Utorak, 17 svibnja

Frustracija sakramenata i sakramentalizacija

Od poglavara i od stručnjaka se nekako očekuje da uvijek imaju spreman pravorijek o svim pitanjima. Tako će od liturgičara često zatražiti jasan i nedvosmislen odgovor može li se nešto ili ne i kako točno postupiti u određenoj situaciji. Eh, blago onome tko je uvjeren da uvijek posjeduje odgovore! Evo jedne ne lako rješive dileme koju želim podijeliti s vama.


2


U moralnoj teologiji smo čuli za izraz “frustracija sakramenta” što bi se očitovalo u slučaju kada bismo npr. pričestili nekrštenu osobu. I takvi se kazusi lako rješavaju. Međutim, usudio bih se reći da se “frustracijom sakramenata” može u određenoj mjeri nazvati i ono što se sve više naziva “sakramentalizacija”. Ta dva pojma nisu istoznačnice, ali imaju nekih zajedničkih elemenata. O čemu se radi?

Župnici se sve više susreću sa željom nekih vjernika da “obave” sve “potrebne” sakramente: krštenje, prvu pričest, krizmu i vjenčanje. Za određenu skupinu ljudi to je jednostavno društvena potreba, dio identiteta. Već nam je poznat onaj usklik: “Zar da se moje dijete ne krsti? Zar da se moje dijete jedino u razredu ne pričesti?” I crkveno učiteljstvo priznaje da tu nije lako dati pravorijek. Tako je Kongregacija za nauk vjere izdala 20. listopada 1980. Uputu o krštenju male djece gdje se navode dva načela. S jedne je strane krštenje je nužno za spasenje, a s druge je strane važno da Crkva ima jamstvo kako će dijete biti i odgajano u vjeri krštenja, što znači da bez toga jamstva Crkva ne želi krstiti djecu. Dokument poteškoću rješava tako da svećenika poziva da – u slučaju nedostatne vjere roditelja – katehezom i pastoralnim pohodom prije krštenja u roditeljima pobudi vjeru, pa da dijete primi krst koji je nužan za spasenje. I tako uglavnom radimo. Za krštenje, prvu pričest, krizmu i vjenčanje nastojimo oraspoložiti vjernike za dostojno i djelatno primanje tih sakramenata. Zato imamo barem dvogodišnju pripravu na prvu pričest i trogodišnju pripravu na krizmu, zato organiziramo tečajeve za ženidbu, zato insistiramo da pričesnici i krizmanici sudjeluju na nedjeljnoj euharistiji. Jedan kolega lijepo i sažeto veli da sakramentima treba pripustiti vjernike. U tome smislu sve smo bliži mišljenju da sakrament potvrde valja dijeliti po prilici u trećem razredu srednje škole.

Međutim, praksa i u tome slučaju pokazuje da nakon primljenih sakramenata tek manji postotak krizmanika nastavlja redovito dolaziti na nedjeljnu euharistiju, što bi bio temelj vjerničkog i crkvenog života. I to oni mladi koje smo na određeni način prinudili da budu redoviti na katehezi kroz tri godine. I doista, bili su redoviti, dolazili su na misu. Reklo bi se pomalo zlobno, oni su sve to “odradili”, pa nakon krizme više nemaju tu “obvezu”. Iz razgovora s onima koji su prošli katekumenat iskusio sam da među njima ima podosta onih koji su kao ono zrno na kamen posijano: brzo iskreno i s oduševljenjem nikne, ali je nestalno i brzo vene. Nadalje, pogađa nas i frustrira to što se u procjeni često varamo. Jedan nam vjeroučenik u svemu izgleda problematičan, a drugi u svemu uzoran i onda se nakon nekoliko godina osvjedočimo kako se onaj problematični prometnuo u odgovornog čovjeka i savjesnog vjernika, a da se onaj uzorni posvema udaljio od Crkve.

I onda se nalazimo u dilemi. S jedne strane, naravno, ne bismo htjeli “bacati biserje pred svinje”, ne bismo htjeli našu liturgiju pretvoriti u folklor, a s druge strane ne bismo htjeli “priječiti ljudima da uđu u kraljevstvo Božje”. Gdje tu naći ispravan put? Kada treba odbiti, odnosno, odgoditi primanje sakramenata? Lako je prosuditi one očite slučajeve kada treba odgoditi primanje sakramenata. Međutim što s mnoštvom dvojbenih slučajeva? Možemo li se doista samo tako staviti u ulogu suca koji će prosuđivati nečiju vjeru i dobru nakanu? Stariji župnici, oni s iskustvom će lako zasvjedočiti da je bolje biti preblag negoli prestrog. Pred navalom “sakramentalizacije”, tj. traženja sakramenata jedino zbog toga da bi se pojedinac smatrao kompletnim i pravim članom društva čuje se i glas da bi tek rijetko trebalo takve odbijati, jer, kao prvo, ne možemo suditi o nečijim pravim nakanama, a kao drugo, da bismo trebali biti sretni dok nas traže…

Možda će biti najbolje da činimo kao i božanski Sijač iz već spomenute prispodobe. Kao suradnici u kraljevstvu Božjem mi sijemo sjeme riječi i otajstava spasenja. Neko će zrno pasti na put, neko u trnje, neko na kamenito tlo, a neko, ipak, u dobru i plodnu zemlju. Rekao bih, naše je da sijemo, da se iskreno i s ljubavlju trudimo, a Bog će već dati da naš trud i njegova milost donesu ploda. Baš kako Pavao slikovito veli za sebe i ostale apostole glede njihova djela naviještanja: “Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti”(1 Kor 3,5-7).

Neka nam Bog dade strpljivosti, i pouzdanja u našim naporima i u našim dvojbama. “A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva!” (Kol 3,14).