Gostoljubivost
Gostoprimstvo je biblijska krjepost, to je osobina srdačnosti i velikodušnosti u primanju gostiju. O tome čitamo na više mjesta i u Starom i u Novom Zavjetu. Što je s takozvanim euharistijskim gostoprimstvom? Trebamo li gostoljubivo pozvati sve da prime svetu Pričest? To je pitanje ponovo aktualno sada kada skupina njemačkih protestantskih i katoličkih teologa zagovara međusobnu euharistijsku slobodu u dokumentu koji je supotpisao predsjednik Njemačke biskupske konferencije. Kongregacija za učenje vjere nedavno je to kritizirala.
Polazište Katoličke Crkve jest da euharistijsko zajedništvo pretpostavlja puno crkveno zajedništvo. Iz katoličke perspektive to nije prisutno u protestantskim denominacijama i stoga ne može biti govora ni o crkvenom ni o euharistijskom zajedništvu. Kako onda gore spomenuti dokument može tvrditi da ne postoje teološke preprjeke međusobnu sudjelovanju u Gospodinovoj večeri / Euharistiji, za mene je zagonetka. Njemački teolozi mišljenja su da je krštenje jedini uvjet za primanje Pričesti. Za biskupa Bätzinga to je dovoljno da pozove sve na pričest na ekumenskom Kirchentagu sljedeće godine u Frankfurtu. Da bi se to opravdalo, tvrdi se i da je „savjest vodeća, čak i ako argumenti ne drže vodu“. To je pogrješan put relativizma. Tim se putem već ranije krenulo u pitanju pripuštanja Pričesti rastavljenih-pa-ponovo-vjenčanih. Relativizam je prilično voljan priznati nerazrješivost ženidbe, ali istodobno prihvaća savjest kao odlučujuću u pojedinačnim slučajevima. Ono što je općevrjedeće u tom obrazloženju gubi svoju valjanost u pojedinačnim slučajevima. S tim se može relativizirati i odobravati sve po volji.
Njemački teolozi zatim se pozivaju i na sljedeće. Rano kršćanstvo imalo je mnoštvo struktura zajednice i načina slavljenja koje su biskupi tek kasnije propisali u zakonodavstvu. Reformacija je odbacila apostolsku Predaju (sola scriptura) kao isključivo ljudsko djelo. Drugi vatikanski sabor (Dei Verbum) o tome očito drukčije razmišlja. Sabor tvrdi da je Biblija proizvod Crkve i da Crkva stoga ima vlast nad tumačenjem Svetoga Pisma.
Upadljivo je i da njemački dokument posvećuje malo pažnje žrtvenomu značaju Euharistije, koji je tradicionalno zauzimao poglavito mjesto; značaj večere je sporedan. Drugi problem je što se provodi odvajanje između Krista i Crkve. Čvrsto se navodi da je Isus jedini domaćin Euharistije. Ne bi bilo na Crkvi da utvrđuje mjerila za pristup. To zanemaruje činjenicu da je Krist glava Crkve, neraskidivo povezan s tijelom Crkve. Zahtijevanjem krštenja kao jedinoga mjerila za pristup, isto se tako zanemaruje srž krštenja, kojim se krštena osoba prima u Katoličku ili Protestantsku Crkvu i time se slaže s ispoviješću vjere te Crkve. Među njima postoje duboko bitne razlike.
Osim toga, Euharistija je usko povezana sa sakramentnim svećeništvom. Dokument pretpostavlja nužnost zaređene službe i poziva na vodeće uloge, ali što to znači ako ‘Crkva’ kako je opisana u dokumentu jedva da je teološki definirana. A ako i protestantske crkve u Njemačkoj potom također izričito dopuštaju da se Gospodinova večera slavi bez nositelja službe, zbrka je potpuna. Čini se da je prisvojena Lutherova izjava: „Tko je kršten, župnik je, biskup i papa istovremeno“.
Bitno je, naravno, da se ne možemo složiti oko značenja realis presentia (stvarna nazočnost) Krista u svetootajstvu. Činjenica da se u svakoj euharistijskoj molitvi izražava jedinstvo s Papom, kao i zajedništvo svetaca, a zatim i molitva za pokojne čini to još problematičnijim. Protestanti ne prihvaćaju nijedno od toga troje, ali u slučaju međuosobnoga zajedništva u Pričesti od njih se očekuje da to mole. Uostalom, ne ćemo prilagođavati euharistijske molitve.
Ono što najviše tišti Kongregaciju za učenje vjere jest da jedinstvo u Euharistiji bez jedinstva u vjeri nosi opasnost relativizacije razlika u vjeri. Odgovor Njemačke biskupske konferencije: „na sljedećem ekumenskom Kirchentagu imat ćemo zajednički obrok“. Beznadno.
