Petak, 27 studenoga

32. nedjelja kroz godinu (A): Da ne tugujete


Čitanja: Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13


Od čega čovjek živi? Od nade. Od čega živi u trenucima najvećih nevolja? Od nade. Nadamo se boljem životu. Nadamo se da će našoj djeci biti bolje. Nadamo se da ćemo mirno provesti mirovinu. Nadamo se. Do zadnjega. August Šenoa je doslovno do zadnjega daha kazivao u pero svoj roman „Kletva“. Drevna poslovica veli da nada posljednja umire. Ali, nada bitno ovisi o čovjekovom stavu, odnosno o vjeri, vjeri u Boga i u vječnost. Ako te vjere nema, onda čovjek lako padne u očajavanje, kada vidi odlazak svojih najdražih, pogotovo kad se nađe pred vlastitom smrću. Pred tim strašnim pitanjima, na koje grčka filozofija nije davala odgovor, Pavao piše kršćanima u Solunu: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.“

Koliko god kršćani imali nade u vječni život, naravno da tuguju za svojim pokojnima. Možemo samo zamisliti kako je to onda izgledalo kada je prosječna životna dob bila znatno niža nego danas, kada su često umirali mladi ljudi, pa i djeca. Može li se ikada u potpuno utješiti majka zbog gubitka kćeri jedinice? Hoće li se ikada u potpunosti utješiti roditelj čijeg je sina nasilnik u obijesti ubio? Bol je bol i nitko to ne može samo rukom obrisati. Pa ipak, veli Pavao, vjernici ne bi trebali tugovati kao oni koji nemaju nade. Jer, oni koji nemaju nade, smatraju da je sve nepovratno uništeno.

Pavao dalje govori o tome kako je Krist uskrsnuo, tako da će onda „Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“. Ta vjera i ta nada daje tugovanju posve drugu dimenziju. Kršćani tuguju u nadi. Nikakva ih nevolja ne može posvema slomiti. Tako Pavao govori: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni.“

Vjera u vječnost temelj je kršćanske vjere, temelj je životne nade i optimizma. U tome je Krist prvak. Njega su odbacili, ponizili, osudili kao neprijatelja vjere, naroda i države, dali su ga pogubiti kao najvećeg zločinca, ali nakon svega – on je uskrsnuo. Time je otvorio nadu i put svima slabima, obespravljenima, ožalošćenima, progonjenima, omalovažavanima, malenima. U toj vjeri i u toj nadi toliki su vjernici s mirom živjeli, radovali se i podnosili životne poteškoće. To je onaj pogled iznad horizonta, iznad ovoga svijeta, iznad svakodnevice, pogled koji u nama uvijek podržava i nadu i radost. Isus podržava tu nadu govoreći: „Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće.“