Utorak, 26 listopada

Indoktrinacijsko kršćanstvo


Indoktrinacija je oblik nadzora jer se može nadzirati mišljenje i formacija stavova i ideja. Indoktrinaciju nužno promatramo kao zlo, iako to nije uvijek točno. Indoktrinacija je neutralna kao fenomen, efekti indoktrinacije su oni koji određuju i kategoriziraju indoktrinaciju kao nešto zlo ili dobro. Nijedna indoktrinacija ne može po svojoj naravi biti apsolutna i totalna jer uvijek izostane kontrola ili nad nekom osobom ili nad nekim pojedinačnim idejama i stavovima. Netko može biti indoktriniran i kasnije promijeniti mišljenje i stavove. Može odbaciti ono u što je indoktriniran ili prihvatiti kao svoja osobna uvjerenja. Za realan odnos prema indoktrinaciji mora postojati mogućnost kritičkog odnosa i propitivanja sadržaja i opsega indoktrinacije jer se kritičkim otklonom razvija samosvijest o posljedicama indoktrinacije.

Indoktrinacija nije uvijek nužno zlo. Ona je s vremena na vrijeme i poticaj na suradnju i zbližavanje. Kad se dogodi da neka slabija država bude napadnuta od strane jedne ili više jačih država, slabija država indoktrinira stanovnike za obranu i otpor. Takva indoktrinacija nije sama po sebi zla, iako u pojedinačnim slučajevima se događa da netko tko brani čini zlo i zločin.

Crkva je često na meti kritika kao institucija koja indoktrinira. Prigovor je banalan i površan jer sve društvene institucije od političkih, preko nevladinih do kulturnih provode određeni oblik indoktrinacije društva. Indoktrinacija nije ekskluzivno religiozni fenomen, niti je ekskluzivno politički fenomen. Ona je iskustvo koje pripada baštini čovječanstva bez obzira o kojoj se instituciji radi. Indoktrinacija teži ne toliko fizičkom nadzoru (iako ima ili je bilo i takvih tjelesno-fizičkih indoktrinacija) koliko teži nadzoru nad umom, razumom i onim što se zove promišljanje i razmišljanje.

Ustvrditi kako i Crkva provodi indoktrinaciju nije niti novost niti posebno otkriće, ali nije ni napad na Crkvu. Indoktrinacija je sastavni element djelovanja bilo koje institucije koja na raspolaganju ima mehanizme kojima može utjecati i formirati stavove i mišljenja ljudi. Instituciju se prosuđuje prema efektima i posljedicama njezinih indoktrinirajućih mehanizama.

U povijesti Crkve, o čemu se može bez poteškoća govoriti, bilo je i pogrešnih pokušaja indoktrinacije koji su svojim efektima i posljedicama nanijeli Crkvi štetu, pri čemu nije nedostajalo onih vjernika koji su na to upozoravali i o tome javno govorili. Može nam poslužiti kao primjer odnos Crkve prema pitanju radnika i rada. Sve do pojave marksizma kao političke i socijalne snage pitanje rada i prava radnika nije postojalo kao ozbiljno i zasebno pitanje. Prethodna povijesna razdoblja od Crkve su stvorila određeni feudalni sustav koji nije poznavao takve probleme i oni koji su bili dio Crkve nisu vidjeli socijalna pitanja kao ona koja su važna za život i djelovanje Crkve. Indoktrinacija je bila najlakše rečeno zaborav nekih problema i pitanja koja se moglo i trebalo ranije postaviti i pokušati na njih odgovoriti.

Indoktrinaciju ne treba uspoređivati s nasilnim pokušajima kontrole mišljenja i razmišljanja, nego indoktrinacija je ponekad fenomen usporavanja i zaustavljanja kritičkog razmišljanja o nekim društvenim pitanjima i problemima u formi odgovora: ne zanima nas ili to nas se ne tiče. Biti indoktriniran u Crkvu se ne odnosi na čovjekovu osobnu vjeru i odnos prema Bogu, jer kako čovjek u vjeri sazrijeva i raste samostalno više i više razumijeva i produbljuje svoje vjerničko i razumsko znanje onoga što vjeruje. Indoktrinacija se odnosi na odsutnost odgovora i nezainteresiranost da se dadne odgovor na goruća društvena pitanja od moralnih, preko političkih do kulturnih.

Indoktrinacija nije forma zaustavljanja rasta i sazrijevanja u vjeri, nego oblik prestanka razmišljanja i promišljanja kako odgovoriti na pitanja koja dolaze izvana i koja se nameću kao relevantna Crkvi. Indoktrinacija nije propitivanje istina vjere i njihovo ukidanje i dokidanje, nego je zatvorenost u unutarnje sfere institucije koja odbija progovoriti i odgovoriti na pitanja i probleme koji joj se postavljaju i pred kojima se nalazi.

Biti indoktriniran u Crkvu ne znači prestati vjerovati u ono što naučava ili to odbacivati, nego kako pomoću tih elemenata vjere dati odgovor na pitanja koja postavljaju oni izvan Crkve i koji traže i imaju pravo na odgovor. Govoriti o indoktrinacijskom kršćanstvu ne znači govoriti o ukidanju onoga što čini sadržaj vjere, nego znači postaviti pitanje: kako iz vjere odgovoriti na ono što se pred nas postavlja kao pitanje i kao problem?

Indoktrinacijsko kršćanstvo je pokušaj da se ne dopusti odgovor na pitanje i probleme svijeta iz življenja kršćanske vjere, zbog čega indoktrinacijsko kršćanstvo ne podnosi mogućnost kritike kao potrebnog sredstva sazrijevanja. Recimo u iskustvu Crkve, što se onda protezalo na odgoj u sjemeništima i bogoslovijama fenomen žene i vjernika  laika u Crkvi ponekad je bio objekt indoktrinacije. Žena je smatrana manje važnom i vrijednom dok je laik bio tretiran kao onaj koji se smije Bogu moliti i davati za crkvene potrebe. Tako se stvorio bezrazložan strah od prisutnosti žene u Crkvi kao i strah od djelovanja vjernika laika.

Kao što Crkva raste i sazrijeva svom odnosu prema vjernicima koji čine njezino tijelo, tako se i različiti procesi indoktrinacije smjenjuju i mijenjaju uslijed njezinog sazrijevanja. Mučno pitanje koje treba biti predmet ili objekt kritičkog propitivanja svih vjernika u Crkvi jest na koji način i kako izbjeći dominaciju i kontrolu indoktrinacijskog kršćanstva.

Jedna od poteškoća s kojom se susrećemo jest što fenomeni indoktrinacije nisu jedan te isti i neprekinuti fenomen kojega se može lako i prepoznati i uvidjeti. Radi usporedbe kako bi se izbjeglo kriva tumačenja probajmo s dva elementa uvidjeti o čemu je riječ. Vjerovati da je Isus Sin Božji kroz sazrijevanje i rast u vjeri postaje dio vjernikovog habitusa, iz vjere u ovu istinu proizlazi njegovo vjerničko djelovanje prema svijetu. Ova istina koja se uzima kao istina vjere ne može biti objekt indoktrinacije jer se u nju vjeruje ili ne vjeruje, nju se ne prihvaća ili ne prihvaća posebno kako kršćanin sazrijeva i raste kao vjernik. S druge strane recimo položaj i mjesto žene i vjernika laika u Crkvi može biti objekt različitih stupnjeva i povijesnih iskustava indoktrinacijskog kršćanstva. U nekom periodu povijesti Crkve žena ima podređenu ulogu kao i vjernik laik. U nekom periodu uloga se mijenja. U nekom periodu pitanje radnika i socijalna pitanja dolaze do izražaja.

Na ove promijene odgovor može biti vjernički i indoktrinacijski odgovor. Vjernički odgovor polazi i pokušava iz vjere i njenih istina pristupiti ovim pitanjima što neće rezultati promjenom istina vjere, ali može rezultirati promjenama u odnosu prema ženi, vjerniku laiku, radniku, uzimajući u obzir što kršćanska vjera i njene istine govore. Indoktrinacijski odgovor ili odgovor indoktrinacijskog kršćanstva je potpuno i apsolutno zatvaranje u sebe, u vjeru koja ne želi i ne pokušava odgovoriti na postavljene probleme i pitanja jer se boji da bilo kakav odgovor označava prekid odnosa s vjerovanjem i istinama vjere.

Smije li se i može li se iz kršćanske vjere odgovoriti na pitanja pred kojima se Crkva nalazi? Trebamo li se bojati da će istine vjere „nestati“ ako kroz njih pokušamo dati odgovore? Ova dva pitanja otvaraju potreban i važan prostor suradnje, slušanja, komunikacije, razmjene kritičkih stavova i mišljenja unutar Crkve pred kojom stoje pitanja na koja treba odgovoriti. Indoktrinacijsko kršćanstvo se potpuno zatvara u sebe, ne dopušta da istine vjere i kršćanska vjera budu način i model kako bi se odgovorilo na probleme i pitanja i odbacuje bilo kakvu razmjenu misli, stavova i kritičkih propitivanja. Biti kršćanin-vjernik ne znači biti indoktriniran u zatvorenost, neslušanje i nezainteresiranost (ne zanima me, nije me briga, ne tiče me se) da se unaprijed odbacuje bilo kakva mogućnost da vjera i njezine istine budu odgovor na pitanja pred kojima stojimo. Indoktrinacijsko kršćanstvo ne biva ono što često mislimo; biti religiozni fanatik koji ne dopušta nikakvu kritiku ili drugačije mišljenje, nego jest potpuna nezainteresiranost i zatvorenost za mogućnosti koje kršćanska vjera i njezin sadržaj može ponuditi kao svoj odgovor na pitanja koja danas stoje pred Crkvom i vjernicima kao što je i ne tako davno socijalno pitanje o radu i radnicima postalo pitanje oko kojega se sukobljavalo indoktrinacijsko kršćanstvo i kršćanstvo koje se ne boji iz vjere i njezinih istina ponuditi odgovor.