Fenomen glosolalije

Pojam glosolalija složenica je dviju riječi: grčke imenice glossa (jezik) i glagola laleo (govoriti, reći), koji kao takav nije poznat u Novom zavjetu. Glososlalija je bitna oznaka pentekostalizma koja se pojavila u 20. stoljeću i zatim je preuzeta u karizmatskom pokretu. Nužno se nameće pitanje pozadine glosolalije, odnosno „govora jezikom/jezicima“. To je karakterističan oblik izražaja pobožnosti entuzijatičkih kršćana 20. i 21. stoljeća. Je li to djelo Duha Svetoga? Je li darovan samo pojedincima ili cijeloj zajednici? Koja je svrha toga dara? Niz je pitanja u vezi s glosolalijom.

Ovaj novi fenomen u kršćanstvu predmet je rasprave među teolozima, jezikoslovcima, antropolozima, sociolozima, psiholozima, psihijatrima i drugim znanstvenim granama. Svrha je istraživanja otkriti utjecaj glosolalije na osobu koja se služi „govorom jezikom/jezicima“.

Glosolalija je univerzalni fenomen koji je prisutan u kršćanstvu, ali i u nekršćanskim religijama, zbog čega se nameće pitanje moguće međusobne ovisnosti. Nužno je zbog toga osvrnuti se na glosolaliju u nekršćanskim religijama.

1.  Glosolalija u nekršćanskim religijama

Glosolalija nije tipična kršćanska pojava, nego je ima i u nekršćanskim religijama diljem svijeta. To je fenomen neartikuliranih glasova na kojem počivaju urođenički vjerski obredi, npr. u Eskima, Čukča, Jakutsa, Evenkima, Samiima, Kantajima. Oni svoje duhovne rituale obavljaju na tajanstvenim jezicima koji se sastoje od mješavine besmislenih slogova i narječja. Poznato je da se u Japanu glosolalija pojavljuje za vrijeme vračarskih seansi u Hokaidu, kao i među članovima poslijeratnih sekti, poznatih pod nazivom „Plesna religija“. U Etiopiji šamani pripadnici kulta zor razgovaraju tajnim jezikom. Iste su pojave prisutne kod šamana u Sudanu, kult šango na afričkoj zapadnoj obali, vudu (voodoo) kult na Haitiju, kod Aboridžina u Australiji i u Južnoj Americi. Ti su fenomeni vezani za spiritističke seanse.

Fenomen glosolalije prisutan je također u Maleziji, Indoneziji, Sibiru, Kini, Japanu, Koreji, Arabiji i Burmi. Sve ovo upućuje na činjenicu da glosolalija nije karakteristična pojava samo u kršćanstvu. No ovo, sigurno, potiče niz pitanja o izvoru i podrijetlu glosolalije. Koja je svrha glosolalije? Postoji li povezanost između nekršćanske i kršćanske glosolalije? O kakvom je duhu kao pokretaču glosolalije riječ? Da bismo barem donekle rasvijetlili neka od pitanja, nužno je obratiti pozornost na jezičnu pozadinu pojma glosolalije.

2.  Glosolalija u jezičnome značenju

Polazimo od činjenice da se glosolalijom služe i religiozni i nereligiozni ljudi, uključujući ateiste i agnostike. Jezično proučavanje fenomena glosolalije može nam pomoći saznati što taj pojam jezično znači i od čega je načinjen. Je li riječ o ljudskom jeziku kao sredstvu komunikacije? Ovim se pitanjem jezikoslovci već odavno bave, no ovdje samo neka od važnijih zapažanja.

William J. Samarin, profesor na Odsjeku za jezikoslovlje na Sveučilištu u Torontu, nakon duljega proučavanja, objavio je detaljnu analizu glosolalije s jezikoslovnoga motrišta. Dokazao je da glosolalija nije isto što i ksenoglosija (grč. ksenos – strani + glôssa – jezik), tj. neki strani jezik koji može razumjeti bilo koja osoba koja ga nikad nije učila. Zaključio je da je glosolalija pseudojezik, jer,

„kad se nauk o jeziku dovede u vezu s glosolalijom, vidi se da je glosolalija samo naizgled jezik, premda pokatkad veoma dobar. Znajući što jezik uistinu jest, moramo zaključiti da nikakva ’glossa’ (jezik), bez obzira na to kako savršeno bila složena, ne može biti uzrok ljudskog jezika, jer nema ni nutarnju organizaciju, niti je sistematski srodna svijetu u kojemu čovjek živi (W. J. Samrin, Tongues of Man and Angels, 127sl.).“

Glosolaliju je definirao kao neartikulirani govor koji otkriva površinsku fonološku sličnost s jezikom, ali koji nema čvrstu sintagmatsku strukturu i koji sistemski ne proizlazi iz poznatih jezika, niti je njima srodan. To znači da je „besmislen, ali fonetski sređen ljudski govor za koji govornik vjeruje da je pravi jezik, koji, međutim, nije sličan nijednom prirodnom jeziku, živom ili mrtvom“. W. J. Samarin potaknuo je daljnja istraživanja i rasprave o glosolaliji kao obliku ljudske komunikacije. Tako je psiholog, antropolog i jezikoslovac Felicitas D. Goodman glosolaliju promatrala kao pseudojezik (usp. Speaking in Tongues: A Cross-Cultural Study of Glossolalia. University of Chicago Press, Chicago 1972.). Bila je uključena u istraživanje pentekostalnih zajednica u Americi i Meksiku, ali se također koristila snimljenim zapisima nekršćanskih obreda iz Afrike, s Bornea, iz Indonezije i Japana. Zaključila je da, kada se sva obilježja glosolalije uzmu u obzir, kao što su glasovi, slogovi, fraze, ritam, naglasak i napose intonacija, lingvistički nema nikakve razlike između glosolalije kršćana i sljedbenika nekršćanskih religija. Sve se vrste glosolalije podudaraju lingvistički i kulturološki. Drugim riječima, ne postoji nikakva razlika između kršćanske i nekršćanske glosolalije. Posebno su važna još dva rezultata Goodmanina istraživanja, naime, utvrdila je da glosolalija nije rezultat hipnoze, što su tvrdili neki autori, nego da se pojavljuje zbog „neuropsihičkih“ promjena, popularno nazvanih „transom“. Glosolaliju definira kao vokalizaciju, nesvjesni govor koji se proizvodi pod utjecajem transa i to bi bila nesvjesna i spontana reakcija. Ide i korak dalje pa će reći da je glosolalija „zapravo naučeno ponašanje, naučeno nesvjesno, a pokatkad i svjesno“.

Neki su autori i prije Goodmanove isticali da se ljude poučava kako steći sposobnost „govoriti u jezicima“. Dakle, suvremena glosolalija je na temelju lingvističkoga istraživanja ista u svim kulturama, u zapadnim i istočnim religijama, u kršćanstvu i nekršćanstvu. Glosolalija se ne može dokraja definirati jer je slušatelju i govorniku nerazumljiva. Koliko god sliči stvarnom jeziku, ona nije jezik, naime, nije uzrok ljudskoga govora.

Budući da je glosolalija prisutna u nekršćanskim religijama, kao npr. u budizmu i hinduizmu, nameće se pitanje sličnosti glosolalije u karizmatskom pokretu s tim fenomenom u poganstvu. Karizmatici tvrde da je glosolalija iskuljučivo dar Duha Svetoga. No pitanje time postaje još složenije, naime, govori li Duh Sveti kroz šamane, kroz vračeve prirodnih religija i medije spiritističkih seansi? U Svetom pismu nigdje nema traga da bi takvo što bilo moguće, naprotiv, kršćanima je Duh Sveti treća božanska osoba.

Pristupi ovom problemu očito su različiti. Neki jednostavno prihvaćaju da je to fenomen „natprirodnih“ izvora. Drugi će reći da su nekršćanske religije pod utjecajem djelovanja sotone. Treći će reći da je glosolalija naučeno ponašanje, o čemu svjedoče neki pentekostalci i karizmatici. Mogu je naučiti osobe koje žive u religioznom i nereligioznom okruženju. Da bismo odgovorili na pitanje podrijetla glosolalije kao biblijskoga govornog jezika, nužno je osvrnuti se na tekstove Svetoga pisma koji govore o glosolaliji kao daru Duha Svetoga.

3.  Glosolalija u Svetom pismu

U Starom zavjetu govorni jezik susrećemo u Ponovljenom zakonu: „Gospodin će iz daljine, s kraja zemlje, dovesti na te narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezik nećeš razumjeti“ (28, 49); kod Izaije: „Da, mucavim usnama i na stranom jeziku govorit će se ovom narodu“ (28, 11); kod Jeremije: „Evo, dovest ću na vas narod izdaleka, dome Izraelov – riječ je Jahvina. Narod nepobjediv, narod drevan, narod kojega jezik nećeš znati, ni razumjeti što govori“ (5, 15); kod Zaharije: „Ovako govori Gospodin nad Vojskama! U one će dane deset ljudi od naroda svih jezika hvatati jednoga Židova za skut govoreći: Idemo s vama, jer čusmo da je s vama Bog“ (8, 23).

Grčka riječ glôssa (jezik) u Novom se zavjetu pojavljuje 50 puta sa značenjem: jezik kao fizički organ, ali i jezik koji neki narod govori. Nažalost, mi u hrvatskom pod pojmom „jezik“ razumijevamo oboje: jezik kao fizički organ i govorni (strani) jezik. Nijemci za to imaju dva pojma: Sprache, govorni jezik (materinski ili strani), i Zunge, jezik kao fizički organ, tako da je moguće otkloniti svaku dvojbu o čemu je riječ.

Glosolalija kao govorni jezik susreće se u ranokršćanstvu samo kod sv. Pavla i u Djelima apostolskim; ovdje izostavljamo Markovo evanđelje (16, 17), o čemu će poslije biti posebno govora. Budući da su Pavlove poslanice najstariji spisi Novoga zavjeta, trebalo bi u njima tražiti prve tragove fenomena glosolalije. Pavao to razrađuje u poslanici Prvoj Korinćanima 12 – 14. Da bismo shvatili povod zašto se Pavao osvrće i tumači pojavu glosolalije, treba svakako rasvijetliti situaciju koja je vladala u Korintu, u kršćanskoj zajednici koju je on ranije osnovao.

4.  Korint: politička, socijalna i religiozna struktura grada

Korint je stari grad na Peleponezu, koji je rimski konzul Lucije Mumije (Lucius Mummius) osvojio, razorio i opljačkao 146. prije Krista. Ležao je više od 100 godina u ruševinama, a Julije Cezar ga je 44. godine prije Krista obnovio i po njemu je dobio ime „Colonia Laus Iulia Corinthiensis“. U tom je gradu osnovao koloniju rimskih veterana. Razlog obnove grada treba gledati u njegovu strateškom položaju jer je preko Korinta išla najkraća poveznica između Rima i Male Azije. Dakle, preko Korinta se obavljala znatna trgovina između Istoka i Zapada Rimskoga Carstva. Bio je rimska kolonija s helenističkim i istočnim utjecajem. Prevladavale su rimska kultura i arhitektura, a latinski je bio službeni jezik, što se očito vidi po latinskim imenima koja se pojavljuju kod Pavla: Lucius, Tercius, Gaius, Quartus, Fortunatus, Titus, Justus. Bilo je tu domaćih Grka, kao i znatan udio židovskoga stanovništva.

U Korintu su, dakle, živjeli ljudi različitih kulturoloških i socijalnih slojeva. Tomu mozaiku treba svakako dodati mnogovrsnost religioznih struja. Grad je bio preplavljen hramovima posvećenima raznim božanstvima, pa čak i prostituciji. Dovoljno je spomenuti hram Afroditi oko kojega se okupljalo oko 1000 prostitutki; hram Apolu, hram Hera, hram Oktavia, Heraklov hram, Posejdonov hram, panteon. Dakle, čisti poganski grad. Pauzanije, koji je 100 godina nakon Pavla posjetio Korint, znade u Korintu za hram božicama misterija Demetri i Kori s kultnim slikama. U Korintu su djelovali putujući propovjednici koji su tumačili popularnu stoičku filozofiju. Bio je prisutan libertinizam na ćudorednom području, kao i pokušaj radikalne askeze, ekstatično-entuzijastički fenomeni i manje vrednovanje tjelesnosti. Takvo manje vrednovanje tjelesnosti, a naglašavanje duše, nije karakteristično samo za gnozu, nego također za Platona i uopće za grčku antropologiju.

Pavao je osnovao zajednicu u Korintu najvjerojatnije između 49. i 52. poslije Krista, što se podudara s njegovim dolaskom iz Atene u Korint, gdje susreće bračni par Akvilu i Priscilu. Naime, oni su zbog edikta cara Klaudija protiv Židova, izdanog oko 49. poslije Krista, prognani iz Rima i pokušali su u Korintu započeti novi život (usp. Dj 18, 1 – 18). Pavao je u njihovoj kući našao utočište i posao. Svoje je djelovanje započeo po običaju u sinagogi, dok nije bio odbačen od židovske zajednice, nakon čega se okreće naviještanju Riječi poganima (usp. Dj 18, 4 – 6). Mjesto svojega naviještanja premješta u „kuću nekoga bogobojazna čovjek, imenom Ticija Justa, čija kuća bijaše tik do sinagoge“ (Dj 18, 7). Očito je da dolazi do kidanja spona sa sinagogom i naviještanje se premješta u privatne kuće. Moramo stalno imati na umu da u početku nije bilo nikakvih „crkvenih građevina“, nego da su se sva okupljanja događala u privatnim kućama. Prvi izraz „zajednica s Crkvom u njihovom domu“ (grč. kat´oikon autôn ekklêsia) nalazimo u 1 Kor 16, 19, a naznake njihova okupljanja u 1 Kor 14, 23: „Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno.“ Teško je reći o kojem je broju sljedbenika bila riječ, ali svakako je bilo onih koji su se dali krstiti, poput „nadstojnika sinagoge Krispa“ koji je povjerovao „Gospodinu zajedno sa svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji su to slušali povjerovaše i pokrstiše se“ (Dj 18, 8). Prema 1 Kor 1, 16, Pavao kaže da je krstio „Stefanin dom“, na što će se osvrnuti na kraju svoje poslanice: „Znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih, da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se“ (1 Kor 16, 15 sl.). U Poslanici Rimljanima koju je Pavao pisao iz Korinta, odnosno diktirao svojem piscu Terciju, izručuje pozdrave određenoga Gaja (možda onoga istoga Ticija Justa – punim imenom Gaius Titius Iustus – u čiju se kuću bio nastanio nakon progona iz sinagoge): „Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve“ (Rim 16, 23). Sudeći prema ovome, Gaj je vjerojatno posjedovao veliku kuću u kojoj se mogla okupiti cijela mjesna zajednica (Crkva).

Kućne su zajednice u početku vjerojatno obuhvaćale 20 do 40 članova, što se s vremenom moglo povećati na oko 200. To je zahtijevalo veći prostor za okupljanja na molitvu, gozbena slavlja i bogoslužja. Trebalo se također strukturno organizirati. Formirale su se manje i veće skupine, što je nosilo opasnost od rivalstva. Te su se male kućne skupine ubrzo povećale, tako da su nastali organizacijski i životni problemi. Premda je Pavao osnovao i izgradio spomenutu zajednicu, kratko nakon njegova odlaska (vjerojatno 53. pos. Krista) izbile su napetosti. Korinćani koji su Pavlu pisali o poteškoćama u zajednici, osjećali su potrebu nužno upozoriti na nepravilnosti koje su među njima zavladale. U tome smislu formulirali su pitanja o gorućim problemima. Zajednica je bila vjerojatno rascjepkana u četiri skupine, koje su se, osim na Krista, pozivale također na različite misionare i njihove nasljednike. Uvid u to imamo na samom početku Prve Korinćanima:

Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: „Ja sam Pavlov“, „A ja Apolonov“, „A ja Kefin“, „A ja Kristov“. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? (1 Kor 1, 10 – 13).

Ovaj sukob unutar skupina dokaz je da Pavao nije bio jedini autoritet. Uz njega, Apolon je vjerojatno bio najutjecajniji, što očito proizlazi iz Pavlova reagiranja:

Jer kad jedan govori: „Ja sam Pavlov“, a drugi: „Ja Apolonov“, niste li odveć ljudi? Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. … Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer je sve vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji (1 Kor 3, 4 – 6. 21 – 23).

Osim toga, Pavao govori o nekima koji su se umislili i koriste se njegovom odsutnošću da bi se nametnuli: Neki se uzniješe kao da ja neću doći k vama. Ipak, eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne, i rasudit ću ne riječi onih nadutih, nego krepost. Ta nije u riječi kraljevstvo Božje, nego u kreposti. Što želite? Da k vama dođem sa šibom ili s ljubavlju i duhom blagosti? (1 Kor 4, 18 – 21).

Dojam je da postoje pukotine između Pavla kao utemeljitelja zajednice i barem nekih njezinih dijelova.

Glavna je poteškoća ipak posredovanje dvaju svjetova. U mnogim stvarima na površinu izbija načelno poteškoća naviještanja evanđelja kao takvoga. Kristova je poruka ukorijenjena u židovsku tradiciju, ali u prvoj kršćanskoj generaciji nije ostala ograničena na židovski prostor, nego je naviještana i poganima. No, ne smije se previdjeti da to nije bio prvi susret između židovskoga i pogansko-helenističkoga svijeta. Zbog toga se ne može govoriti da su se unutar kršćanske zajednice susrela dva potpuno strana svijeta. Međutim, neki problemi u Korintu proizlazili su iz toga što je većina u zajednici potjecala iz religioznog i kulturološkog središta koje nije bilo srodno sa židovskom monoteističkom ispoviješću, vjerom u jednoga Boga.

Da bismo bolje razumjeli tu poteškoću, treba baciti pogled na poimanje židovske dijaspore.

„Dijaspora“ znači „raspršenost“, „raštrkanost“ i u našem slučaju označuje fenomen da Židovi nisu živjeli samo u od Boga im darovanoj zemlji, nego i u drugim dijelovima svijeta. Tako su Židovi u dijaspori razvili snažnu misionarsku snagu. Židovska je vjera u helenističkome kulturnom prostoru imala određenu privlačnost. Prije svega u naviještanju jednoga, nevidljivoga, svijetu nadmoćnoga Boga, kao i u zahtjevnim etičkim odredbama. Privlačnost židovskoga života mogla je među narodima izazvati dvije različite reakcije. Da pogani prijeđu na židovstvo i obvežu se provoditi zapovijedi Mojsijeva Zakona (Tore); riječ je o „prozelitima“, a to znači da su se muškarci trebali dati obrezati. Morali bi se držati svih propisa Mojsijeva Zakona, dakle, hrane i propisa čistoće, kao i uredbi o šabatu/suboti. Sve je to za sobom povlačilo napuštanje dotadašnjega socijalnoga svijeta jednoga poganina. Poziv nekoga staroga prijatelja na gozbu ne bi više mogao biti prihvaćen, jer šabat/subota kao dan mirovanja dijeli ga od svijeta kojemu je prije pripadao. Također na kultnim slavljima u poganskim hramovima nisu više mogli sudjelovati. I kao drugo: među poganima je bilo također „simpatizera“ židovstva, koji nisu provodili ovaj strogi socijalni zahtjev. Oni su nazivani „bogobojaznima“. Živjeli su u okruženju sinagoge, ali nisu pristupili židovstvu. U osobnom su se životu mogli ravnati prema zapovijedima Tore/Zakona, čega se nisu morali u svim okolnostima držati.

Odnos Židova u dijaspori prema poganskom okruženju nije bio samo pozitivno obilježen. Tuđinstvo je, s jedne strane, moglo biti izazov židovske religije, a, s druge, bio je mogući razlog napadanja i proganjanja. Židovi su unutar helenističkih gradova stanovali u vlastitim četvrtima jer su samo tako mogli održavati propise čistoće propisane Zakonom. Židovi u dijaspori svjesno su živjeli među poganima, ali su ujedno ostali stranci, bili su „grad u gradu“. Dolazilo je stalno do neprijateljstava poganskih stanovnika nekoga grada prema Židovima. U svakom pogledu, zahtjev za štovanjem jednoga jedinoga Boga ostao je u helenističkom svijetu mnogima stran i neprihvatljiv. Mnoga kultna štovanja nisu bila suprotstavljena, nego su se dopunjivala. Postoji dovoljno literarnih (a i u kamenim natpisima) dokaza o oltarima podignutima „nepoznatom Bogu“ (usp. Dj 17, 22 – 32). Nikoga se iz svijeta božanstava nije smjelo zapostaviti da ne bi na sebe navukli njihov bijes. Programsko ograničenje na jednoga jedinog Boga iz njihova motrišta bilo bi pogrešno. Ili, s druge strane, tko bi se podložio takvom religioznom sustavu s tako ekskluzivnim monoteizmom, učinio bi stvarni prekid sa svojim podrijetlom. Na primjeru Solunjana vidimo kako ih Pavao hvali za njihovo obraćenje, tako da su

postali uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu“ (1 Sol 1, 7 9).

Tako je obraćenje Bogu Izraelovu i Isusu Kristu nužno povezano s odreknućem od poganskoga svijeta božanstava. Da je Pavao u svojemu misionarskom djelovanju bio osposobljen utjecati na potpun zaokret u njihovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti, ovisi, sigurno, o njegovom podrijetlu. Pavao potječe iz Tarza i poznavao je oba svijeta, pa je tako mogao biti njihov posrednik. Kao dijete dijaspore, poznavao je, s jedne strane, život u helenističkom gradu, a s druge, bio je potpuno ukorijenjen u specifičnoj židovskoj tradiciji. Problemi koji su kod pogana nastali iz prihvaćanja ispovijesti u Krista (kršćanstva), nisu ga iznenadili. Prva poslanica Korinćanima dokaz je da se Pavao znade ophoditi s time.

5.  Prijeporne religiozne teme u Korintu

Koje se prijeporne religiozne teme kriju u pozadini sukoba u Korintu? Promatrajući sastav zajednice, očito je da se većina ne snalazi u štovanju židovskoga Boga. Pavao njihovu prošlost opisuje u tome smislu kad kaže: Znate kako ste se dok bijaste pogani, zavedeni, zanosili nijemim idolima (1 Kor 12, 2). Ovo se odnosi na sve nesuglasice koje su vezane za obraćenike s poganstva, na njihovo socijalno i religiozno podrijetlo. To se odnosi na teme o kojima Pavao zauzima stajalište u 1 Kor 5. i 6. poglavlju: o rodoskvrnuću (pogl. 5.), o parničenju pred poganskim sudovima (6, 1 – 11), o bludnosti po bordelima (6,12 – 20). Oni su svojim podrijeklom naviknuli na niže seksualne standarde koji su Pavlu kao Židovu poznati među poganima. Posebno jasnu ulogu ima podrijetlo adresata kada je u pitanju blagovanje mesa žrtvovana idolima (8. pogl.). Pobožnom Židovu koji se drži Zakona/Tore ovo nije uopće tema razmišljanja; takvo je meso njemu nepoznanica. Međutim, obraćenicima s poganstva i te kako je važno pitanje smije li ostati kod prijašnje prakse i jesti meso žrtvovano idolima. U zajednici vladaju dva različita stajališta. Očito je bila riječ o odnosu prihvaćenoga kršćanstva i ranije religiozne prakse u poganstvu. U pozadini se nazire socijalno stanje na koje se Pavao osvrće u vezi sa slučajem privatnoga okupljanja izvan zajednice (usp. 1 Kor 10, 14 – 23).

Posebno problematično područje jesu nepravilnosti vezane za Gospodnju večeru (1 Kor 11). O tim slavljima u Korintu ne bismo ništa znali da na njima nije bilo nepravilnosti. Za rekonstrukciju su nam dostupna najstarija i najiscrpnija pisana novozavjetna svjedočanstva sv. Pavla u Prvoj Korinćanima 11 – 14. Pavao u njima dvaput govori o bogoslužju:

• u 1 Kor 11, 17 – 25: o Gospodnjoj večeri
• u 1 Kor 14 o značenju prorokovanja i glosolalije u liturgiji.

Odnose li se oba poglavlja na isto bogoslužje, nije sasvim jasno. Pavao ovdje ne razvija cjelovit nauk i praksu o bogoslužju. Njegova je tema u obama slučajevima ispravljanje nepravilnosti opasnih za očuvanje jedinstvenosti zajednice, koje su u Korintu očito nastupile kod Gospodnje večere (pogl. 11.), i također pri okupljanju na službu Riječi (pogl. 14.). Da su ove upute s obzirom na Gospodnju večeru privremene i nepotpune, očito je iz 11, 34: „Drugo ću urediti kada dođem.“ Budući da od Pavla nemamo točno razlaganje o sadržaju i smislu bogoslužja u Korintu, moramo ga iz oskudnih navoda pokušati sami rekonstruirati.

Kako sebi predočiti okupljanje zajednice u Korintu? Zajednica se većim dijelom sastojala od nižega sloja i siromašnih ljudi, dakle od robova, dnevničara i lučkih radnika, mornara i obrtnika (usp. 1 Kor 1, 26 – 28; 7, 21; 12, 13), dok je manjinu činio socijalno boljestojeći sloj. Ovdje je uočljiva važna razlika ove zajednice u usporedbi s antičkim religioznim udrugama, koje su socijalno bile dobrano jedinstvene. Naprotiv, u 1 Kor 11, 17 – 34 vidi se da su u zajednici u Korintu zbog staleške slojevitosti nastupile socijalne napetosti, što se odrazilo na život unutar same zajednice. Otkud je Pavao znao za te razdore? Najvjerojatnije iz usmenih izvora: Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupljate na Sastanak, da su među vama razdori (1 Kor 11, 18).

U našem tekstu, i u pogl. 11. i u pogl. 14., govori se o okupljanju cijele zajednice (grč. synelthê he ekklêsia). Redovito vrijeme sastanka zajednice ne spominje se, što se može samo otprilike pretpostavljati. Vjerojatno je bila riječ o tjednom okupljanju, dan nakon šabata/subote, i to na temelju pojma „Gospodnja večera“ (grč. kyriakon deipnon; 11, 20), najvjerojatnije navečer. Naslanjajući se na židovsko računanje i shvaćanje „dana“, to je moralo biti u subotu navečer. Okupljanje se sastojalo, prema svemu sudeći, od večere/gozbe (deipnon) sa zaključnim društvom za istim stolom; pijankom; zajedničkom čašom (grč. sympozion). Odavno se spori oko pitanja, kako uskladiti taj odnos. Načelno treba računati s time da su oba čina konstitutivni element slavlja Gospodnje večere u Korintu. Iskristalizirala su se tri moguća modela.

• Blagoslovna riječ nad kruhom – gozba čašćenja – blagoslovna čaša

Predaja u 1 Kor 11, 23 – 25 pred oči nam stavlja tijek Gospodnje večere: blagoslovnu riječ nad kruhom – gozbu čašćenja – blagoslovna čaša. Sažeto rečeno: lomljenje kruha i blagoslovna čaša uokviruju gozbeno čašćenje. Ovakav se tijek događanja podudara sa židovskom svečanom gozbom koju također uokviruju kruh i vino. Isusova je oproštajna večera s učenicima održana točno na isti način, i također u ranim poslijeuskrsnim zajednicama. Ovaj, trodijelni redoslijed smatra se konstitutivnim elementom Gospodnje večere, to više što Pavao tvrdi:

Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen“ (1 Kor 11, 23 – 25).

Glede izraza po večeri (grč. meta to deipnêsai; r. 25), moramo računati s time da je blagovanje „kruha“ i „vina“ u početku bilo odvojeno od gozbenoga čašćenja.

Zastupajući ovakav tijek slavlja, treba uzeti u obzir razdor (grč. shismata; 11, 18) zbog socijalnog problema koji se nije događao prije nego za vrijeme Gospodnje večere. Naime, upadamo u poteškoću usklađivanja razloga razdora koji Pavao izrijekom spominje: Ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija (11, 21). Ovo bi trebalo shvatiti u smislu da problem nije bio u različitom početku blagovanja, nego da su bogati u vrijeme gozbenoga čašćenja između okvirnih riječi pretvorbe blagovali vlastite za njih predviđene, kvalitetno i kvantitativno, bolje obroke od onih koji su bili preostali siromašnima i time ih sramotili.

• Privatno predblagovanje – blagoslovna riječ nad kruhom – gozba čašćenja – blagoslovna čaša

Prigovor se sastoji u tome da su se bogati sastajali prije početka slavlja i blagovali, tako da siromasima koji su poslije dolazili nije ostalo dovoljno hrane. Ovakva praksa blagovanja bogatih prije Gospodnje večere s vremenom se ustalila i nije se odnosila na gozbeno čašćenje između blagoslova kruha i blagoslova nad čašom, jer Pavao savjetuje: Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge (11, 33). Za takvu praksu nema analogije u antiknim slavljima, ali se podudara s već spomenutim socijalnim neskladom između bogatih i siromašnih. Uzimajući u obzir takvu praksu, ostaje nam problematično gozbeno čašćenje između blagoslova kruha i blagoslovne čaše. O „predgozbi“ teško je reći nešto konkretno, no onima koji su ranije dolazili i blagovali, to je bila neka vrsta „međuzabave“, drugi – napose siromašni – to su smatrali gozbenim čašćenjem (sympozion). Zagovornici ovoga redoslijeda slavlja mišljenja su da je Pavao htio svojom kritikom dokinuti praksu „predblagovanja“ i Korinćane vratiti na izvornu praksu: blagoslov nad kruhom – gozbeno čašćenje – blagoslov nad čašom.

• Gozbeno čašćenje – blagoslov kruha – blagoslovna čaša

Ovakav se redoslijed dovodi u svezu s Markovim evanđeljem:

I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva“ (Mk 14, 22 – 24).

Budući da je Markovo evanđelje najstarije, treba računati s time da je evanđelist ovaj ulomak preuzeo iz njemu samostalne dostupne predaje. Samostalnost tradicije potvrđuje također 1 Kor 11, 23 – 25. Pavao vjerojatno citira riječi pretvorbe s Posljednje večere, čiju je tradiciju mogao upoznati 40-ih godina u Antiohiji i prenio je u Korint ustanovljenjem zajednice. Zanimljivo da je i Luka imao pristup istoj tradiciji (usp. Lk 22, 14 – 20).

No ne smije se ispustiti iz motrišta također ni analogija s poganskim helenističkim okruženjem. Naime, odnos Gospodnje večere u 1 Kor 11 i Službe riječi u 1 Kor 14 odgovara onomu grčkoga gozbenog čašćenja (sympozion): simpozion je počinjao navečer gozbenim čašćenjem kao prvim dijelom i završavao drugim, glavnim dijelom, pijankom, što je također sadržavalo filozofske rasprave. Prelazak s jednoga na drugi dio bio je obilježen čašćenjem pićem. Gozbeno čašćenje (blagovanje) na početku, kao i filozofske rasprave, odnosno molitve, čitanja tekstova, proročanstva, govor jezicima, odgovaraju upravo Pavlovu opisu Gospodnje večere. To se posebno odnosi na središnje dvojako djelovanje nad kruhom i vinom. Pavlov se prigovor Korinćanima ne odnosi prvotno na tijek gozbe, na „liturgijske forme“, nego na teološko značenje.

Jedinstvenost gozbenoga slavlja i slavlja riječi filološki se temelji na izgrađenom „tehničkom terminu“ (terminus technicus) za bogoslužna okupljanja, naime, na pojmu okupljati se (grč. synerhesthai). Taj se pojam kod Pavla pojavljuje 7 puta, od čega 5 puta u 1 Kor 11 (r. 17., 18., 20., 33. i 34.) i ostala 2 u 1 Kor 14 (r. 23. i 26.). Oznaka „bogoslužje“ za ovakva okupljanja pitanje je definicije. Fenomenološki, okupljanje u Korintu jako je blisko brojnim poganskim i židovsko-helenističkim okupljanjima. Pavao nigdje za provedbu takvih okupljanja ne predviđa neki formular koji bi sadržavao tekstove molitve. Zanimljivo je također da ni u jednom od dvaju spomenutih poglavlja ne susrećemo osobe, nositelje službi bogoslužnoga događanja. Pavao od cijele zajednice traži da se drži reda na bogoslužjima, pri čemu se ne spominje voditelj skupa koji bi se trebao brinuti o pridržavanju njegovih uputa. Ne spominje se određeno nitko tko bi bio odgovoran za početak gozbe. Nitko tko bi predsjedao skupu ili netko tko bi obavio spomen-čin nad kruhom i kaležom. Prema židovskom i djelomično poganskom običaju gozbenih slavlja, ulogu predsjedatelja mogao je preuzeti domaćin. Na antičkim zajedničkim čašćenjima (sympozion) biran je češće aklamacijom jedan od sudionika za predsjedatelja. U svakom slučaju, jasna odredba da je predsjedatelj Gospodnje večere predstojnik zajednice (grč. proistamenoi, 1 Sol 5, 12; Rim 12, 8), kasnijeg je datuma.

Korinćani su vjerojatno Večeru Gospodnju slavili naslonjenu na gozbena slavlja poganskoga, odnosno židovskoga okruženja, obogaćenu novim sadržajem, kamo treba smjestiti i glosolaliju.

6.  Važnost glosolalije u liturgijskim slavljima u Korintu

U Korintu su oduševljenje artikulirale najvjerojatnije malene, ali utjecajne skupine kršćana, koji su na početku nošeni euforijom pod dojmom karizmatske obdarenosti (1 Kor 12). Smatraju se „Duhom obdarenima“ (usp. 1 Kor 2, 13. 15; 3, 1; 12, 1; 14, 23), „mudrima“ (1 Kor 1, 20. 29; 3, 18 sl.), „jakima“ (1 Kor 4, 10; usp. 10, 22), koji se moraju razlikovati od nedoraslih, „tjelesnih“ (usp. 1 Kor 3, 1), i „slabih“ kršćana (usp. 1 Kor 4, 10; 8, 7 sl.). Prevelika je bila dominacija glosolalije u službi Božjoj, dok su druge karizme potisnute u pozadinu.

Pavlov odgovor o glosolaliji nalazimo u 1 Kor 12 – 14, pri čemu odmah na početku ističe da se Duh ne očituje samo u jednom smjeru, ne samo u ekstatičnim fenomenima poput glosolalije, nego „različiti su dari, a isti Duh“ (12, 4). Pavao Korinćane ne želi ostaviti u neznanju, nego ih uputiti na ispravno postupanje s darima Duha, napose govora jezikom, odnosno govora jezicima za vrijeme bogoslužja. Fenomen glosolalije već je u samim kršćanskim začetcima bio različito prosuđivan. Nije nevažno pitanje zašto se taj fenomen pojavio upravo u Korintu. Je li iza toga već postojalo određeno iskustvo prije nego su prihvatili kršćanstvo? U svrhu razjašnjenja treba pogledati podudaraju li se neke pojave iz grčkorimskoga svijeta s glosolalijom kao što ih susrećemo u Korintu? Ima li neke sličnosti s orakulima u Delfima, s Dionizijevim misterijem? Konačno, ima li glosolalija oslonac u helenističko-židovskim spisima? Ovdje se ne možemo iscrpno baviti tim pitanjima, o čemu postoje detaljne analize, nego ćemo dati samo kraći sažetak.

U rimsko-grčkoj antici bilo je uobičajeno obraćati se božanstvima određenim pitanjima. U svrhu toga bile su razvijene različite tehnike. Tumači orakula djelovali su u hramu. Ako je tko htio uputiti pitanje božanstvu, mogao se obratiti djelatniku u hramu. Obično se u svrhu toga služilo izvlačenjem kocke. Postojao je također san orakul, naime, postavljači pitanja proveli bi noć u hramu da bi tamo u snu od božanstva dobili odgovor. Konačno, treba spomenuti orakul za koji se vjerovalo da se božanstvo koristi čovjekom kao posrednikom kako bi govorom priopćilo poruku. Ovaj oblik upućuje na paralelu nadahnutoga govora u ranokršćanstvu.

Između različitih mjesta orakula, hramski orakul u Delfima imao je posebnu ulogu svojom pjesničkom umješnošću proricanja, počevši od 6. st. prije Krista. Klijenti orakula potjecali su iz različitih socijalnih skupina; dolazili su kao privatne osobe, ali su također mogli biti poslani od gradske uprave ili čak od kralja, da bi došli do jasnoće u državnim poslovima. Nije sasvim jasno kakav je u Delfima bio ritual. Nakon postavljenoga pitanja, Pitija je obavila obredno pranje i povukla se u hram, gdje je u tu svrhu zaklana koza. Nakon toga bi pošla u svetište i sjela na Apolonovo prijestolje. Službenici hrama – nazvani profêtês (proroci), ostali bi izvan svetišta i slušali Pitijina očitovanja. Postoji svjedočanstvo iz 2. st. prije Krista da je Pitia žvakala lovorove listove da bi vjerojatno izazvala stanje transa (zanosa). Lovor je najvjerojatnije rastao u hramskom svetištu ili blizu njega. Poteškoća je ipak u tome što ne znamo postupak postavljanja pitanja, naime, kako su točno postavljana. Polazi se obično od toga da je Pitija svoj govor formulirala u nerazumljiv govor i uloga je proroka bila taj govor protumačiti. No o tome u antičkoj literaturi nema dovoljno naznaka. Za antiku je važno upozoriti na teoriju nadahnuća u mantici, ekstazi, orakulima i na „voces mysticae“ vračarskih papira (besmislene duge glasove koji su rabljeni kod formule zaklinjanja).

Kad je u pitanju helenističko židovstvo i svjedočanstva iz ranožidovstva, u obzir dolazi pretpostavka o nebeskome anđeoskom jeziku, što se spominje također u 1 Kor 13, 1: „kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske …“. Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se pojavljuje pojam „anđeoski jezik“. Postoje neka mjesta gdje anđeli razgovaraju s ljudima i, naravno, služe se ljudskim govorom (usp. Dan 10, 12 – 15; 10, 20 – 12, 4; Dj 10, 3 – 8). Nema nigdje mjesta u Svetom pismu gdje bi anđeli govorili drugi jezik, osim ljudskoga. Polazeći od toga 1 Kor 13, 1 moglo bi se prevesti u smislu: „Jezici koje govore ne samo ljudi, nego i anđeli.“ No ovdje se pojavljuje problem da „govore jezike“, dakle, mnogim jezicima. Mnoštvo jezika izražava razdor i sud, što se dobro može iščitati iz događaja „Babilonske kule“ (Post 11, 1 – 9). U kumranskim spisima ne nailazimo na nerazumljiv ili strani govor, ali je poznat nebeski hvalospjev Bogu, hvalospjev anđela i ljudi (4Q403).

Iz pseudografske literature zanimljivo je pripovijedanje u Jobovu testamentu u kojemu tri Jobove kćeri počinju govoriti jezikom nebeskoga bića a da ne poduzimaju nebesko putovanje:

„I ona (Hemera, jedna od kćeri) dobila je drugo srce, tako da više nije mislila o zemaljskim stvarima. Govorila je oduševljeno anđeoskim jezikom i upućivala je Bogu pjesmu poput anđeoske pjesme. I pjesme koje je oduševljeno pjevala, Duh je utisnuo u njezin potporanj“ (TestHiob 48, 2 – 3).

Slično se događa također s drugim kćerima koje također doživljavaju promjenu srca i govore jezik arkanđela (49, 2) i kerubina (50, 2). Njihove pjesme i hvalospjevi smatrani su od Boga nadahnutima. Uspoređujući ovo s Prvom poslanicom Korinćanima, uočljive su neke sličnosti, ali i razlike. U Jobovu je testamentu riječ o osobnom, posebnom iskustvu, dok je u Prvoj Korinćanima riječ o iskustvu cijele skupine. Zanimljivo je također da se kod Jobovih kćeri spominje da su „dobile drugo srce, tako da više nisu mislile o zemaljskim stvarima“. To bi značilo da je posrijedi bilo ekstatično stanje u kojemu za dotičnu osobu više ne postoji ovozemaljsko. Kćeri tako više ne govore ljudima razumljiv govor, nego onakav kakav samo Bog razumije; shvaćen je kao govor u kojemu se slavi Boga.

Dakle: govoreći o fenomenima iz okruženja koji su Korinćanima bili na raspolaganju kao etablirane kategorije, odnosno o onome što je bilo u uporabi, svakako je riječ o mantici koja je prakticirana u orakulima. Što se tiče uzroka, postoji neizravno srodstvo između glosolalije i mantike. Radi se o sudioništvu u „nebeskom govoru“: kult misterija u kombinaciji sa židovsko-apokaliptičnim pretpostavkama neba. U glosolaliji se čovjek Bogu obraća u „nebeskom govoru“. Ovakav način govora pokazuje da je oduševljeni čovjek već prešao zemaljske granice i da ima udjela u božanskim sferama. Zbog nerazumljivosti glosolalija je na temelju analogije bliska Dionizijevu kultu koji je također obilježen spontano-emocionalnim izričajem. Čovjek je nepoznatom artikulacijom, odnosno zazivanjem, stupao u kontakt s božanstvom kako bi se, oponašajući ga, stavio s njime na istu razinu. Pretpostavka sudjelovanja na nesvagdanjem području, slovilo je kao religiozni ideal. Dok je u mističnom kultu područje promatranja svetih stvari i lokalnih insceniranja zahvaćeno vizualno, kršćani teže za doživljajem prodiranja govornim fenomenom u nebesko područje. Pavao je suočen s ekstatičnim pojmom glosolalije u liturgijskim slavljima u Korintu i mora zauzeti stajalište prema tome fenomenu.

7.  Što je glosolalija za sv. Pavla?

Pavao pojam glôssa (jezik) upotrebljava u 1 Kor 12 – 14 u višeznačnim oblicima i povezuje s glagolom lalein (govoriti). Glagol laleô kod Pavla se pojavljuje 53 puta, u 1 Kor 34 puta, od toga 28 puta u 1 Kor 12 – 14, što znači da je u tim trima poglavljima središnji pojam. Tako imamo: govoriti jezikom (lalein glôssê: 14, 2. 4. 13. 27); u  jeziku (englôssê: 14, 19); „govore jezike“? (glôssais lalousin: 12, 30; usp. također 13, 1; 14, 5. 6. 18. 23. 39); „Jer ako se drugim jezikom molim …“ (proseuhômai glôssê: 14, 14); „… ima jezik“ (glôssan ehei: 14, 26); „jezici“ (glôssai: 13, 8; 14, 22); „… drugomu različiti jezici“ (genê glôssôn: 12, 10. 28); „kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske …“ (glôssai tôn anthrôpon kai tôn angelôn: 13, 1).

Grčka riječ glôssa u prijevodu znači govorni jezik, materinski ili strani:

• 1 Kor 14, 27: jezikom govori (glôssê lalein:)
• 1 Kor 14, 19: u jeziku ( en glôssê)
• 1 Kor 14, 4. 5. 13: govori jezikom (lalein glôssê)
• 1 Kor 14, 23. 39 (također Dj 2, 4. 11; 10, 46; 19, 6): govore jezike (lalein glôssais)
• 1 Kor 12, 30; 13, 1; 14, 6. 18 (također Mk 16, 17): drugim jezicima govoriti (glôssias lalein).

Očito je da pojam glôssa (jezik) u kontekstu ljudskoga govora ne može imati drugo značenje nego jezični govor (materinski ili strani). Pavao ne poznaje pojam „glosolalija“ kao tehnički termin (terminus technicus), nego upotrebljava različite sintagme da bi izrazio vrste jezikâ (usp. 1 Kor 12, 10. 28: genê glôssôn): prema sadržaju (14, 2 govoriti tajanstvene stvari: grč. lalei mystêria) i obliku (14, 14 moliti: grč. porseuhomai; 14, 15 pjevati hvalospjeve: grč. psalô; 14, 16 blagoslivljati: grč. eulogeô; zahvalnica: grč. euharistia). Činjenica je da Pavao nije objasnio što je zapravo glosolalija.

U starijim prijevodima i tumačenjima pojma lalein glôssê karakteriziranje karizme kao „govor u jezicima“ nije primjereno i vodi u zabludu. Nužno je polaziti od pojma „jezik“ (glôssa) i za označivanje karizme primjenjivati izraz dar jezika. „Dar jezika“ ima sljedeća obilježja: on je nerazumljiv govor: nitko ga ne razumije… 14, 2; Ne zna što govoriš… 14, 16; neće li reći da mahnitate?… 14, 23; jako je ekstatičan: razum (grč. nous) nije uključen, nego samo duh (grč. pneuma). Pavao suprotstavlja duh (pneumu) i razum (nous): „Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan“ (1 Kor 14, 14).

Složenica „govor jezikom“ mogla bi se protumačiti tako da jezik služi kao instrument koji netko drugi pokreće, u ovome slučaju pneuma (Duh). Kad je riječ o konvencionalnom govoru, um pokreće razborito promišljanje, govor u pokret. U Pavlovu poimanju u Korintu, umjesto uma stupa Duh koji pokreće čovjekov govor. Jezik u tome smislu upućuje na ekstatičan govor, pri čemu se govornik isključena uma sasvim prepušta utjecaju Duha.

Da bismo izbjegli svaku sumnju da je riječ o ksenolaliji (grč. ksenos – strani + lalein – govoriti), o sposobnosti „govoriti stranim jezikom“ koji pojedinac nije učio, važno je znati da Pavao u ovome kontekstu nigdje ne upotrebljava taj pojam. Pentekostalci i karizmatici duhovsku (pentekostalnu) tradiciju glosolalije preinačili su u ksenolaliju pozivajući se na Djela apostolska 2, 4: Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im Duh davaše zboriti. No u grčkom tekstu stoji: lalein heterais glôssais, a ne ksenolalein (usp. Dj 2, 4. 6. 8. 11). Također je uobičajeno spominjanje lalanja pogrešno izvođenje iz glagola lalein, što znači „govoriti“, a ne „lalati“, „kliktati“.

8.  Manjkavosti glosolalije u uporabi u 1 Kor 12 – 14

Pavao ističe da je glosolalija samo jedan dar između mnogih darova, da je uporabljiv za službu Božju samo pod određenim uvjetima, jer treba služiti izgradnji zajednice, a ne pojedincu koji ekstatičnim govorom glosolalije može neupućene i nevjernike dovesti do zabune da mahnitaju (14, 23). U 1 Kor 12, 4 – 11 među darove Duha ubraja se i glosolalija: drugome čudotvorstva, drugome prorokovanje, drugome razlučivanje duhova, drugome različiti jezici, drugome tumačenje jezika (r. 10. usp. r. 30.). Premda Pavao u 12, 4 – 6 naglašava istoznačnost karizmi, dojam je da nekima daje prednost. U katalogu karizmi Pavao na zadnje mjesto stavlja karizmu „različitih jezika“. Razlog je u tome što vidi da Korinćani veću važnost pridaje darovima koji su obilježeni posebnim ekstatičnim načinom djelovanja, a njemu je odlučujuća pravilna uporaba darova.

Budući da su zajednicu u Korintu najvećim dijelom činili obraćenici s poganstva, koji su bili pod utjecajem njihova mistično-kultnoga iskustva kao pneumatici, posljedica je toga da su precjenjivali ekstatične dare Duha, a da se nisu obazirali na izgradnju zajednice. Umjesto toga na skupovima zajednice pri bogoslužju su se nadmetali svojim čudesnim duhovnim sposobnostima. Drugi su darovi u odnosu prema ekstatično-entuzijatičkom fenomenu glosolalije podcjenjivani. Zbog razdora zajednice u Korintu Pavlu je bilo važno naglasiti jedinstvo u Kristu. To se posebno vidi iz argumentacije prispodobe o tijelu 1 Kor 12, 12 27, naime, da je s fenomenom glosolalije bio povezan problem stanja unutar zajednice. Pavlova misao vodilja slika je tijela s mnoštvom udova koji su svojom različitošću upravo međusobno povezani. U fiktivnom dijalogu udova postaju jasno problematične točke koje su nastale u skupini: Rekne li noga: „Nisam ruka, nisam od tijela“, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: „Nisam oko, nisam od tijela“, zar zbog toga nije od tijela? (12, 15 sl.). Riječ je o samoisključenju i time uzrokuje da se dijelovi zajednice ne osjećaju da joj pripadaju. Prva Kor 12, 21 govori o isključenju drugih čija je nužnost dovedena u pitanje: Ne može oko reći ruci: „Ne trebam te“, ili pak glava nogama: „Ne trebam vas“. U 12, 15 sl. izabrana su oba uda iz istoga područja. Noga i ruka oba su ekstremiteta, uho i oko važni su osjetilni organi. Polazeći od njihove simbolične važnosti, korespondiraju uvijek dva jednakovrijedna uda. Iz pozadine sukoba u Korintu čini se da je ovaj primjer biran samo hipotetski. Prema 1 Kor 1 – 4 i 12 – 14 problem se ne sastoji u samoisključenju isto jednakovrijednih udova, nego u isključenju drugih kao manje vrijednih koji se ne mogu dokazati i izboriti za isti položaj, i, s druge strane, ne ističu se izvanrednim darima Duha.

U 1 Kor 14 Pavao se vraća detaljnijem tumačenju karizmi prorokovanja i glosolaliji, te ističe da nedostaje stvaranje zajedništva. Radi pojašnjenja toga služi se primjerom glazbenih instrumenata (14, 7 – 9) i ljudskoga govora (14, 10 – 12). Usporedba u 1 Kor 14, 7 – 12 pruža informaciju da jezik kao sredstvo govora dovodi u analogiju s glazbenim instrumentima. Oboje treba pokretanje izvana, razlikovanje tonova nužno je da bismo razumjeli što se svira: „Ako neživa glazbala, svirala ili citra, ne daju razgovijetna glasa, kako će se razabrati što se to izvodi na svirali ili citri?“ (1 Kor 14, 7). Za glazbene su instrumente neizbježni ritam i ton melodije. Što su ritam i ton za glazbu, to je preneseno na govor također važno za gramatiku i semantičku strukturu. Glosolalija prekida sistematska pravila koja vrijede za glazbu i za govor, te se zbog toga ne može zahvatiti spoznajno.

Da bi netko mogao razumjeti „govor u jeziku“ (glosolaliju), potreban je „tumač“, prosudba da rečeno doista potječe od Boga. Tumačenje bi, prema tome, također bilo dar Duha. Pavao glagol diermêneuô (tumačiti, prevoditi) upotrebljava pet puta (1 Kor 12, 10. 30; 14, 5. 13. 27). Treba biti prisutan „tumač“, „prevoditelj“ (grč. hermêneuntês), koji će zajednici „prevesti“, „protumačiti“ što je govornik u jezicima rekao. Glosolaliju je nužno prevesti na normalan govor: Stoga tko govori drugim jezikom, neka se moli da može protumačiti (1 Kor 14, 13). U r. 14. – 19. spominje se isključivost govora u jezicima u službi Božjoj unutar zajednice.

Redci 20. – 25. bave se nejasnim i neuvjerljivim učinkom na one koji su izvan toga, koji nisu „zahvaćeni“ tim govorom. Umjesto zajedničke komunikacije vlada individualizam. Zbog neusklađenosti s konvencionalnim načinom govora, glosolalija unosi probleme u zajedništvo zajednice. Ljudi taj govor ne razumiju i time su gurnuti na rub nerazumijevanja. Dvije su mogućnosti otvorene: s jedne strane, glosolalija bi mogla označivati poseban govor koji samo dio zajednice razumije. Tako bi se govorom konstituirala vlastita skupina koja bi isključivala druge. S druge strane, glososlalija bi mogla ostati individualan fenomen koji se ne da sistematizirati, zadržati ili čak naučiti. Tada bi svaki član zajednice bio nekvalificiran jer ne govori u „jezicima“, bio bi neznalica. U prilog individualnoj inačici govori problematika prevođenja. Naime, prevođenje nije rutinski događaj jer se može dogoditi da nema prevoditelja (14, 28). Reflektivni glagol u 14, 4. 28 u prvome licu jednine odražava čisti individualni odnos govora s Bogom. Problem glosolalije leži u smjeru govora: dok je glosolalija usmjerena individualno i horizontalno, Pavao traži međusobnu razumnu komunikaciju članova unutar zajednice.

Uzimajući u obzir 14, 23, iza glosolalije očito se krije problem zajednice s onima koji su izvana. Neupućeni i nevjernici mogu glosolaliju smatrati božanskim ludilom, tako to Pavao vidi. U Pavlovim očima glosolalija zamućuje profil kršćanske zajednice, uz napomenu da one koji su izvanjski podsjeća na pogansku praksu. Pavao slijedi drugi model kada u argumentiranju Duha (pneume) uvodi racionalno motrište vjere. Upravo u ozračju zajednice prema van želi komunikaciju koja ne nadilazi ljudski razum. Pavao ističe ograničenja koja nastaju kada se govor ne razumije i kada ne služi u svrhu izgrađivanja Crkve. Želi naglasiti da dari Duha, bez obzira na to je li riječ o govorenju u jezicima ili proroštvu ili o nekom drugom daru, trebaju služiti „izgrađivanju Crkve“, a ne osobnom izdizanju (14, 3. 5. 12. 26).