka bude što kasnije, ali znamo, dijete, mlad čovjek, ma bio s kravatom i odjeven u odijelo, osobno je pogođen i sve smrti do sada su bile daleke i lake. Nakon takvog iskustva, odlasci na groblje postaju još važniji. Dok bol i tuga preplavljuju i misli i osjećaje, odlasci na groblje su gotovo svakodnevni. Pogled mutan od suza usmjeren prema zemlji, kamenu, cvijeću i svijećama donosi privremeni smiraj. Do sutra. Do novog pohoda. Istovremeno, u duši se događaju kovitlaci i oluje, mješavina molitve i upitnika. Propitivanja i preispitivanja.

Odlasci na groblje su potrebni ljudima. S vremenom će se odlasci prorijediti. Dolazit će čovjek kada treba donijeti veliku odluku u životu. Znam djevojku koja je nakon proslave svoje diplome, sutradan, u neki običan dan, na groblje došla sama, donijela cvijeće, upalila svijeću i presliku svoje diplome utaknula u cvijeće, dušu je isplakala jer joj je nedostajao njen otac. Neki mladić je znao sjediti na klupi danima. Tražio je mir i odmak od svega i pitao se što bi mu njegov djed savjetovao treba li zaprositi ovu djevojku.

Mijenjaju se razlozi odlaska na groblje. Sa životom. Zato na grobljima nalazimo klupe, veće i manje. Zato na grobljima tiho razgovaramo ili ne razgovaramo. Želimo osjećati i doživljavati. Moramo osjećati i doživljavati. Sebe. Sebe u životu. Život u nama. Na groblju se može vidjeti bolje, dalje i kvalitetnije. Dok stojimo ili sjedimo uz grobni humak, nekoga koga smo poznavali cijeli život s odmakom možemo vidjeti koliko i kako su odluke oblikovale njegov život.

Na groblju treba osjetiti život nakon smrti. Osjetiti taj nastavak u kojem još ne možemo sudjelovati s ljudima koje volimo. Osjetiti kako je život vječan. Jedinstven. Dragocjen. Na groblju učimo zahvalnosti. Zahvalni za ljude s kojima nas je vezao život, zahvalni za primitak dobrog odgoja, za razvijene talente, za dar vjere koji smo naslijedili. Treba i svoj život promatrati iz točke vječnosti.

Valja sada svoju djecu mirno i s povjerenjem voditi po groblju. U svojoj velikoj ruci nježno vodimo malu dječju ruku. Valja pokazati svojoj djeci gdje će biti položeno naše tijelo. Ponavljati to treba ne samo zbog djeteta i njegovog puta odrastanja, nego i zbog sebe. Kada čujemo svoj glas kako govori o našoj smrti i odlasku, tada i naše uši i naš um dvostruko razumije i shvaća jedan život koji se ne oduzima, nego samo mijenja.

S vremenom na groblju je sve više poznanika, prijatelja, rodbine. Kada krenu odlaziti i braća i sestre, sigurno se i boravak na groblju dublje doživljava. Odjednom, više je onih koji poznamo na groblju nego kontakata u mobitelu. Život ide svome smiraju i pogled je sve češće upravljen preko smrti u vječnost. Vjerujem da je i prijelaz onda puno smireniji i lakši. Uostalom, toliko dragih ljudi, prijatelja i poznanika nas čeka i veseli se našem dolasku u vječnost.

Groblja su dobra mjesta. Za sva doba razvoja čovjeka. Groblja su mjesta učenja života, zahvalnosti, ljubavi. Mjesta molitve i otvorenosti životu. Mjesta na kojima upiremo pogled preko svega vidljivoga u nevidljivo. Budite mudri i velikodušni. Dopustite svojoj djeci da otkriju vrijednost groblja. Ne kratite im kvalitetan život. Život duha!

I još nešto. Pri svakom pohodu groblju treba biti osjetljiv na napuštene grobove. Na one na kojima nekontrolirano raste trava i korov, a plastično cvijeće se već počelo osipati od vremenskih neprilika. Na one koje nitko ne posjećuje. Upalite ponekad svijeću i na tome grobu. Pomolite se za pokojnika, ali i za žive (odnosno, one koji misle da su živi!) koji su zaboravili tražiti od života više nego što je oku vidljivo! Takva grobišta nas uče najviše! O osamljenosti, o tuzi, o nezahvalnosti, o uskim ljudima, o nebrizi o vječnosti, svojoj i tuđoj!